Benjamin Franklin o Židovima
Evo što je Benjamin Franklin rekao na prvoj Ustavnoj Konvenciji Sjedinjenih
Država 1778. godine, pred više od dvije stotine godina:
“U kojoj god su se zemlji nastanili Židovi u većem broju, uništili su njen moral;
razorili njen ekonomski integritet; nametnuli samoizolaciju i nisu se asimilirali; ismijavali su
i pokušavali podcijeniti kršćansku vjeru, na čijim osnovama je zasnovana ova nacija, time
što su se protivili njenim ograničenjima; izgradili državu unutar države; a kada im se pružao
otpor, pokušavali su ugušiti tu zemlju financijski, kao što je slučaj sa Španjolskom i
Portugalom.
“Više od 1700 godina Židovi oplakuju svoju tužnu sudbinu što su istjerani iz rodne
zemlje, kako nazivaju Palestinu. Ali, gospodo, kada bi im svijet danas bezuvjetno dao
državu, odmah bi pronašli neki uvjerljiv razlog zbog kog se tamo ne vraćaju. Zašto? Zato što
su oni vampiri, a vampiri ne žive od vampira. Ne mogu živjeti sami sa sobom. Oni moraju
da preživljavaju na kršćanima i ostalim narodima koji nisu njihove rase.
“Ako ih ne izbacite iz ovih Sjedinjenih Država, ovim Ustavom, za manje od 200
godina oni će se sjatiti u takvom broju da će dominirati i proždrijeti ovu zemlju i izmijeniti
naš oblik vladavine, za koji smo mi, Amerikanci, prolijevali krv, dali naše živote, našu srž i
ugrožavali našu slobodu.
“Ako ih ne izbacite, za manje od 200 godina naši nasljednici će raditi u poljima da
bi njima osigurali opstanak, dok će oni biti u kućama u kojima će, brojeći bogatstvo, trljati
ruke. Upozoravam Vas, gospodo, da, ukoliko ne izbacite Židove za svagda, Vaša djeca će
Vas proklinjati nad Vašim grobovima.
“Židovi su, gospodo, Azijati, i neka su rođeni gdje god hoće, i bez obzira koliko
generacija su daleko od Azije, oni nikada ne mogu biti ništa drugo do Azijati. Njihove ideje
nisu suglasne američkim i nikada neće biti, pa makar živjeli među nama i deset generacija. Vuk dlaku mijenja, ćud nikada. Židovi su Azijati i zlo su za ovu zemlju, ukoliko im se odobri ulaz u nju, i trebalo bi ih Ustavom izbaciti”.
Židovi i trgovina bijelim robljem
Steven Spielbergov pseudo-povijesni film o 19.-stoljetnoj pobuni i masakru na španjolskom brodu za prijevoz robova, Amistad, i navodnom suđenju crnim pobunjenicima – bio je veoma hvaljen od kritičara. Spielberga, jednog od najbogatijih i najuspješnijih holivudskih židovskih snimatelja filmova, također su slavili njegovi suplemenici iz raznih takozvanih organizacija “za ljudska prava” zbog korištenja njegovih promidžbenih vještina kako bi povećao osjetljivost bijele publike na užase ropstva i da bijelci osjete još veću krivicu za loše postupanje sa ne-bijelcima u prošlosti. Ono što ovaj film ne spominje, naravno, je to da su Spielbergovi suplemenici posjedovali mnoge, ako ne i sve, brodove umiješane u trans-Atlantsku trgovinu crnim robljem u 18. i 19. stoljeću i, u suštini, igrali odlučujuću ulogu u dovođenju crnih robova u Ameriku.
Ovaj film prikazuje da za ropstvo nije kriv nitko drugi osim bijelaca (U engleskom izvorniku stoji GENTILES što u prijevodu znači osoba koja ne pripada židovskoj rasi). Ovaj pogrešan pravac je interesantan u svjetlu činjenice da su upravo židovi bili vodeći u trgovini robljem još od Rimskih vremena – naročito u trgovini bijelim robljem. Židovski trgovci robljem svuda su slijedili Cezarove vojne postrojbe – u Galiju, u Germaniju, kao i u druge sjeverne zemlje – žudeći za kupovinom svih rimskih zarobljenika, naročito žena, kao robova.
