Dubrovačka perpera mjerilo vrijednosti prodane kuće
Perpera from Ragusa as Measurement of Value of the Sold House
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
U antičko doba, početkom VII stoljeća, Epidaur i Salona imaju sudbinski sličnu prošlost prodorom Avara i Slavena na područje Dalmacije.(1) Izbjeglice iz Epidaura prigrliše novo nastanište, koje se po starim latinskim izvorima naziva Ragusium, dok ga Slaveni zovu Dubrovnik, koji je zasnovan još u ilirsko doba. Nakon smirivanja etničkog previranja i slavenskog osvajanja Dubrovnika nastupila je simbioza žitelja i postupna asimilacija stanovnika sa slavenskim pridošlicama.
No pet stoljetna dominacija Bizanta i pokušaja teritorijalnog i političkog odvajanja Dubrovnika od prirodnog kopnenog slavenskog dijela zaleđa, ostao je bez uspjeha. Odraz tog nastojanja osjećao se u prvoj polovici Srednjeg vijeka u nastojanju da ishodi lokalnu autonomiju. Kakav je bio razvitak u pojedinosti ne može se reći, jer manjkaju podaci do XII stoljeća.
Normani iz južne Italije potiskuju bizantsku vlast, i oni 1171., 1186. do 1190. zaposjedaju Dubrovnik. Oni su uspješno zaštićivali Dubrovnik od težnji Mletaka da uguše živi razvitak, procvat brodarstva i jadransku pomorsku trgovinu i ekonomsko jačanje Dubrovnika, na mediteranskom području i tržištu. U XII stoljeću Dubrovnik se snažno razvija u obrtnom i trgovačkom smislu, uvjetovano svojim suvremenim brodarstvom i posredničkom ulogom na kopnu i moru.
Nakon propasti normanske vlasti prevagnula je prevlast Venecije, koja koristi četvrtu križarsku vojnu od 1204-1205. da zagospodari svim većim gradovima na Jadranskoj obali, i povede vojnu na sam Carigrad.
Venecijanska okupacija traje od 1205. do 1358. i usporava razvitak Dubrovnika. Mirom od 18. lI 1358. u Zadru mijenja se premoć u korist hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca (1342-1382.) sina Karla Roberta I, koji vlada od Kvarnera do Drača u Albaniji. Dubrovnik ulazi u sklop hrvatsko-ugarskog kraljevstva i tako započinje novo razdoblje svog povijesnog razvitka s većim ovlastima i mogućnostima gospodarskog jačanja.(2)
U XV stoljeću za političke krize i opće poremećenosti, te sukoba i borbi hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski (1403-1409.) prodaje Dalmaciju 1409. godine Veneciji, koja se promjenljivom tvrdokornošcu i upornošću koristi tim pravom do svoje propasti 1797. godine.
Dubrovnik uspijeva sačuvati svoju samostalnost zahvaljujući spretnosti ljudi i svojstvenoj pronicljivosti za skladno uspostavljanje društvenih i političkih odnosa u ostvarivanju svojih težnja.
Dubrovačke kronike i godišnjaci iz XII i XIII stoljeća daju nam uvid u gospodarski, društveni i novčarski uspon Dubrovnika. Dubrovnik s posebnim uvjetima svog smještaja, te brodarskog i pomorskog položaja u posredničkoj ulozi između zapadne Evrope i Levanta spretno ih koristi za svoj razvitak.
Veliki ekonomski uspjesi i skupljena novčana sredstva Dubrovnika u XV i XVI stoljeću odrazili su se i u graditeljstvu izgradnjom kamenih zdanja i palača, reprezentativnih javnih zgrada, pa velebnih gradskih bedema i utvrda. Cijela urbanizacija usmjerena je na obranu grada od ratnih opasnosti u vrijeme turskih ratova. Na temelju ekonomskog uspjeha naprednijeg obrta, brodarstva i zlatarstva razvila se visoka materijalna i duhovna kultura s lijepom književnosti i znanstvenog stvaralaštva.
