. . . ik & ea . . .

Vraćam se maloprije iz škole i čeka me mum na hodniku ispred vrata. Pita me jeli čujem kakav čudan miris. Ne osjećam apsolutno ništa, sva osjetila su zakazala zbog Života. Baba Mare je opet potpalila zgradu! I gle čuda, Heroj je opet dospio u pomoć. Ahh, ti stari ljudi. Više o Baba Mari pod 19.04.2006.. :Đ
XXX je jako sexxxepilna osoba u svojoj kategoriji.
Fuck, idem provjerit čaj jabuka-cimet. Da ne bi potpalila zgradu. (Hihihihihi sebi u bradu :D)
Ne smijem izlazit na balkon. Zašto? Jer netko od dragih mi susjeda (19.04.2006.) kuha pastu šutu. S mljevenim mesom. Najogavnije jelo koje se može ponudit čovjeku. Pa to uopće nije za ljude. Veliki ZBLJUV. S pomadorama je već sasvim pristojna.
Hormoni divljaju.
I Macho su uništili! Što su mu ono samo napravili?! Još jedan veliki zbljuv. ZBLJUV.
Glupog li posta.
Doživljavam svakodnevno barem jednom posebnu podvrstu samo umjetnicima svojstvene nirvane. Ohhh -_-




ik

Jednom davno, među rascvijetanim brežuljcima Mokošice, dugo življaše Ea u simbiozi sa svojim vječnim pitanjima...



49 rečenica (izjava, pitanja, zaključaka, whatever) koje su jednosatvno... rečenice!

1) Sve bi seke ljubile mornare.
2) Sve je relativno.
3) Ja bi u Šumet.
4) Gdje je nestao Čovjek ?
5) Maca papala jezik.
6) Ma šta ti pada na pamet ?
7) Ništa se ne mora, samo se umrijeti mora.
8) Zašto se budale zaljubljuju ?
9) Gle, stvarno žaba.
10) Prevše je ljepa, trebla bi biti ružnia.
11) Hoću 2!
12) Želim...
13) Mravi su stvarno naporne životinje.
14) Ne volim pričat s nekim koga ne znam.
15) Volim kukuruz.
16) Koliko Šumet ima stanovnika ?
17) Prerijetko pišem postove.
18) Hoću svoju sobu!
19) Moj razred je kewl.
20) Zašto nitko ne voli Mokošicu ?
21) Zašto se ljudi krizmaju ?
22) Ima li Čovjek ICQ ?
23) Volim žuto.
24) Hvala Jelenku!
25) Znam kako astronauti mjere svoju masu u svemiru!
26) Ik si nabavlja život.
27) Hoću na Deftonse!
28) Više ne volim povijest.
29) Mačke su izuzetno zle životinje.
30) Hvala Bogu što nisam alergična ni na što.
31) Oleg je bit mog života.
32) Hvata me nostalgija za osnovnom.
33) Zašto sam nefotogenična?
34) Hoću rimljanke za krizmu!
35) Što ja slušam?
36) Bojim se broja 9.
37) Bijah u kinu nakon 2 godine.
38) Volim zemljopis.
39) Kako se grle bezruki ljudi? (oni se vole)
40) Gdje živi Princ Na Bijelom Konju?
41) Ja bi na Korčulu!
42) Hoću leće!
43) Zašto postoje pitanja?
44) Zašto ja nisam cvijet?
45) Bojim se djece, male djece!
46) Ne volim dvoličnost.
47) Živim za susret sa Čovjekom!
48) Čekam...
49) O Bože, kako peglam!

... no onda se pojavi On koji odluči poremetiti prirodnu ravnotežu.

ea

... mogla bih početi čitati. Paola kaže zanimljiva knjiga. Ja volim zanimljive knjige... a tim više što mogu u njima naći sebe ...


Vrijeme…
...i zagrljaji koji mu prkose, moru se zamjeraju, nebo grde. Vrijeme i ljubav koja ga pobjeđuje. Vrijeme i čovjek koji ga izmisli, alo, nema ljubavi, nema sunca, nema mora, nema kiše, nema nas… Nema ničega… Ničega… jer progutalo nas 'vrijeme' ...


Ironija sudbine…
Kad misliš na nešto sjetiš se suprotnoga. Sudbina izaziva. Poziva na borbu. Unutarnju borbu. Al ček, običan hladan zid i krvavim slovima budi sretan para oči, kida neiskidano, grebe po prošlosti... tjera na plač...


Hip…
Trenutak neuhvatljivog koji ispunja život. Sekunda koja cijeli život mjenja. Kompozicija koja vraća u djetinstvo, doba sreće, bezbrižnosti...


Retoričko pitanje…
I sva pitanja koja me muče imaju jedan odgovor, skriven duboko pod nasmiješenom fasadom... Da ili ne?


Pulvis et umbra sumus…
I onda shvatim da život moj samo je kap u moru… Moj dah samo je prstohvat pepela... Ja sam sad tu... Sutra me već neće biti... Gle... Mi smo privid. Sve je iluzija... A možda i nije. Jer gledam iz dana u dan i vjerujem svojim očima da sreća me je zaobišla. Jeeeeeej... Doći će ona već...