Židovi su ostali dominantni u trgovini bijelim robljem sve do današnjih vremena – i pored toga što ih je tijekom srednjeg vijeka Kršćanska crkva, u brojnim situacijama, neuspješno pokušavala spriječiti, počevši u petom stoljeću ukazom cara Teodozija II kojim zabranjuje židovima posjedovanje kršćanskih robova. Nakon zabrane posjedovanja i trgovine robljem, židovi bi čekali dolazak novog cara, a onda bi ponovo kupili povelju koja im daje pravo i monopol u trgovini robljem. Zatim bi opet narastao javni bijes naroda protiv židova, i sljedeći car bi opet zabranio njihovu trgovinu robljem. U većini vremena, ipak, židovi su bili neprikosnoveni gospodari trgovine bijelim robljem i to je i danas slučaj!
Veoma je interesantno da je ova činjenica otkrivena u nedavnom novinskom izvještaju, i to baš u židovskim novinama New York Times. Izdanje od 11. siječnja 1998. godine sadrži veliki članak pod nazivom “Contraband Women”, čiji je autor židovski reporter iz Izraela. Članak se specifično bavi židovskom trgovinom mladim ukrajinskim i ruskim ženama – i pored toga što on tu trgovinu ne označava kao “židovsku”. Među ostalim u izvještaju piše i ovo:
“Bazirana u Moskvi i glavnom gradu Ukrajine Kijevu, mreža trgovine ženama grana se istočno do Japana i Tajlanda, gdje tisuće mladih slavenskih žena sada rade protiv svoje volje kao prostitutke, i zapadno do jadranske obale i dalje. Putove ove mreže kontroliraju ruske kriminalne bande iz Moskve.”
Ono što čitatelj mora shvatiti je to da u ovim bandama kriminalaca nema pravih Rusa. One su u potpunosti židovske, ali zbog zlouporabe tiska u Americi ove bande se prije nazivaju “ruskim” nego židovskim. Tako čitate po raznim novinama o skorašnjem preuzimanju organiziranog kriminala u mnogim područjima Amerike – posebno Istočne obale i Los Angelesa – od strane “ruskih bandi” i o zlobi i pameti tih “ruskih” gangstera, ali nigdje ni riječi spomena o tome da se tu uopće ne radi o Rusima već o židovima iz bivšeg Sovjetskog Saveza: Židovi poput Clintonovog simpatizera Vadim Rabinovicha, koji je slikan u kako se rukuje sa Clintonom prilikom sakupljanja fondova za istog u Miami-u. Tada je Rabinovich ilegalno boravio u SAD, kao što sam naveo u svojem radio prijenosu od 27. prosinca 1997. godine.
Priča o eksploataciji istočne Europe od strane židova je fascinantna i užasavajuća. Od vremena Srednjeg vijeka pa do moderne ere oni su se fokusirali na profitiranje od slabosti i poroka nežidovske populacije Poljaka, Bjelorusa, Ukrajinaca, Rusa i ostalih među kojima su živjeli kao jedva tolerirana manjina. Kao dodatak tome da su bili zelenaši i lihvari, židovi su kontrolirali prodaju alkohola i posjedovali barove, kockarnice i bordele. Mnogi ruski pisci iz 19. stoljeća, među njima najpoznatiji Dostojevski i Gogolj, opisivali su destruktivne efekte na slavensko seljačko društvo i vječno stanje uzajamnog neprijateljstva koje je postojalo između židova i Slavena.
Tijekom 19. stoljeća i ranog 20. stoljeća židovska trgovina bijelim robljem iz ovih zemalja se enormno proširila. Ovo je opisao i židovski povjesničar Edward Bristow u svojoj knjizi iz 1982. godine Prostitution and Prejudice koju su objavili Oxford University Press i Schocken Books iz New Yorka.
