Manje priče više rada

Oni koji me godinama znaju, zanju da sam covjek bez „dlake“ na jeziku. Uvijek volim kazati sve u lice a tako volim da se i meni govori. Takodjer oni koji me poznaju godinama, znaju da nisam covjek koji voli previse price vec kod mene stoji ona stara :“manje price vise rada“.
Jednostavno takav sam se rodio i takav sam cijeli moj zivot. Ono sto obecam to volim ispuniti. Ne volim ljude koji puno obecavaju a jako malo toga ispune.
Ne volim ni one kako moj prijatelj đus zna reci „tapsace ramena“, koji ce ti dati podrsku a kad trebaju nesto konkretno uciniti onda ih nema nigdje.Pitate se zasto Vam to sve govorim?
Ovih dana na blogu male anje koje vode njezini roditelji i moji dozivotni prijatelji, pokrenuta je humanitarna akcija „Podarimo Anji osmjeh na lice“ za skupljanje potrebitih invalidskih pomagala u koju sam se ja isti tren ukljucio. Ono sto me jako smeta i jako ljuti je ta indoletost nasih ljudi u Hrvatskoj. Toliko podrske u komentarima na tom blogu a kad treba nesto konkretno onda nema nikoga. Sramota je da se u pet dana skupilo samo 150,00 kuna.
Nitko od Vas ne ocekuje da morate dati cjelu svoju platu ali i jedna kuna koju date od srca puno znaci u maloj karici koja posle nastaje lanac. Takodjer na blogu male anje osvanuo je post kakav je talijanski odnos spram osoba s poteskocama u razvoju.
Mogu Vam kazati da ono sto sam procitao da je jako vrlo slican kao i ovdje u Nizozemskoj.
Nizozemci su jako osjetljiv narod kad su u pitanju osobe sa invaliditetom. Jako su senzibilni i vrlo rado pomazu osobama s invaliditetom. Drzava jako puno izdvaja sredstva za pomoc tim osobama a i Nizozemci su puno vise senzibilni od Hrvata. Da je kojim slucajem ova humanitarna akcija za malu Anju pokrenuta u Amsterdamu za pet dana bi sukupili pet tisuca evra. No to je Nizozemska. No evo Vam jedna tipicna nizozemska prica, koju ja nisam izmislio vec je stvarnost, to je prica o mojim susjedima sa kojima sa ja tako reci svakodnevno u kontaktu. Normalno svako od vas ima susjede tako imam i ja, samo moji susjedi su invalidi.Ne nije mi cilj pisati o njihovom privatnom zivotu vec ;sto ih kao invalide slijeduje i koja prava imaju.O pravima neznam puno ali koliko sam upoznat imaju velika prava.Sta se tice sta ih slijeduje tu cvrsto mogu da kazem; SVE!!!!! Nije bitno od cega moja susijeda boluje vec je bitno da sam ja sa svojim ocima cijeli tok renovacije njenog stana pratio.Stan je renoviran po njihovim potrebama u rekordnom vremenu.Sedan dana.Ali od A do Z Poceli su od prvog kata na kojem se nalaze dvije spavace sobe kupaona wc pa do prizemlja gdije se nalazi primaca soba kuhinja i wc .Vjerovali ili ne sve ma ba sve je sruseno i po njihovim potrebama renovirano.Poceli su od kuhinje koja je kostala17.000 evrica .Vjerovatno ce mnogi od vas misliti da je to zlatna kuhinja, ne to je kuhinja prilagodena osobama u invalidskim kolicima! Necu da Vam nabrajam sve i necu da ulazim u detalje samo Vam zelim kazati da je cijeli ma bas cijeli stan prilagoden njihovom invaliditetu.A da ne zaboravim da Vam napomenem sva vrata otvaraju se na daljinski upravljac.Totalna renovacija plus invalidska pomagala kostala su oko 50.000 tisuca ma ne kuna vec evrica a mozda i vise!! Totalna suma koju su oni trebali platiti je NULA evra! Naravno da kod nas u Hrvatskoj to jos nije moguce ali me cudi da drzava Hrvatska nije u mogucnosti da osobama s invaliditetom barem omoguci ono sto ih minimalno slijeduje a to su invalidska pomagala, potrebiti lijekovi i svakodnevne vjezbe a ne da to ljudi sami moraju placati.
Cesto sam u mojoj domovini, sto privatno a sto poslovno i jako sam dobro upznat sa cjelokupnim stanjem i problemima s kojima se ljudi s invaliditetom susrecu i mogu Vam reci da se u velikoj vecini nisu stvari pomaknule sa mrtve tocke. Ako se vec drzava oglusuje na vapaje tih ljudi zasto se oglusuju ljudi koji bi svojom donacijom i jedne jedine kune nekome pomogli. Cesto sam znao reci da od 4 milijuna stanovnika 2 milijuna stanovnika da jednu kunu na mjesec to je 2 milijuna kuna na mjesec.
A sa 2 milijuna kuna moze se jako puno osoba s invaliditetom pomoci. Nije dosta samo tapsati po ramenu vec treba i konkretno djelovati.

Do slijedeceg posta kada cu Vam konacno pisati kako sam upoznao obitelj male anje srdacno Vas pozdravlja wave