Antun Gustav Matoš o Židovima
Antun Gustav Matoš o Židovima
(Tovarnik, 13. lipnja 1873. - Zagreb, 17. ožujka 1914.),
hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac.
ŽIDOVSKE OSOBINE I ODNOS PREMA ARIJSKOJ RASI
„Genijalni Grci i junački Rimljani prestadoše bitisati kao narodi, dok su Hebrejci još uvijek narod izgubivši sve ono što narod inače čini jezik i domovinu. Ostade im tek vjera: vjera u boga svoje rase, pa su oni najrječitiji dokaz da narodnost nije zemlja, da čak nije ni jezik toliko koliko zajedništvo krvi i historijske tradicije.“
Antun Gustav Matoš, Posljednje šetnje, 1913.
„Izgubivši jedinstvo teritorijsko i političko, Ţidovi se drţe na površini jedino ma kako stečenim novcem i framasunskom gotovo slogom. Njihova su dakle glavna obiljeţja plemenska ekskluzivnost i meterijalizam koji se ne ustručava pred lihvarstvom i svodništvom. Značajno je da su sva bludništva kod nas u njihovim rukama. Jehova pretvorio se u ţuti cekin
i u mjenicu koju ti duguje pošteni "goj" naivni Arijac. Zato je Hebrejac liberal, jer pod liberalnim vladama najlakše lovi u mutnome.
Kako mu je po Talmudu sve dopušteno proti inovjercu, proti Arijcu, najčestitiji Ţidov će kumovati svakoj našoj nesreći. Činjenica je da su Ţidovi oci ili kumovi svim velikim modernim evropskim korupcijama. Sjetimo se samo panamske, Hertz- i Dreyfus- afere. Bakunjin je bio revolucionar i internacionalac, ali je instinktivno prezirao Ţidove. Richard Wagner ih je učinio odgovornima za padanje visoke muzike, za kšeftiranje s umjetnošću. Mayerhofer i Offenbach, Heine ne moţe dobiti spomenika u Njemačkoj jer je primao novac iz tajnih francuskih fondova kojima se nagraĎuju uhode i ţbirovi. Lassalle je paklovao sa Bismarckom. Ţidov je demokrat, liberal, ali dat će i Jehovu, dat će i cekine za aristokratski naslov. Crkao je za pravim aristokracijama kao pravi skorojević i neoprani parvenu. Na muziku i literaturu bacio se tek onda kada je "nosila". U novije vrijeme "nosi" i slikarstvo, a Ţidov je postao i slikar. U glazbi je većinom virtuoz, a u knjiţevnosti novinar. Za novinara je stvoren jer novinarstvo je trgovina ideja. Dakako, novinar prvog reda je vrlo rijetko, jer tu treba genija, a Ţidov je obično tek talenat. Zato taj mrzilac mrzi genij, kako to dokazuju ţidovski "naučnici" Lombroso i Nordau.“
Antun Gustav Matoš, Oko Križevca, 1910.
ŽIDOVI U HRVATSKOJ
„Zavirite u knjigu članova Matičinih ili Društva hrvatskih knjiţevnika, zavirite meĎu abonente hrvatskih novina, pitajte naše narodne dobrotvore i učitelje: ni traga Ţidovu, koji je došao u tu novu Poljsku gladan preko Drave kao pokućurac i sinja kukavica, da svrši kao bankar i spahija, ne naučivši ni jezika ţrtve koju je kao Abraham ovna ogulio. Umjesto hrvatskog štiva širi Ţidov "Extrablatte" i razne "Caviare", umjesto bolnica i knjiţnica osniva kod nas bordele i lihvarnice. Praveći se sinom velikih kultura, taj nedoučeni commis širi meĎu nama, neobrezanim filišćanima, maĎarski i švapski judaizovani ţargon. Kao nekakav aristokrat odvaja se taj čovjek, nekad gotov na sve za novac, od našeg preziranog graĎanstva, otevši nam već gradove kao Osijek i hrvatske sfere i osvojivši već trţišta u Zagrebu, Bjelovaru, Varaţdinu, Kriţevcu... U Liku i kršno Primorje se ne ide tome historijskom paćeniku, pa nama ostavlja kraški kamen za glodanje, pritisnuvši bogato Savodravlje kao misirski skakavac i egipatski bijesni faraun.“
Antun Gustav Matoš, Oko Križevca, 1910.
„Sva trgovina je u rukama cincarskih martoloza što šire istočnjačku, i u rukama Hebrejaca što šire lihvarsku, vandalsku i mongolsku kulturu.“
Antun Gustav Matoš, Silom budala, 1909.
Židovi u Hrvatskoj - jedan od stupova mađarizacije (Matoš ih naziva Judeomađarima)
„I dok ti duši besjedi duša hrvatske zemlje, kroz osiromašenu ravnicu juri lokomotiva tuĎinskog haračlije, i na prsa ti legne kao ogromna ţeljezna karika, kao neizmjeran gvozdeni udav sistem ţeljeznih drumova naših novih satrapa. Vremena se izmijeniše, ali hrvatsko ropstvo ostade isto. Mjesto Mletaka Talijan i Nijemac, mjesto Turčina JudeomaĎar. Naša je djedovina raščetverena, kao uvijek, i sada vrvi tuĎinskim slugama. Plemstvo nekad glavni branilac naših prava, ili propada ili sluţi tiraninu.“
Antun Gustav Matoš, Đuro Stj. Deželić, 1908.
„ U Zagrebu već na kolodvoru prestaje Hrvatska. Konobari, činovništvo, duh mjesta - čista tuĎina. Pa da je taj tuĎinac neka sila u Evropi, da je barem Francuz, Englez, pa ako hoćeš i Švaba! Ali MaĎar! MaĎar sa judaiziranim glavnim gradom, sa korupcijama najgore oligarhijske politike, sa jezikom bez više kulture i evropske rodbine, sa bahatošću ordinarnog hohštaplera i neolizanog polubarbara, uvukavši se furtimaške u zemlju na koju je već 1526. sva eventualna prava zajednice izgubio, i pretvarajući konstitucionalnu našu kraljevinu u afrikansku koloniju, ne: u jednu veliku robiju! I sve to iza aneksije hrvatske Bosne i na zemljištu koje omogućuje monarhiji prijelaz na Balkan i velevlasni poloţaj.“
Antun Gustav Matoš, Oko Rijeke, 1909.
Pešta je karikatura od velegrada. U toj zemlji nema ništa što me ne vrijeđa. Podvala "švindl" je tu državni sistem. Srbija izvozi svinje, Ugarska izvozi Mađarice. Sifilis je dakle vrlo važan artikl ugarske izvozne trgovine. A kakva okolina, pejzaž, sveti Bože! Marva i kukuruz, kukuruz i marva, Mađari i stoka, stoka i Mađari! Da poludiš od zijevanja! I taj zar eskamotirani narod da davi, demorališe i do krvi isisava moju otadžbinu! Zar zbog tih pokrštenih Židova i aristokratskih kočijaša, tih zemljaka u prekooceanskim zemljama, jer ne mogu više disati u zemlji koju prodaju za Judin groš stvorovi kao Stjepan Kovačević, Đurđević i Tomašić?
Antun Gustav Matoš, Od Pariza do Beograda, 1904.