I pored toga što je ova knjiga napisana iz perspektive suprotstavljene ovoj židovskoj trgovini sa ženama, ona otkriva mnoge činjenice. Židovi su vrbovali mlade seljanke po ruskim i poljskim selima, obično sa lažnim obećanjima, a onda su ih transportirali do bordela u Turskoj, Egiptu i ostalim dijelovima Bliskog istoka; do Beča, Budimpešte i ostalih velikih gradova Austro-Ugarske monarhije; pa čak i do onih udaljenih po New Yorku, New Orleansu i Buenos Airesu. Ova židovska trgovina slavenskim ženama je prirodno prouzročila veliku mržnju Slavena prema židovima. Ova mržnja je izbijala u pogromima i ostalim protužidovskim akcijama ponovo i ponovo.
Netko bi mogao povjerovati iz radova gosp. Spielberga i ostalih židovskih propagandista da je mržnja koju Slaveni osjećaju prema židovima zasnovana jedino na religijskoj netrpeljivosti i da su židovi u svemu bili potpuno nedužni i neuvredljivi. Jedna fascinantna činjenica koju Bristowova knjiga otkriva je ta da je centar židovske trgovine poljskim djevojkama bio u malom gradiću Oswiecim. Njemački naziv za isti gradić bio je Auschwitz.
Ja vam ne mislim sugerirati da su samo židovi bili krivi za trgovinu bijelim robljem. Iskvareni političari i policijski službenici rado su prihvaćali židovski mito, i za uzvrat im dozvoljavali da nastave sa svojim prljavim poslom. I u Americi ne-židovski kriminalni elementi kao što je Mafia surađuju sa židovima ili vode vlastite operacije sa bijelim robljem. Ali trgovina bijelim robljem iz Istočne Europe je ekskluzivno židovska aktivnost u posljednjih 200 godina.
Ironično je da je još jedno židovsko poduzeće, organizirani Marksizam, stavilo privremeni zastoj na židovsku trgovinu sa slavenskim ženama. Kada su židovski Boljševici preuzeli kontrolu nad Rusijom i Ukrajinom nakon I Svjetskog rata, i Poljskom i ostalim slavenskim zemljama nakon II Svjetskog rata, oni su prekinuli sve kapitalističke aktivnosti, uključujući i one njihovih židovskih suplemenika u biznisu sa bijelim robljem. Ono što su oni uradili umjesto ovoga je bilo uspostavljanje ogromnog carstva radnih-robovskih logora, o kojima je Alexander Solzhenitsyn tako rječito pisao. Židovski trgovci robljem postali su komesari i šefovi robovskih logora. I naravno, izmasakrirali su milijune svojih nežidovskih protivnika. Vrijeme komunizma je bilo židovsko vrijeme za uklanjanje svih ruskih i ukrajinskih domoljuba, koji su ih previše dugo mrzili.
Zapravo, neke kapitalističke aktivnosti su i preživjele kroz godine komunizma u formi organiziranog kriminala. Dvije izvrsne knjige koje obrađuju ovu temu objavljene su u SAD, i obje su napisali sovjetski židovi koji su bili veoma dobro upoznati sa organiziranim kriminalom u Sovjetskom Savezu. Čak je i jedan od pisaca, Yuri Brokhin, bivši član židovske bande kriminalaca u Rusiji, gdje je radio kao svodnik. Njegovu knjigu Hustling on Gorky Street je objavio Dial Press 1975. godine.
Drugi pisac, Konstantin Simis, bio je židovski odvjetnik - branitelj pripadnika židovskog kriminalnog podzemlja. Njegovu knjigu USSR: The Corrupt Society objavio je Simon & Schuster Publications 1982. godine. Ovi židovski pisci sasvim iskreno pišu o židovskoj dominaciji u organiziranom kriminalu tijekom godina komunizma. Brokhin se u stvari time i hvali. On kaže da Rusi i ostali Slaveni mogu biti jedino obični kriminalci, ovisni o uporabi pištolja i taktike čvrste ruke, ali da oni nisu dovoljni pametni za uspješni, viši oblik organiziranog kriminala; samo su židovi dovoljno pametni za to.
