Nemoć

29.07.2025.

Neki su dani večno hladni,
U bezbroj zraka okupani,
Negde izbija ta bol skrivena
Da nećeš doći kroz ovu večnost široku.

I zapamti nemoć kao trag,kao žudnju,
U svim pregrštima očekivanja
Saznanja.
Da vreme negde u senci umire i bledi
Ostavljajući strepnju u zenici oka.
Kao suzu bistru..

I kada obruč čekanja primakne sve puteve
Na kojima razočaran tražim senke
Tvog lika i tvog osmeha..
Ispraćajući dane prepune izdaje..
Milica.V

Odustani


Osetih tvoju sram u godinama požude
Što mi niz ramena klize grehovi i izdaje,
Utopljen u tvoje zenice
Ostao zgažen pred istinom večitom.

Da bila si moje buđenje,pogled u zore
Zrak što se preliva i lomi u svakom danu
Moj uzvik sreće negde u duši
I ona tišina koja u meni spokojno spava...


Osetih bol istinsku kao istinu
Što sam verovao da postoji nepostojano
Čekao svoje vreme da me podseti
Da sebi na glas mogu reci samo jedno
...odustani i kreni,
U smeru daleko ...
Kao gubitnik svog verovanja i nadanja
Da sve je moglo drugačije....Milica. V

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.