DVIJE PRICE
|
Danas sam sa Vama odlucio podijeliti dvije price. Jednu onako malo “losiju“ i jednu „ljepsu“. Naravno prvo cu krenut sa ovom malo „losijom“. U svojem dugogodisnjem humanitarnom radu susretao sam svakakve ljude, no uvijek su me fascinirali ljudi koji i kad vide da ne zelis kumunicirati sa njima uporno pokusavaju kontaktirati sa Vama. Prekjucer sam naime dobio mail od jedne „doticne gospodje“ koju sam upoznao jos na indeks forumu. No doticna nezna ocito kad treba stati i stalno se negdje „gura“. No da krenem ispocetka. U pocetku nisam imao velikih dodirnih tocaka sa njom, sve do prije nekih godinu dvije kad sam i doticnu u zivo i upoznao. Svi mi imamo svojih „musica“ i nitko nije savrsen ali sto je previse previse je. Doticnoj sam pomogao koliko sam mogao (mozda nije bilo puno ali je bilo od srca), bila je tri dana moj gost u mojoj kuci u Puli kad je bio humanitaran izlet na Brijune koje je organizirala udruga „Pomoc i ljubav“ iz Pule uz moju potporu. Provela je krajem 8 mjeseca prosle godine godisnji u mojojoj kuci u Puli, nisam niti „a“ rekao a kamoli joj ista naplatio. Ono sto dam i obecam to je to. Svaki put kada bi dolazio u Hrvatsku i njoj bi nesto donio. Takodjer nikad ni kad je bila moj gost u Puli nije otisla praznih ruku. Meni naravno nikada nije zao sto nesto dam jer kad dam onda dam od srca. No doticna je pred kraj prosle godine jako povrijedila moje prijatelje. Odmah sam dao do znanja „doticnoj“ da joj to nije bilo u redu te joj rekao da ko povrijedi moje prijatelje taj kao da je povrijedio i mene. No ipak sam preko toga prosao samo zato jer su me Ti moji prijatelji uvjerili da se je stanje sa doticnom popravilo. No ocito „doticna“ nezna koje su joj granice i ona je svako malo imala neki „gaf“ i da stvar bude gora kada smo je moji prijatelji i ja zvali ne bi se javljala na mobitel, ne bi odgovarala na mailove i slicno. Iako su me prijatelji uvjeravali da ce se sve izgladiti ja sam odmah htio sa takvom osobom raskrstiti. Pocetkom proljeca kada sam poslovno dolazio u Hrvatsku imala je ponovo jedan od svojih „gafova“. Tada sam prijateljima rekao klonite se takve osobe, nije ona za Vas. No oni su joj uporno oprastali. No i moji prijatelji imaju granicu strpljenja. Zadnji moj dolazak u Hrvatsku na Humanitarnu rostiljadu koju je pripremila Humanitarna udruga „Mala Anja“ prelila je i moje a i bogme i strpljenje mojih prijatelja. Moji prijatelji lijepo su joj objasnili da ne zele vise komunicirati sa njom. Takodjer i ja sam joj dao do znanja da vise ne mogu tolerirati njezine „gafove“, pogotovo nakon sto je poslal mom prijatelju u Puli jedan meil kojeg je on naravno procitao i meni i mojim prijateljima. Od tog trenutka ona za mene vise nije postojala. No ona uporno zeli komunicirati samnom i sa mojim prijateljima. Kaze da ima neku „zabranu“ da mi se obraca ali da mi je morala napisati mail. Kaze da prati moj blog i slicno. No tu se ne radi o nikakvoj „zabrani“ vec ja ne zelim komunicirati sa njom. Ne znam kako toj „doticnoj“ to nije jasno. U vise navrata povrijedila je moje prijatelje, povrijedila je i mene pa kako da onda ja nastavim s njom komunikaciju? Na zalost ali sa takvom osobom ja vise jednostavno ne mogu komunicirati, valjda ce i to „doticnoj“ jednom biti JASNO. A sad o onoj „lijepsoj“ prici. U nazad par postova rekao sam Vam da cu pisati kako sam upoznao malu Anju i njezine