Faktor koji ni jedan od ovih pisaca ne spominje, a koji je bio puno važniji nego lukavost je povezanost židovskih kriminalaca sa židovskim komunistima u sovjetskoj birokraciji. Kada je Abe, koji vodi prostituciju i prodaju droge u Moskvi, mogao računati na svog rođaka Hymia u uredu tužitelja da ga obavještava o planovima policije za racije, kao i na malu pomoć u prikrivanju ako stvar ikada dođe do suda, onda je on imao veliku prednost pred svojim ruskim nežidovskim konkurentima.
Na kraju je komunizam sasvim iscrpio Istočnu Europu i sa gospodarstvom na rubu kolapsa u zemljama pod njihovom kontrolom, komunisti su zamijenili kape – proglašavajući sami sebe “demokratima” umjesto komunistima. Odmah zatim su obznanili povratak kapitalizmu. Židovski dileri robljem opet su se vratili svom biznisu, a taj biznis je uvijek bio dobar za njihovu vrstu. I ostali židovski komunisti također su otišli u biznis. I tako je gospodarstvo “privatizirano” – to znači da su tvornice i poduzeća u državnom vlasništvu rasprodane privatnim poduzetnicima po bagatelnim cijenama – Židovi su iskoristili svoje veze i poznanstva sa svojim sada “demokratskim” srodnicima u birokraciji kako bi prigrabili najveći i najbolji dio. Ostali židovi, koji su imali monopol nad organiziranim kriminalom tijekom godina komunizma, ostali su kao šefovi organiziranog kriminala, ali su u mnogome proširili djelokrug svojih operacija. Često, novi su poduzetnici i novi šefovi zločinačkih organizacija jedni te isti ljudi.
Najbogatiji čovjek u Rusiji danas je Boris Berezovsky, koji je nakon propasti komunizma postao multi-milijarder kupujući od vlade banke, TV postaje i novinske kuće, a sve to uz pomoć njegove braće židova koji su još uvijek u birokraciji. Berezovsky juri oko Moskve u blindiranom automobilu otpornom na metke, i svakom tko stane na put njegovim poslovnim interesima prijeti opasnost da bude ustrijeljen ili da jednostavno nestane. Drugi po bogatstvu iza Berezovskog je još jedan židovski medijski moćnik,Vladimir Gusinsky. Između njih, Berezovskog i Gusinskog, je podijeljena kontrola nad većinom mass medija u Rusiji Oni također u potpunsti kontroliraju Borisa Yeltsina, pijanog ruskog predsjednika, koji je nekakva slavenska verzija Bill Clintona, plus vodka. Jedino je preko opće podrške mass medija Berezovskog i Gusinskog, bilo moguće da pijani Yeltsin pobijedi na posljednjim predsjedničkim izborima.
Ako se sjećate, Clinton i svi židovski mediji u SAD oduševljeno su navijali za Yeltsinov izbor. Svi su se oni plašili da bi istinski ruski domoljub mogao pobijediti alkoholiziranog Yeltsina, i u tom slučaju bi židovska kontrola nad Rusijom bila dokrajčena.
Nakon izbora, Yeltsin je imenovao Berezovskog u ruski Savjet za nacionalnu sigurnost, ali kada su neki još uvijek neovisni ruski mediji objavili kakve veze ima Berezovsky sa židovskim bandama organiziranog kriminala, Yeltsin je bio prinuđen otpustiti ga. Ipak, sve ovo je Yeltsin nadoknadio tako što je imenovao drugog židova, Boris Nemtsova, na poziciju zamjenika premijera, jedno od najmoćnijih mjesta u vladi. Jednu stvar Yeltsin nikada nije uradio, naravno, da napravi bilo kakav potez u razbijanju židovskih organiziranih kriminalnih bandi u Rusiji, koje se neobuzdano šire cijelom zemljom, prikupljajući moć i bogatstvo, s druge strane obični se Rusi bore kako bi se prehranili i svoje domove održali toplima ove zime.