Svi smo satkani od niti dobra i zla…
Svi smo mi zapravo teški idioti. Hmmm, what, idioti? Da. Taoci vječne borbe... Posrednici i dobra i zla. Bolji i lošiji ;)... Sporiji i brži ;)...


... ali shvatih da, neželeći propasti u rupu koja me guta, prepustiti se je jedini izazov koji donosi jackpot... A ček ček, jesam ja uopće kupila svoju srećku??

*Crno-bijela varijanta bila je daleko življa i veselija... ali eto, i boje nekada znaju biti ubutačne i depresivne... ne sve, smo neke... ;)))


ea

1) ... usne su njegove kao češko pivo...
i kosa je njegova kao... trava.(vtf?)
ah, kosa je opijum...grh, da... (vtf??)

2) hej ljudi ako čujete ikad pjesmu, soundtrack ili tako to a da se zove For Ea, znajte da je posvećena meni, da da, ei... Bljeeeeee... Ah, Raul, zašto si Raul*...
* šaljem puno pozdrava mom glazbenom kompozitoru ;)

3) ah... život je tako nepredvidiv, kul i nedosadan... jeeej ;)))

7) pitate se gdje su u međuvremenu nastale točke 4, 5 i 6... hmmm? nezna ni ea. bitno je da je sedam (7) tu.

Da... Kewl, isn't it? Bleeeeee ;))


ea

Što u životu manje znaš, manje patiš…
...reče jedan slučajni prolaznik. Da sam kojim slučajem drukčijeg sklopa na ovo bih samo odmahnula rukom ali budući da sam itekako praznovjerna te vjerujem u simboliku i ostala sranja uzela sam to k srcu. A uostalom, kako bi vi reagirali kad vam lik nasred ulice, u mračini da bude još više scary, priđe i kaže vam što u životu manje znaš, manje patiš… Ah, ono, vtf? ali zamislih se i shvatih, lik ima pravo. Nešto što mi izmami osmijeh na lice i dalje bi me usrećivalo ali ovako, ovako moj osmijeh postaje kiseo i poražen pred bijednom istinom. Da. Divno je biti sretan ali što manje znaš, manje patiš…Ipak.

Dovoljno je kad znaš da tu u tvojoj blizini postoji netko tako sličan tebi...
…reče Kaira uvjeravajući me da je ono duhovno zapravo ono istinsko. Da, ali što kad ti ono duhovno prođe kroz prste a da ni ne primijetiš dok je ono materijalno zabranjeno voće koje ti se smiješi i smiješi ali ti ga ne možeš dohvatit jer postoji nešto jače od tebe?
Obuzima li me možda osjećaj sebičnosti? Ili ljubomore? Ne! Zar je uopće sebično težiti sjedinjenju s nekim tko je tako sličan tebi? Zar je sebično 'željeti' nekoga tko bi te u potpunosti razumio, bolje od brata, sestre, najboljeg prijatelja? Zar je sebično i nad poznanstvom tražiti prijateljstvo? Zar je sebično nekoga prigrliti samo za sebe? Ja to ne želim. Ja želim dio tebe. Dio. Tebe.

Mjesece ljubav je u meni rasla
Al' nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnje
A tako blizu sreći...
...reče D. Cesarić u pjesmi Mala Kavana koju sam jutros na nacionalnom ispitu trebala analizirati. Ono, kul… Inače, nacionalni ispit kao nacionalni ispit jel'? Zanemarimo pitanja poput Osjećate li se uzbudljivo zbog testa koji je pred vama, Jeste li umorni nakon odgovorenih pitanja… Da, par je to stihova koja me pogode u sridu. Vtf, čemu ovo, zapitah se i onda ponovno pročitam pjesmu. Od početka. Do kraja. I još jednom je pročitam. I krenem pisati esej. I zastanem. I sjetih se nekoga… i nečega. Volim Cesarićeve pjesme. Kao da sam im ja davala neki svoj tugaljivi štih. Kao da sam im ja ulila tugu svoga života... Ah... Uočim i retoričko pitanje koje u mojoj interpretaciji glasi ovako: Hoće li mi u suton svoga života i dalje njegova ruka biti spremna uzvratiti topli zagrljaj? Da…Ne usudim se išta više napisati. Ljubav je u meni rasla al' nikome ne htjedoh reći, a bila sam tako blizu Sreći.

Kao što se jabuka slatka na vrhu najviše grane
Sva crveni- berači zaboravili su na nju.
Nisu zaboravili već doseć nisu je mogli…
…tako kaže Sapfa. Nedostižno je ono najbolje. Najneiskvarenije. Najiskrenije. Najvjernije. Najmilije. Najzdravije. Ali kako se probiti do tih visina kad nemaš snage pogledati u sunce jer te ono zasljepljuje, kvari vid, uništava želju da dosezanjem nedostižnih visina...

