Moj glazbeni ukus

Moje opisivanje glazbenog ukusa prije kakvih godinu dana, +/- 3 mjeseca.

Uživajte.

Često debatabilna tema kod koje mi mnogi zamjeraju jest moj glazbeni ukus. On je vjerojatno drugačiji od cijeloga Jupitera, Marsa i Zemlje zajedno.
S obzirom da sam kritičan kao ljudovi s Rolling Stonea prema današnjoj autotune musici, i mrzim je kao susjedi kradljivce trešnja, odlučio sam pronaći nešto što će meni odgovarati. Prvo što sam slušao je bio classic rock s dodatkom turbo folka. Classic rock je još uvijek ostao sa mnom, samo sam promijenio izvođače kao Roberto Carlos klubovi. Znači, više nije Dire Straits, sad je definitivno Led Zeppelin s laganim dodatkom The Whoa i Beatlesa. U međuvremenu sam turbo-folk izbacio kao crveni karton Sergija Ramosa iz utakmice, te je europop i elektronika našla privremeno mjesto u mojim ušima. Pod europop se spominje ABBA, i ostali izvođači koji su svirali dok je pola Europe plesala od LSD-a. Od elektronike tu je jedino La Roux. Europop mi je ostao u dragom sjećanju, i electronic isto, no ne mogu izdržati više njihove pjesme, ili kad čujem: „Chiquitita, tell me what's wrong.“ Uglavnom, onda se tek oblikovao moj stil glazbe koji sam do danas održao. To doba jest 2012. vrijeme lažne apokalipse, i emitiranje emisija o, blaže rečeno, budalama koji se spremaju za kraj svijeta. Te su emisije emitirali Discoveryi, pod naslovom „Konačan kraj“, i slične gluposti, koje su svijet preplavile kao Mura Mursko Središće 1995. A ti žanrovi su definitvno punk, punk rock, classic rock i indie rock. I garage rock. Što se tiče punka, nisam onaj koji je zapeo za to kao morski pas za udicu togaškoga ribara, znači ne nosim Martensice, koje prste gaze kao Radimir Čačić ljude po mađarskoj magistrali, i ne sjedim na hladnim pločnicima da bubrege oštetim kao uragan Katrina Superdome 2005. Ja više volim svoj stil, iako su mi Ramonesi zakon. Indie rock mi se sviđa, pogotovo bendovi koji su poznati kao srednjoafričko-republikanski ragbijaški tim. Mislim da su oni zakon, no oni poznati ih prekrivaju kao Pablo Picasso bojom „Tri glazbenika“ Sljedeća stvar zbog koje moram patiti kao zagovaratelj tih, kod mojeg društva manje poznatih žanrova, su kritike. Jer mnogi danas slušaju tu autotune, muziku bezveznu kao pretepeni grah, pa dobivam kritike oko, pazite, IZVOĐAČA KOJI SE TRUDE OKO SVOJE GLAZBE. Zato sam i zamrzio svu današnju muziku: osim Adele, i eventualno Ellie Goulding, no ja je još uvijek ne razumijem sa onim svojim bubnjem na pozornici. Zato se još uvijek svađam s većinom ljudi, ali imam i podršku. Od mnogih koji isto slušaju (ma nemoj, Kristian!) . Pametniji slušaju bolje (wild umišljenost coming). To je inače moj zaključak, ne nekog Ashby-De-La-Zouch sveučilišta.
Evo, ovo je moj kratki osvrt na glazbeni ukus. Možda i vi slušate classic rock, pa smo music brothers! Ili?