I desetine tisuća zgodnih, ali naivnih mladih Ruskinja i Ukrajinki pokupljene su od židovskih bandi – prozvanih “ruskim” bandama od strane New York Timesa – i otpremljene u život bijede i poniženja u Turskoj, Pakistanu, Thailandu i Izraelu, kao i u zemlje zapadne Europe gdje židovi također kontroliraju organizirani kriminal. Mlade žene, nemoćne da pronađu zaposlenje u Rusiji, Ukrajini ili Poljskoj i suočavajući se sa tmurnom budućnošću u zemljama opustošenima desetljećima komunizma, hvataju se za svaku šansu za boljim životom. Odazivaju se na oglase koji nude posao recepcionarki ili tajnica u inozemstvu, a također obećavaju besplatnu edukaciju i prijevoz. Kada ove djevojke stignu do svog odredišta, tamo pronalaze nešto sasvim drugačije – ali tada je prekasno za sve.
Jedna od tih djevojaka, Irina, 21-godišnja zelenooka i plavokosa Ukrajinka, bila je intervjuirana u Izraelu. Ona je ispričala kako ju je njen izraelski poslodavac odveo u bordel čim je stigla u Izrael. Oduzeo joj je njenu ukrajinsku putovnicu, i spalio je pred njenim očima, a zatim joj priopćio da je ona sada njegovo vlasništvo i da mora raditi u bordelu. Kada je Irina ovo odbila, bila je pretučena i silovana. Ipak, imala je više sreće od ostalih slavenskih žena koje su namamljene u Izrael. Irina je nakon nekog vremena bila uhićena u raciji izraelske policije i smještena u zatvor kao ilegalni stranac. U vrijeme kada je intervjuirana čekala je na deportaciju, zajedno sa stotinama drugih Ruskih i Ukrajinskih žena. Bila zaprepaštena činjenicom da Izraelac koji ju je silovao i prisilio na prostituciju nije bio čak ni uhićen. I zaista, prema židovskom pravu silovanje ne-židovske žene nije kažnjivo! Niti je u Izraelu ilegalno kupovati i prodavati robove, sve dok ti robovi nisu židovi. Začuđujuće, ove činjenice otkriva članak iz New York Timesa.
Trgovina bijelim robljem je veliki business u Izraelu. Ukrajinske vlasti procjenjuju da se iz Ukrajine svake godine odvede 40 000 žena mlađih od 30 godina. Neke od ovih žena se same jave na oglase koji nude zaposlenje u inozemstvu, kao u slučaju Irine, a druge su jednostavno otete i prokrijumčarene iz zemlje. One koje pokušaju pobjeći od svojih židovskih zarobitelja brutalno tretiraju. Često su masakrirane pred ostalim zarobljenim ženama da bi se zaplašile i natjerale da rade ono što im se kaže. Na robovskom tržištu u Italiji koji vodi židovska banda, mlade slavenske žene su skinute gole, izložene u odjeljcima i ponuđene na aukciju vlasnicima bordela.
Zapanjujuća stvar u vezi cijelog ovog prljavog posla, je ta da većina ljudi mora o ovome saznati iz židovskih novina kao što je New York Times. I stvarno, trebate sami pročitati članak koji ja navodim, u broju od 11. siječnja 1998. godine. Teško da će se ovakva stvar ponoviti.
Zapitajte sami sebe, zašto Interpol, međunarodna policijska agencija, ne napravi nešto kako bi se spriječila ova trgovina bijelim robljem? Zašto vlade zemalja, iz kojih se otimaju ove žene, ne naprave nešto? Zašto mass mediji ne podignu hajku? Zašto moćne feminističke organizacije ne zahtijevaju uništenje bijelog ropstva?