Bori se...
…kaže maj mam. Ali je ne želim svoju sreću graditi na nesreći drugih? Ne želim dobiti ulogu otimačice izbugljenoga blaga! Ne želim čekati da mi se sreća servira na pladnju. Jer svatko si je sam kuje. Ali ja sam svoj bat izgubila… Ah…Ja hoću sunca, zlaćanoga sunca koje zlati sveg čeg se takne. Ja hoću topline, pa makar prijateljskoga zagrljaja. Ja hoću… Ali ne želim se zaustavit na tom glagolu, htjeti… željeti, čekati, nadati se, gledati, slušati, pisati, čitati, skrivati… Želim znati i osjetiti… prijeteljstvo.

Meni nije bed, a ne treba ni tebi bit jer ničega među nama nije ni bilo…
…reče Kjut Boy Iz Šumeta. Ok, ne idealiziram stvari i ne stvaram si iluzije, ali… Ali, zašto bi onda meni bilo bed ako sam ja samo pasivni promatrač u cijeloj priči?! Zašto bi ikome bilo bed zbog ovoga što pišem ako ste svi vi samo jedna karika u dugačkom lancu einih nikad ispjevanih ditiramba… Ok, neću peglat. Neću peglat. Ne…

All I want is what I will never have…
… kaže ik. Ik za sebe kaže da je veliki optimist. Ali zašto se onda ubija crnim mislima? Ah, mislim da je ipak bolje uvjeravat se u nešto loše jer ako i na kraju ispadne kako si očekivao nema razočaranja a ako se dogodi suprotno reveš ko kišna godina jer si cijelo vrijeme očekivao dobro a dogodi se loše. Ko skontao? Nije? Nema veze. Sve ok. Da… Nego… Ja znam da je on ono što nikad neću imati. On nije ono u čemu nikad neću sebično uživati, On je ono što nikad neću moći pogledati u oči i bez ustručavanja reći tko mi se sviđa i što me muči…

Ima li tu mjesta za mene...
...pita se Urban. Da, a ja samo mogu ponoviti njegove riječi. Ima li tu mjesta za eu...? Ea je dobronamjerna. Od samoga početka. Shvaća li itko što hoću reći? Je li možda ti shvaćaš, ti…? Ne. Ok. Nije važno. Ali svaka čast onima koji su me skontali. Na početku. Gracias a posebno tebi koja me skonta… Na početku.

Kad se ne osvrćeš na vrijeme i podcjenjuješ ga sve postaje uzaludno…
…kaže Patka. Da. Vrijeme je jebena stvar. Vrijeme ubija. Ja ga očito nisam cijenila. Nisam. Ne. Nisam cijenila vrijeme. Ali postoji li uopće vrijeme? Mjesto? Ili je sve to samo još jedna ljudska izmišljotina kojom bi čovjek uobličio svoj život i odredio mu kakve-takve granice? Hm… ja mrzim vrijeme. Jedino što mrzim je vrijeme. Vrijeme, ne atmosfersko, već vrijeme kao pojam koji me polako grize… Vrijeme je najgori neprijatelj.

Ljubavni san je kratak, od svega osta bol...
...kaže jedna naša 'stara' pjesma. Da... Polako se budim jer nedosanjani san izmeče mi s vidika. Odlazi. Zauvijek. Ah, ne zauvijek...... I onda ostaju samo sjećanja, uspomene urezane u pamćenje, 'zajednički' trenuci, slučajni pogledi, fotografije, riječi na papiru napisane... ostaje bol, ugasla želja za srećom, tužan pogled prema horizontu, sklopljene ruke, dubok uzdah, suzne oči... i misao da jednom ćeš doći... i shvatiti... Neee. Ipak puno pjesama čitam.

Prisiljen da razmisljam, ja shvatio sam sve, nisam rođen da budem heroj, o ne...
…pjevaju Prljavci. I ja shvatih nešto. Nisam rođena da budem dio njega. Sudbina mi je predodredila drugu stvar, drugo poznanika, drugog prijatelja…

Ako itko skonta einu dušu, ako itko poveže sve moje riječi, ako itko pokuša ući u moju svijest, dobit će jedan jasan i iskren odgovor. Veliki i jedini odgovor zbog kojeg mi je ovo vrijeme tako brzo prošlo i zbog kojeg sam shvatila neke stvari o sebi. Hvala!

...jer ja sam možda pjesnički prenastrojena....(i s prevelikim sentimentom gledam stvari oko sebe)
...jer ja sam izgubila ono što nikad nisam ni imala.... (i sad mi je zbog toga žao)
...jer ja sam mogla ali nisam htjela...(učiniti nešto)
...jer ja sam htjela ali nisam mogla... (započeti nešto)
...jer ja znam tko je moj alter ego... (ah, ali ja nisam njegov)
...jer ja znam tko je moj alter ego…(ah, blago njemu)
...jer ja sam...
...ea a on je is...


Veliko hvala svima na čitanju i posebno hvala nekome na posebnome daru koji me tako usreći…(kako sladunjavo, ah neee)

kul, zar ne?

ea

I'm in love with an Alien.
(Aha. Now pissst!)

ik