07.07.2012., subota

Apstraktno na čudan način U nekim čudnim vodama razmišljanja plivam u zadnje vrijeme. Tamo uzvodno ide lakše. Čudno. Sve je to čudno i naopako. A možda sam ja sva čudna i naopaka...ne bi bilo čudno. Dobro, dosta!! Već mi i riječ čudno- čudno zvuči koliko puta sam ju upotrijebila u ovih par rečenica. Ambiciozno sam odlučila pojednostaviti življenje, tjerati po svom, slušati onaj mali unutarnji nemir koji mi svaki put kad radim nešto što ne želim (ili ne želim BAŠ); lijepo suptilno 'štrecne' srce i da mi znak da nešto i nije u redu. Ali treba meni dok ja shvatim te znakove, ooo treba mi. Itekako. Sad kad ih čujem i poštujem, plivam uzvodno i ide mi bolje sto puta nego nizvodno, kao što rekoh. Hm, dali sam ja prirodni talent za bunt i suprotnost koji sam neprestano gušila? Suprotnost svemu što sam živjela, jer nisam slušala tog malog unutarnjeg (nemira). Što sam onda živjela, koji život? Život po čijim pravilima, čiju sam sreću osjećala, kvote uspješnosti ispunjavala? Šta sam radila? - sad bi baš bilo patetično i jadno da napišem: "kule od pijeska gradila". Ali tako nekako otprilike. Samo s manje rime. Kad tako plivaš uzvodno, ideš malo sporije, istina, ali (s naglaskom na ali!) uspiješ primijetiti neke stvari koje ti promaknu inače kad onako brzo klizneš "pravim" tokom rijeke. Opet, ovisi o tebi što ćeš primijetiti i kako ćeš to shvatiti. Ja sam se, naravno, opet uhvatila ljubavi i smisla i iluzija i ideala i svih tih mojih starih boljki. Pa ne mogu da se ne upitam dali je ljubav ustvari fikcija. Neko osobno stanje uma. Možemo li upravljati njome, na način da stvorimo predodžbe u svojoj glavi o dotičnoj osobi? Dali vježbanjem misli utječemo na osjećaje? To bi značilo da pozitivno razmišljanje o nekome, njegovo idealiziranje, napuhavanje, preuveličavanje i drugi mehanizmi kojima se koriste zaljubljeni utječe na sliku u našoj glavi koju neposredno stvaramo i na taj način nam se osjećaji pomaknu na maksimum. Ili na minimum kad promijenimo pristup i razmišljamo sasvim obrnuto od ranije spomenutog, koristimo mehanizme ogorčenih, ljutih, ne znam. Znate već šta mislim. Šokantna mi je sama činjenica da uopće razmišljam o tome. Da je ta Ljubav, koja je skoro postala religija, samo tako manipulativna od strane svake osobe i da koristimo malo više od 11% mozga možda bismo mogli svoje osjećaje mijenjati jednakom brzinom kao pokrete. Tada bi ljubav izgubila smisao. Za mene bi to značilo da bi svi moji ideali izgubili smisao. A i ovako sam sva izgubljena i besmislena. I čudna.

- 19:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.