Odgovor na sva ova pitanja je veoma jednostavan: nitko od njih se ne usuđuje bilo što napraviti ili javno reći jer je ovo židovski biznis. U državi kao što je Njemačka, gde židovi kontroliraju gotovo cjelokupni organizirani kriminal, svatko tko javno objavi ovu istinu biti će uhićen i optužen za “izazivanje rasne mržnje”. Njemačka i većina zapadno-europskih zemalja ima zakone protiv onoga što oni nazivaju “govor mržnje”. Reći bilo što negativno o židovima, bilo to istinito ili ne, pokreće ovaj zakon.
Židovske organizacije – i naravno, Clintonova administracija – voljeli bi imati iste zakone i u SAD. Interpol, koji i ovako ima dosta drugog posla, nema namjeru biti etiketiran za “anti-semitizam” kada krene na židovske trgovce robljem. Pa čak i ako Interpol uhiti te gangstere, neće učiniti neko dobro djelo, zato što tog ološa ima skoro svugdje. Puno novca je dobiveno prodajom žena: sasvim dovoljno da se plate političari, birokrati, suci i policajci.
Dok jedni židovi udaraju u bubanj i zahtijevaju još isplata odšteta od Švicarske, Njemačke, Francuske i ostalih zemalja za koje oni tvrde da ih nisu tretirali kako treba ili su im uzele nešto od njihovog ljubljenog zlata prije 60 godina, drugi židovi još uvijek crpe zemlje poput Poljske, Ukrajine, Rusije i baltičke nacije za novac i njihove mlade žene. Zemlje koje su desetljećima patile pod brutalnom vladavinom komunističkih komesara, još uvijek su iskorištavane od istih ljudi koji se sada nazivaju “demokratima”.
Židovi vjeruju da svojim, gotovo svuda, smrtnim zagrljajem nad mass medijima, svojim lutkama – kao što su Bill Clinton i Boris Yeltsin – na moćnim pozicijama na Istoku i na Zapadu, sa golemim bogatstvom koje im je na raspolaganju i sa toliko bijednih ne-židova navučenih na “holokaust” promidžbu koju je osmislio Steven Spielberg i stotine drugih, mogu nas zauvijek iskorištavati. Ali oni su u zabludi. Sami stvaraju mržnju, prijezir i bijes koji će ih uništiti. To će ih sve uništiti: članove bandi, šefove medija, “savjetnike” Bill Clintona i Boris Yeltsina, profesionalne žrtve “holokausta”, bivše komesare i sve ostale, čak i one koji trenutno nisu umiješani u nijednu od ovih aktivnosti.
Oni sami garantiraju da će biti drugog “holokausta”. Ali ovog puta biti će pravi.
Dr. William Pierce
Antun Gustav Matoš o Židovima
Antun Gustav Matoš o Židovima
(Tovarnik, 13. lipnja 1873. - Zagreb, 17. ožujka 1914.),
hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac.
ŽIDOVSKE OSOBINE I ODNOS PREMA ARIJSKOJ RASI
„Genijalni Grci i junački Rimljani prestadoše bitisati kao narodi, dok su Hebrejci još uvijek narod izgubivši sve ono što narod inače čini jezik i domovinu. Ostade im tek vjera: vjera u boga svoje rase, pa su oni najrječitiji dokaz da narodnost nije zemlja, da čak nije ni jezik toliko koliko zajedništvo krvi i historijske tradicije.“
Antun Gustav Matoš, Posljednje šetnje, 1913.
„Izgubivši jedinstvo teritorijsko i političko, Ţidovi se drţe na površini jedino ma kako stečenim novcem i framasunskom gotovo slogom. Njihova su dakle glavna obiljeţja plemenska ekskluzivnost i meterijalizam koji se ne ustručava pred lihvarstvom i svodništvom. Značajno je da su sva bludništva kod nas u njihovim rukama. Jehova pretvorio se u ţuti cekin
i u mjenicu koju ti duguje pošteni "goj" naivni Arijac. Zato je Hebrejac liberal, jer pod liberalnim vladama najlakše lovi u mutnome.
