srijeda, 13.08.2008.
9K32M Strela-2M
Protuzračnim sustavima vrlo malog dometa (Very
short-range air defence systems - Vshorad) obično
se smatraju raketni ili topnički sustavi koji imaju
domet do deset kilometara. Najveća im je prednost
velika operativna prilagodljivost, osobito za raketne
sustave koji se lansiraju s ramena ili iz malih, vrlo
pokretnih vozila. Vshoradi omogućavaju da svaki
vojnik, nakon relativno kratke i jednostavne obuke,
postane dijelom učinkovite protuzračne obrane,
barem u uvjetima dobre dnevne vidljivosti (većina ih
nije opremljena IFF sustavom prepoznavanja
pripadnosti letjelica).
Iskustva nekih sukoba s kraja devedesetih godina
prošlog stoljeća i s početka ovog pokazala su da je
moguća uporaba Vshorada i noću, ali samo u
uvjetima u kojima protivnička strana ima potpunu
dominaciju u zraku, te nije potrebna identifikacija
uočene letjelice. Povećanje vjerojatnoće pogađanja
ciljeva može se postići postavljanjem Vshorad
raketnih sustava na nosače ili vozila koji
omogućavaju ispaljivanje salve (dva ili više)
projektila. Uporaba radarskih i/ili elektrooptičkih
sustava (s dnevnim i termovizijskim kamerama, te
laserskim daljinomjerima) motrenja i navođenja paljbe
dodatno povećava učinikovitost i raketnih i topničkih
sustava.
Pod pojmom laki PZO raketni sustavi uglavnom se
podrazumijevaju projektili koji se lansiraju s ramena,
iako na tržištu postoje i sustavi koji se lansiraju s
lakog postolja, a dio ih je prilagođen i za ugradnju na
vozila. U literaturi na engleskom za lake PZO raketne
sustave koji se lansiraju s ramena rabi se skraćenica
Manpad (Man-portable air defence systems). Od
svoje pojave početkom šezdesetih godina prošlog
stoljeća Manpadi su stekli glas sustava koji doduše
nemaju neku veliku učinkovitost ali ih je isto tako
nemoguće otkriti i neutralizirati prije uporabe
(lansiranja). Uz to pokazalo se da se Manpadi mogu
pojaviti i na potpuno "nemogućim" mjestima kao što
su visoki planinski vrhovi, ili na prijevoznim
sredstvima kao što su vodeni skuteri.
Od pojave prvih Manpada razvijena je već četvrta
generacija sa znatno boljim sustavima
samonavođenja na ciljeve i učinkovitijim bojnim
glavama. Unatoč tome u uporabi su, ponajviše u
rukama gerilaca i terorista, i sustavi prve generacije
kao što je sovjetski KBM 9M32M Strela-2M (NATO
oznaka SA-7 Grail) i američki Redeye. Oba ta sustava
još uvijek su opasna prijetnja nezaštićenim
zrakoplovima u koje ulaze vojni transportni avioni i
helikopteri, ali i civilni putnički avioni.
Na osnovi Stele-2M razvijen je projektil Strela-3 (SA-
14 Gremlin) koji je postao operativan 1978. i još
napredniji KBM 9M310 Igla-1 (SA-16 Gimlet) koji je
postao operativna 1981. godine.
Oba projektila opremili su hlađenim infracrvenim
sustavom samonavođenja na ciljeve koji omogućava i
napade na zrakoplove u dolasku, za razliku od
projektila Strela-2M (i američkog Redeyea) koji može
napadati samo ciljeve u odlasku, kad ciljatelju okrenu
svoje ispuhe mlaznih motora.
