lutka iz izloga

uf što dobra ta barcelona. uf što neobično putovanje. nema razgledavanja, izlazaka, šetnji, fjakanja. samo bolnica, hrana, hotel i mini šoping. što kupio kupio. što vidio vidio. prijatelja i prijateljicu jesam i to mi najbitnije. aj dobro i doktora, ma dva čak.

uf što dobra ta barcelona. ima i klimu i more i mjerilo i arhitekturu i parkove i dućane i crne i bijele i kose i kokoši prodaju na ulici, zašto prodaju kokoši na ulici? dućani se otvaraju u deset jer španjolci vole izlazit i kasno večerat, fino papati pa nema smisla ustajat se rano pa smo i mi tako, vesna i ja. i tako nas je barcelona dočekala, odmah prvi dan, večer na port wellu, njihovoj plaži, u restorančiću na otvorenom a ispred restorana na plaži dva crna muška guza i pimpeka. pa se vesna smijala i nije gledala, jer ona vam je fina gospođa, profesor na fakultetu itd. a ja prostakuša mala sam piljila i mahala im, a kad su bili lipi.



i uf, dobra je ta barcelona jer ima najboljeg europskog onkologa, doktora baselgu, koji je pozvan na jednu od najboljih a možda i najbolju onkološku bolnicu na svijetu u boston, massachusetts general hospital a vesna, koja zna više o tumorima nego oni znaju sami o sebi, se liječi kod njega već godinama i zahvaljujući njoj eto i mene tu.

i reko mi je doktor svašta. došao je jedan pa je došao drugi. posjeli me fino pa sve u glavu. sve su mi rekli, objasnili, čak mi crtali i dobro me protresli. nakon razgovora vesna je ostala u bolnici čekat svoju konzultaciju a ja sam sjela u taksi.sama. potekle su dvije suze. bilo je onako filmski. sama u nepoznatom gradu, u nepoznatom taksiju, s nepoznatim čovjekom, strancem. onda mi je zazvonio mobitel i zvao me moj ljubljeni tamo iz daleka i ja sam mu pričala. sve sam mu ispričala i tako mi je bilo dobro. taksi je vozio kroz prekrasan grad, kroz prekrasan dan, na telefonu prekrasan i sve prekrasno a tako tužno.
i onda sam izletila iz taksija u hotel, ostavila nalaze, izletila opet u taj bezobrazni grad i išla se naći s prijateljicom.

da jesu, ovaj put su bili najuvjerljiviji, imam pregadnu bolest, tešku ju je izljiječit, kažu gotovo nemoguće, i bilo mi je ovaj put najteže i skoro su me uvjerili al ja ću vam reći, opet ću vam reći, ma nema šanse. neka je stota nepravda, nek dođe tisućita, sve mi dođu, pa nek dođu, pa i bolje meni nego drugima jer ja sam najjača i sve ih prebijem, i uvijek sam ih prebila i nakon svih nepravdi sam pokazala svima, i svi su uvijek ostali na kraju piškini i kakini.
i onda je neko prdnuo u avionu i više nisam mogla pisat.