Čim je Dubrovnik postao razvijen grad sa živom trgovinom i prometom dobara, pučanstvo je nužno sklapalo razne pismene ugovore i isprave, kako domaćih tako i stranih učesnika poslova, a to je i početak prikupljanja građe za povijesni arhiv grada Dubrovnika.
Najstarija u prijepisu sačuvana isprava je carska povelja, kada je 978. do 1023. godine osnovan benediktinski samostan na otoku Lokrumu.
Knjiga Diversi Canceilariae je najstarija knjiga dubrovačke kancelarije, koja sadrži razne zapise od 1278. do 1280. godine. Običajna iskustvena praksa s vremenom je nastala obveza odlukom Dubrovačke republike od 8. lipnja 1275. godine, po kojoj se moraju sklapati pismeni ugovori svih većih poslova čija vrijednost počinje iznosom od deset perpera.
Dubrovačka knjiga “Praecepta Rectoris” početa je 11. rujna 1278, a čuva se u Povijesnom arhivu u Dubrovniku, pa se taj nadnevak uzima kao osnov za 700-obljetnicu Historijskog arhiva Dubrovnika. Razlog što nisu sačuvane starije isprave na pergameni je požar u kojem je stradao i Knežev dvor 1298. godine, a u njemu je čuvan arhiv, a stradala je i stolna crkva, u kojoj su čuvane inozemne povelje i spisi. Mnoge su stvari nestale i propale za francuske okupacije 1808-1814. godine. Sve knjige i spisi državne kancelarije iz srednjeg i kasnijeg vijeka pisane su na latinskom i talijanskom jeziku, pa je proučavanje te građe dostupno poznavaocima tih jezika.
M. Pucić je objavio dvije knjige ćirilskih povelja 1858. i 1862. godine. Još neke ćirilske povelje izdao je K. Jireček 1892. godine.
U Dubrovačkom arhivu nalazi se i oko deset tisuća orijentalnih spisa i fermana. Zatim oko sto tisuća pojedinačnih isprava i oko sedam tisuća rukopisnih knjiga.
Napokon, sve povelje Dubrovačkog arhiva, na našem i tuđem jeziku, izdaje povremeno Jugoslavenska akademija u Zagrebu počev od 1904. godine u zbirci Codex Diplomaticus, pod nazivom Monumenta Ragusina (1879-1897.), u kojima su zaključci (Reformationes) dubrovačkih vijeća od 1301. do 1379.(3)
Dr. Ćiro Truhelka objavio je kroničke bilješke iz Dubrovačkog arhiva skupljene u “Liber Reformationum” u Gl. Zem. muzeja B. i H. sv. XX. str. 267, i “Tursko slovjenski spomenici dubrovačke arhive” sv. XXIII, str. 1,303.437.
Dr. Gregor Cremošnik istražuje kroz nekoliko godina u ljetnim mjesecima i objavljuje “Dubrovačka kancelarija do godine 1300. i najstarije knjige dubrovačke arhive”, Gl. zem. muzeja B. i H., sv. XXXIX, str. 231, i dodatak tome članku u sv. XLI (2), str. 121, te nekoliko dubrovačkih listina iz XII i XIII stoljeća, sv. XLIII (2), str. 25., kao i “Kada je postao dubrovački arhiv?”, sv. XLIV(2), str. 57.
Prije je bio Povijesni arhiv Dubrovnika smješten u prizemlju Kneževa dvora, a od 1976. godine se nalazi u palači Sponza.
