NE PONOSIM SE

29.05.2020.



slika: digital art


Ne ponosim se ja
što kao čovek nestajem,
postajem niko,
ničega vredan,
savladan od samoće,
uvučen u žal,
jedino danas to ima
smisla za mene.

Nešto je nekada
u meni radošću pevalo
i svaki je tren
u nemir moju dušu umotavalo.

Moji su osmesi postojali
i prosipali se samo
po dlanovima što me
toplinom okupaše.

Ne ponosim se
tom ljubavlju
koja nikad nije
ispisala ništa drugo,
osim grča i bola,
skamenjeno lice ostavila,
zrak iz očiju
na pola izlomila.

Kada sam bogat bio čežnjom
nedostajanjem gorkim
kao pelin goreo dušu
samo da dotaknem te
blizinom na tren.
tiho kao mesečev sjaj
što miluje noći.

Ne ponosim se
priznanjm onoga
zbog čega nisam kriv
noseći nesreću oko vrata
i ovu tišinu čeličnu
što obruč zateže i guši,
pritiska moje ruke prazne.

Želeo sam da živim
i da putujem kroz snove
koje smo sanjali u dvoje
na našem jastuku
iza zatvorenih vrata sudbine.


Milica.V

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.