Kako mu je po Talmudu sve dopušteno proti inovjercu, proti Arijcu, najčestitiji Ţidov će kumovati svakoj našoj nesreći. Činjenica je da su Ţidovi oci ili kumovi svim velikim modernim evropskim korupcijama. Sjetimo se samo panamske, Hertz- i Dreyfus- afere. Bakunjin je bio revolucionar i internacionalac, ali je instinktivno prezirao Ţidove. Richard Wagner ih je učinio odgovornima za padanje visoke muzike, za kšeftiranje s umjetnošću. Mayerhofer i Offenbach, Heine ne moţe dobiti spomenika u Njemačkoj jer je primao novac iz tajnih francuskih fondova kojima se nagraĎuju uhode i ţbirovi. Lassalle je paklovao sa Bismarckom. Ţidov je demokrat, liberal, ali dat će i Jehovu, dat će i cekine za aristokratski naslov. Crkao je za pravim aristokracijama kao pravi skorojević i neoprani parvenu. Na muziku i literaturu bacio se tek onda kada je "nosila". U novije vrijeme "nosi" i slikarstvo, a Ţidov je postao i slikar. U glazbi je većinom virtuoz, a u knjiţevnosti novinar. Za novinara je stvoren jer novinarstvo je trgovina ideja. Dakako, novinar prvog reda je vrlo rijetko, jer tu treba genija, a Ţidov je obično tek talenat. Zato taj mrzilac mrzi genij, kako to dokazuju ţidovski "naučnici" Lombroso i Nordau.“
Antun Gustav Matoš, Oko Križevca, 1910.
ŽIDOVI U HRVATSKOJ
„Zavirite u knjigu članova Matičinih ili Društva hrvatskih knjiţevnika, zavirite meĎu abonente hrvatskih novina, pitajte naše narodne dobrotvore i učitelje: ni traga Ţidovu, koji je došao u tu novu Poljsku gladan preko Drave kao pokućurac i sinja kukavica, da svrši kao bankar i spahija, ne naučivši ni jezika ţrtve koju je kao Abraham ovna ogulio. Umjesto hrvatskog štiva širi Ţidov "Extrablatte" i razne "Caviare", umjesto bolnica i knjiţnica osniva kod nas bordele i lihvarnice. Praveći se sinom velikih kultura, taj nedoučeni commis širi meĎu nama, neobrezanim filišćanima, maĎarski i švapski judaizovani ţargon. Kao nekakav aristokrat odvaja se taj čovjek, nekad gotov na sve za novac, od našeg preziranog graĎanstva, otevši nam već gradove kao Osijek i hrvatske sfere i osvojivši već trţišta u Zagrebu, Bjelovaru, Varaţdinu, Kriţevcu... U Liku i kršno Primorje se ne ide tome historijskom paćeniku, pa nama ostavlja kraški kamen za glodanje, pritisnuvši bogato Savodravlje kao misirski skakavac i egipatski bijesni faraun.“
Antun Gustav Matoš, Oko Križevca, 1910.
„Sva trgovina je u rukama cincarskih martoloza što šire istočnjačku, i u rukama Hebrejaca što šire lihvarsku, vandalsku i mongolsku kulturu.“
Antun Gustav Matoš, Silom budala, 1909.
Židovi u Hrvatskoj - jedan od stupova mađarizacije (Matoš ih naziva Judeomađarima)
„I dok ti duši besjedi duša hrvatske zemlje, kroz osiromašenu ravnicu juri lokomotiva tuĎinskog haračlije, i na prsa ti legne kao ogromna ţeljezna karika, kao neizmjeran gvozdeni udav sistem ţeljeznih drumova naših novih satrapa. Vremena se izmijeniše, ali hrvatsko ropstvo ostade isto. Mjesto Mletaka Talijan i Nijemac, mjesto Turčina JudeomaĎar. Naša je djedovina raščetverena, kao uvijek, i sada vrvi tuĎinskim slugama. Plemstvo nekad glavni branilac naših prava, ili propada ili sluţi tiraninu.“
Antun Gustav Matoš, Đuro Stj. Deželić, 1908.
„ U Zagrebu već na kolodvoru prestaje Hrvatska. Konobari, činovništvo, duh mjesta - čista tuĎina. Pa da je taj tuĎinac neka sila u Evropi, da je barem Francuz, Englez, pa ako hoćeš i Švaba! Ali MaĎar! MaĎar sa judaiziranim glavnim gradom, sa korupcijama najgore oligarhijske politike, sa jezikom bez više kulture i evropske rodbine, sa bahatošću ordinarnog hohštaplera i neolizanog polubarbara, uvukavši se furtimaške u zemlju na koju je već 1526. sva eventualna prava zajednice izgubio, i pretvarajući konstitucionalnu našu kraljevinu u afrikansku koloniju, ne: u jednu veliku robiju! I sve to iza aneksije hrvatske Bosne i na zemljištu koje omogućuje monarhiji prijelaz na Balkan i velevlasni poloţaj.“
Antun Gustav Matoš, Oko Rijeke, 1909.
Pešta je karikatura od velegrada. U toj zemlji nema ništa što me ne vrijeđa. Podvala "švindl" je tu državni sistem. Srbija izvozi svinje, Ugarska izvozi Mađarice. Sifilis je dakle vrlo važan artikl ugarske izvozne trgovine. A kakva okolina, pejzaž, sveti Bože! Marva i kukuruz, kukuruz i marva, Mađari i stoka, stoka i Mađari! Da poludiš od zijevanja! I taj zar eskamotirani narod da davi, demorališe i do krvi isisava moju otadžbinu! Zar zbog tih pokrštenih Židova i aristokratskih kočijaša, tih zemljaka u prekooceanskim zemljama, jer ne mogu više disati u zemlji koju prodaju za Judin groš stvorovi kao Stjepan Kovačević, Đurđević i Tomašić?
Antun Gustav Matoš, Od Pariza do Beograda, 1904.
Dr. Danijel Crljen o Židovima
"Žilavi i razorni, podmukli i vanredno spretni, neprijatelji svih naroda osim svojeg vlastitog,
Židovi su se poput opasnih nametnika hvatali tijela svih naroda, sisali ih i uništavali jednako
gospodarski, kao i politički, kulturno i moralno. Nigdje nisu nastupali kao organizirana sila, a
bili su najorganiziranija sila na svijetu. Iako im nije bilo ništa sveto, smatrali su svetim sve,
što ih je vodilo konačnom cilju: gospodarskom izrabljivanju i zarobljavanju cijelog svijeta.
Njihov je utjecaj na gospodarski život u Hrvatskoj kao i u mnogim drugim zemljama bio
toliko jak, da ih se je na tom polju moglo smatrati apsolutnim gospodarima. I kao što se bolest
zahvativši jedan organ širi po cijelom tijelu, tako se je i židovska vlast u Hrvatskoj širila na
sva tijela javnog života i djelatnosti.
Tvarna dobra, koja su Židovi otimali hrvatskom narodu i izvlačili iz hrvatske zemlje, nisu
služila razvijanju prirada u Hrvatskoj, već su najvećim dijelom bila upotrjebljena za
međunarodno židovsko poslovanje, ili su bila uložena u strane banke.
Na političkom polju nisu doduše djelovali u nikakvoj židovskoj stranci, jer su oni uvijek
zazirali od otvorenog rada na bilo kojem području, ali su marljivo potpomagali sva
protuhrvatska gibanja.
Na kulturnom polju kvarili su svim raspoloživim sredstvima dobar ukus javnosti promičući
dekadenciju u svim pravcima. Oni su glazbu učinili divljaštvom, slikarstvo ruglom pravoj
umjetnosti, kazalište izložbom gluposti i svinjarija.
Na moralnom polju vršili su najpogubniju ulogu razaranja svih zdravih snaga, te su
onemogućavali svako pošteno pregnuće i čestitu težnju. Dok su umjetnost pretvorili u običan
razvrat, razvrat su dotjerali sebi prirođenom pokvarenošću do prave umjetnosti."
Danijel Crljen