hrabre i neumorne roditelje. Ovo je prica o meni i njima. Za malu Anju i njezine roditelje saznao sam lani u prvom mjesecu kad su otvorili svoj blog. Ja neznam a vijerovatno nikad ni necu sznati zasto seta mala princeza uvukla ispod moje koze i zasto sam je ja toliko zavolio, ma ne samo nju vec i njene roditelje. Kao sto sam rekao, sve je pocelo kad su roditelji male Anje otvorili blog. Cjeli zivot sam cekao „ono nesto“ i kad sam vidio njihov blog, kad sam vidio te male nasmijane male plave okice, znao sam da je to to. U vise navrata u pojedinim postovima znao sam Vam reci da se kraj moje skoro 40 godina duge humanitarne karijere blizi kraju. Cekao sam „ono nesto“ i to mi se dogodilo kad sam prvi put cuo za malu Anju. Znao sam da su te plave male okice ono sto sam cekao cjelu svoju dugogodisnju humanitarnu karijeru. Odlucio sam da je ona sad na prvom mjestu i da si necu dati mira dok ne uspijem u svojem naumu. A moj naum je da anji i njezinim roditeljima pomognem maksimalno koliko mogu. Za pocetak, ukljucio sam se u humanitarnu akciju „Aukcija za malu Anju“, te stupio u kontakt sa njezinim roditeljima. Odmah mi je upalo u oci njihova hrabrost, njihova odlucnost da se bore svim raspolozivim sredstvima za ozdravljenje svog malog andjela. Nasi razgovori prvo su bili naravno telefonski a kasnije preko skypa i ti razgovori su bili sve cesci i cesci dok nisu dosli do te faze da smo se culi svaki dan. Svakim danom, svakim razgovorom ti ljudi u meni su izazivali veliko divljenje i jednostavno htio sam te hrabre i odlucne ljude i u zivo upoznati. To se i dogodilo pocetkom lipnja prosle godine kada je mala Anja i njezini roditelji bili gosti u mojoj kuci u Puli a povodom humanitarnog izleta na Brijune koje je organizirala udruga „Pomoc i ljubav“ iz Pule. Taj nas prvi susret nikada necu zaboraviti. Nisam covjek koji ce se na prvu rasplakati ali kada sam vidio i zagrlio Anjicu i njezine roditelje jednostavno suze su mi same klizile niz obraze. to se jednostavno ne moze nikako opisati. Nako tog susreta, kad god bi dosao u Hrvatsku bilo privatno ili poslovno da ja na par dana ne dodjem u Zagreb do njih ili oni dodju do mene u mojem trosku u Pulu. I upravo iz jednog tog naseg zajednickog susreta izrodila se ideja izmedju mene i Tomislava (tate od male Anje) da se osnuje udruga koja bi radila malo drugacije od ostalih, odnosno da ta udruga medju prvima u Hrvatskoj radi po principu pro Europske unije. Sto znaci da svi rade sve, svi zajednicki odlucuju u svemu a bit udruge je da se skuplja pomoc sto materijalan sto savjetodavna sto novcana za djecu s poteskocama u razvoju u udruzi. U ove dvije godine naseg poznanstva i skoro pa jednu godinu postajanja Humanitarne udruge "Mala Anja" bilo je dosta raznih podmetanja sto meni a sto Tomislavu a sve u cilju da se stvori neki jaz izmedju nas dvojice. No ja tim istim porucujem, da sto nas vise zelite unistiti mi iz svake borbe izlazimo jos jaci a nase dozivotno prijateljstvo ne moze nitko razdvojiti. Znam da je put jako tezak i trnovit i da se na putu uspjeha covjek jako mora dobro oznojit, no znam i to da mene i moju do smrti nerazdvojnu obitelj Kostanjevecki te Humanitarnu udrugu „Mala Anja“ na putu ka sreci zaustavit nikad nece. Do novog posta kada cu Vam pisati malo i o humanitarnoj udruzi „Pomoc i ljubav“ iz Pule veliki pozdrav  od humanitarca niskozemaca. |
Amsterdama! 