U Povijesnom arhivu u Dubrovniku, u knjizi Diverse Notariae, sv. 5. na foliju 183 verso, s nadnevkom 1. svibnja 1328. našao je dr. Josip Lušić upisano, da je klobučar Ivan, sin pokojnog Andrije iz Zagreba (de Sagreb) stanovnik (habitator) Dubrovnika prodao svoju drvenu kuću na općinskom zemljištu sa svim pripadnostima krojaču Primilu za deset perpera.(4)
“Premda je perpera u Dubrovniku više stoljeća računski i efektivni novac, ipak se u izvorima vrlo rijetko označuje kao dubrovački novac, već se naprosto govori o perperi”.(5)
Perpera, numisma hyperperon, perperus, yperperus sa značenjem žeženog zlata je ime bizantskog zlatnika. Rimski car Valentinijan I (364-375) odredio je 367. godine novčanu stopu zlatnoj perperi. Stopu tvore 72 komada od libre zlata, ili oko 6,004 g težine po komadu. Stopa se nije mijenjala sve do pada Bizanta 1453. godine.
U srednjem vijeku kod nas kao i ostaloj Evropi, bizantski zlatnik bio je punovrijedan novac za plaćanje većih novčanih iznosa. U Italiji se počeo kovati zlatni novac u XIII stoljeću, pa je i on u optjecaju nosio naziv “perpera”.
U vrijeme 1328. godine u Dubrovniku perpera je bila obračunski novac za vrijednost u iznosu 12 dinara ili 72 solda; prema tome 10 perpera bi iznosilo 120 dinara ili 720 solada. Dinar ili još zvan grossus je srebrni novac promjera 18-22 mm, težine 0,875 do 1,95 g. Solad (solidus) je bakreni novac promjera 19,5-23 mm, težine 1,446-3,95 g.
Srebrna perpera postaje efektivni novac istom 1683. godine, kad se kuje kao platežno sredstvo, promjera 24,5-30 mm, težine 5,482-6,750 g. Perpera se kuje 1683-1750. i 1801-1803. godine.
Avers perpere: Lik sv. Blaža, koji lijevom rukom drži maketu grada i biskupski štap, a desnicom blagoslivlje. Inicijali S-B (Sanctus Blasius). Godina kovanja i kružni natpis PROT (ector) RAEIP(ublicae) RHAGVSINAE.
Revers: Lik Krista uzdignute desnice blagoslivlje, a u lijevoj ruci drži zemaljsku kuglu, u ogradi sitnih zvijezdica. Natpis SALVS TVTA.
U naprijed izloženim primjerima novca, te arhivskim pisanim ispravama, poveljama i knjigama, iskustvom je provjerena i dokazana činjenica, da se kultura naroda neke sredine i gradova ne očituje samo u djelu stvaralačke snage, nego i u tome kako i koliko se jednom stvoreni djelo umije i sačuvati.(7)
Bilješke
(1) Vidi: Grga Novak, “Prošlost Dalmacije”. Knjiga I, str. 94, Zagreb 1944.; Ljubo Karaman: “Iz kolijevke Hrvatske prošlosti”, str. 5, Zagreb 1930.
(2) Vidi: Enciklopediju Jugoslavije, sv. 3. str. 123-157., Zagreb 1958.
(3) Vidi: Narodna enciklopedija. Knj. I. str. 584-586. Bibliografski zavod Zagreb
(4) Vidi: Dr. Josip Lušić “Klobučar Ivan iz Sagreba” Vjesnik, br. 10933 od 29. I. 1978. str. 9.
(5) Vidi: Dr. Zlatko Herkov “Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske”. Knjiga II. str. 588 i dalje.
(6) Vidi: Enciklopedija Jugoslavije. Sv. 6., str. 470. Zagreb 1965.; Poslovni izvještaj za 1976. god. Privredne banke, Zagreb, str. 13 i 16.; Dr. Balduin Saria: Perpera. Narod, encikiop. Knj. III. str. 415-416.
(7) Vidi: Dr Anđela Horvat, “Između gotike i baroka“. Str. 454, Zagreb, 1975.
Autor: Viktor Kopač
Izvor: Obol br. 31, HND, Zagreb, 1979.
Ključne riječi: kovani novac, kovanice, Dubrovačka republika, perpera
Keywords: coins, Republic of Ragusa, perpera
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
|
