nedjelja, 09.09.2007.
Hello.
|
I tako sam se jedno jutro probudila u krevetu koji nije bio moj, u stanu koji nije bio moj, u kvartu koji nije bio moj, u gradu koji nije bio moj. Zapravo moj dom je dolje, puno južnije, među ljudima koje volim... Ali ponekad treba imati dovoljno odlučnosti i nešto hrabrosti za nešto potpuno novo.. Daleko od svih ljudi koji mi nešto znače, odlučila sam početi iznova. Škola više nije udaljena 4 minuta hoda , sad se vozim sa dva tramvaja i autobusom. Ono čega sam se najviše bojala je bila ekipa,razred... Kako će me prihvatiti, hoće li biti snobovi budući da se ipak radi o privatnoj gimnaziji...Srećom dogodile su su se, mojim strahovima sasvim suprotne stvari . U roku od dva školska sata uspjela sam se skužiti s onima koji sjede oko mene,do velikog odmora pronaći ekipu za 'čik pauzu', do kraja petog sata frendice za shopping i do kraja tog dana dobiti 3 poziva na piće iza škole.Toliko o ''traumatičnom'' prvom danu škole... Tjedan mi je prošao brzo, budući da nisam imala vremena za ljenčarenje jer je škola znatno teža od moje prijašnje. Aktivno se uči od 9 i najdalje do 17 sati (što prije naučiš i odgovarš,prije smiješ poći;pa se lenchi stavila :P). Raspored je napravljen tako da u jednom danu imam npr. 4 sata biologije, 3 fizike i 2 učenja. Što znači da sljedeći tjedan neću imeti te predmete, ili ću ih imati manje... Zna se dogoditi da u jednom danu imamo 6 sati hrvatskog... Da,prilično je naporno dok se ne uhvati tempo. Budući da nas je 27 u razredu (a to je previše,pa će nas možda dijeliti:( ) profesori stignu posvetiti dovoljno vremna svakom pojednicu,tako da se iz škole ne ide dok ti sve nije potpuno objašnjeno. Nema trenirnja strogoće, u razredu vlada opuštena atmosfera prožeta razrednom zajebancijom koju nerijetko prihvaćaju i sami profesori(iako je prečesto na račun njih samih)... Ljudi u razredu su puno otvoreniji od onih na koje sam naviknula (možda su svi purgeri takvi) i to mi se jaaako sviđa jer sam i sama takva pa ne volim prenemaganje... Drugi dan iza škole sam sjedala na cugi sa šest likova iz razreda i pričala s njima kao da ih poznam jako,jako dugo...Lijepo je biti prihvaćen.U četvrtak i petak, preko odmora (koji btw. traje 30 minuta) sjedim u istom tom kafiću sa četiri predivne cure koje su me podsjetile na moje najdraže dubrovčanke s kojima sam se intezivno družila zadnjih par godina... Ženski razgovori su svugdje isti; dečki,shopping,izlasci i opet dečki. tako da nismo nailazile na probleme u komunikaciji, već se dogovorale za subotnje shpitziranje po Avenue Mallu (koje je nažalost propalo)...Al budući da subota nije subota ako se ne izađe vani, nadam se da ćemo večerašnji dogovor ipak realizirati... Anyhow, uz sve te lijepe strane,naravno ima i onih nešto tužnijih...I miss my girls, my friends,i miss my class, i miss my daddy, i miss gucci,and soon i'll miss my mom too...Bojim se usamljenosti, a nju je tako lako osječati u Zagrebu... Ali ja sam htjela ovo...I ja to mogu... A kad postanem jaaako tužna pođem do Zare i utopim si tugu :p Neki se interesiraju za moj ljubavni život...Paaa... Neee znam... U mene je sve još uvijek isto...Stopostotna pasiva već dosta dugo... Al oke,odgovara mi to..zasad. I nije mi dosadno budući da sam u novom okruženju hm hm hm :P Miss U all L XOXO Lenchi |
- 15:27 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |