Novac kao odraz stilova u umjetnosti
Coins as Reflection of Styles in Art
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Od najranijih vremena, stavljajući svoj žig na pločice metala, država se trudila da novac učini što ljepšim i privlačnijim, simbolizirajući na izvjestan način ne samo vrijednost metala nego i samog izdavača.
I najstariji istraživači i povjesničari tretirali su novac umjetničkim predmetom - “spomenikom umjetnosti”. Osim što je interesantan zbog svojih stilskih osebina kao odraza vremena u kojemu je nastao, on je prije svega dragocjen stoga što su na njemu ovjekovječeni mnogobrojni prikaza portreta vladara, prikazane slike bogova i heroja, hramova i životinja, potrpština za kuću i bogoslužje, razna oružja i drugi predmeti. Kovani novac nam daje sliku stupnja izobrazbe, političkog i religioznog stanja naroda jedinog doba; putem kovanica kao predmeta male plastike možemo pratiti početak, procvat i pad nivoa umjetnosti kao i razvitak stilova u njoj.
U ovom ću se članku dotaći odnosa umjetnosti i novca nakon pada Zapadnog rimskog carstva i nadalje, da ovo vremensko razdoblje u početku pokazuje dekadenciju u izražavamjiu likovne umjetnosti, naročito na novcu: sve je uočljiviji utjecaj Bizanta. Predstave na novcu Vizigota, Franaka i Friza i ostalih “barbarskih” naroda često su uvjetne i primitivne, što je posljedica niske razine umjetnosti svedene na šematizam, a i slabog poznavanja, za njih, nove tehnike izradbe novca.
Usprkos saznanju da su rezači kalupa u većina slučajeva bili ugledni zlatari, ta činjenica je utjecala ne samo na izbor materijala nego i na izgled novca. Tako su franački monetari Abo i znameniti Eligije, koji je kasnije kanoniziran kao pokrovitelj monetara, upravljali kovnicom novca za vrijeme Klotara II i Dagoberta I. Eligije je na jednom zlaitniku Klotara II (639-651.) na reversu , gdje je prikazan križ, oko istog stavio natpis “+ELIGIV(s) MONETA(rius)”, dok je na aversu prikazao Klotarovo poprsje s dijademom i natpis “CHLODOVEVS...”
U službi danskog kralja Nilsa (1104-1134) kao monetar je radio Anketil, zlatar iz Engleske, a mnogi su vladari uzimali za monetare poznate zlatare, gravere i umjetnike.
Koliko je rad monetara bio cijenjen svjedoče prikazi na vitrajima crkvi. Među scenama prikazanim na vratima katedrale u Modeni nalazi se i prikaz rada na izradbi novca, dok na frizu crkve Saint-Il u Poitiersu nalazimo natpis “UDO MONETARIVS”.
No, i pored svih nedostataka, novac ovih naroda došavši do nas, ima dragocjenu ulogu u izučavanju umjetnosti ranog srednjeg vijeka, s obzirom da putem njega možemo pratiti i koliki je bio kulturni utjecaj Bizanta na te narode.
Proglašenjem Karla Velikog za cara i njegova težnja za obnovom rimskog sjaja i tradicije, lijepo se odražava i na umjetnositi toga doba u tzv. “Karolinškom preporodu”. Naravno, ove težnje se primjećuju i na novcu. Poslije geometrijskog formalizma i ornamentalne umjetnosti koja je dominantna, kod Merovinga i Langobarda u V-VII stoljeću u opticaj se ponovno uvodi novac na kojem dominira lik vladara ovjenčan lovorovim vjencom, kao na čuvenom Karlovom denaru, gdje je na aversu prikazan njegov lik s natpisom “CAROLUS IMP(erator) AUG(ustus”), dok je na reversu prikazano pročelje hrama sa četiri stupa, a hram podsjeća na rimske hramove, te natpis “CHRISTIANA RELIGIO”.
Od XI stoljeća na novcu je sve uočljiviji novi stil, romanski, sa svojim karakterističnim oznakama. Ovaj stil je naročito upadan odikako su se oko 1130. godine počeli kovati brakteati, novac od tankog lima s predstavom na jednoj strani, i njenim negativom na drugoj.
Veoma lijepi primjerci novca s karakteristikama novog stila, lučnim svodovima, biljnim i životinjskim predstavama, kovani su u Kölnu, Minzbergu, Aschaffenburgu, Landau i u mnogim drugim mjestima s obzirom da je u to vrijeme skoro svaki velikaš, svjetovni ili duhovni, kovao svoj novac. Ljepoti je ovog novca pridonijelo i to što je imao znatno veće dimenzije, a i lakše ga je bilo kovati.
No kako se to događa, mijenjao se ukus pa je dolazilo i do promjena u shvaćanju lijepog.
Kada se poslije 1313. godine gotika raširila po svim dijelovima Evrope; ona naglašava ukrašavanje svega, počev od odijevanja, gradnje dvoraca, pravljenja namještaja, svečanih povorki pa do slikarstva i obrade metala. Zahvaljujući sačuvanome danas se imamo prilike diviti zlatnom novcu francuskih, španjolskih i engleskih kraljeva iz XIV-XV stoljeća izrađenih pod utjecajem gotike. Okomito zaoštrene linije predstavijaju gotske crkve s pupoljcima, ljiljanima, trolistima na vrhovima, u svojim cvjetnim čipkama, u dramatično savijenim linijama. Novac kovan pod utjecajem gotike često podsjeća na divne vitraže sa crkvenih fasada.
Dok je gotika cvjetala, u Italiji se počeo javljati stil koji se sve više počeo osjećati i utjecati i na izgled novca. Prvi vjesnici novoga stila, renesanse, osjećaju se već na milanskim dukatima Franceska Sforze (1450-1466.), na kojima je portret vladara prikazan sa svim karakteristikama novoga shvaćanja, dok je natpis još zadržao gotičku formu. Do konačnog prekida sa starim shvaćanjima, i prihvaćanjem novog, dolazi na testonima kovanim u Milanu za Galeaza Maria Sforze (1468-1476.) i testonima kovanim za Heroulesa u Ferari (1477-1505). Odraz ovog preporoda vidljiv je i u ostalim zemljama, pa i u dalekoj škotskoj, za Jakoba V (1512-1542.) na njegovim dukatima kovanim 1540. godine.
S usvajanjem renesansnog stila definitivno ulazimo u period kada su rezači kalupa nastojali i uspijevali vjerno prikazati kako portrete tako i građevine, hramove i ostale pojedinosti.
Naravno, bilo je i ranije pokušaja portretnog prikazivanja na novcu, ali su to u većini slučajeva bili usamljeni i sporadični pokušaji, više nagovještaji. Već smo prije spomenuli Karlov denar s likom snažna podbratka i nečim energično-surovim u ravnom nosu te očima. Sporno je pitanje da li su portreti Otona III (983-1002.) i Konrada II (1024 -1039.) na denarima kovanim u Kölnu, Henriha II (1002-1024.) na novcu Regensburga, stvarni ili imaginarni. Naravno, postoje različita mišljenja o tome. Uopće gledajući srednji vijek nije znao za realistički portret. Poslije Rimljana, portret je ponovno otkriven u renesansi. Jedan od lijepih primjera ovog novog shvaćanja je i duikat kovan za španjolskog kralja Ferdinanda II Katoličkog (1452-1516). Iako očuvanost njegovih kovanica zbog izlizanosti nije naročita, njegov portret nam ipak dovoljno jasno pokazuje mračan i energičan karakter kraljev.
Možemo pretpostaviti da je do XV stoljeća, kada je u umjetnosti kovanja novca nastupila promjena, samo mali broj rezača kalupa pridavao je važnost realnom izgledu povijesnih ličnosti svoga vremena. Tijekom daljeg vremena sve se više talentiranih umjetnika bavi izradbom kalupa za novac, a došlo je i do poboljšanja tehnike pri izradbi novca. Jedan od takvih umjetnika, koji je radio na izradbi kalupa a i usavršavanju alata je Benvenuto Celini (1500-1571.), koji je više godina radio u papinskoj kovnici u Rimu i imao zvanje „Maestro delle stampe”, ili pak Ambrozio Predo, učenik velikog Leonarda da Vincija, koji je zajedno s bratom radio u Milanskoj kovnici. U Sieni radi Baltazare Peruzzi (1481-1536.), učenik Bramantelov, dok u Njemačkoj predloške radi Dürer (1427 -1502).
I uz sav tehnički napredak u pojedinim slučajevima se nije baš mnogo vodalo računa tko je stvarno prikazan na novcu. Lijep primjer ovakove nemarnosti imamo u engleskom novčarstvu.
Na zlatnom novcu Henrika VII (1485-1509.) nalazi se njegov lik u profilu. Njegovom nasljedniku Henriku VIII (1509-1547.) bilo je svejedno čiji se portret nalazi na novcu, pa je on i dalje koristio stare kalupe, samo su majstori - kalupari dodali još jednu crtu, te je dobivena brojka VIII. Ova nemarnost je ispravljena poslije skoro 30 godina na najbolji mogući način: počeli su se kovati srebrni testoni, na kojima je lijep portret kralja Henrika VIII, za koji se pretpostavlja da ga je radio Holbein Mlađi. Ovaj je portret umjetnik radio ili specijalno za novac, ili su ga kalupati kopirali s njegova portreta-minijatuire koja je učinjena za njegovu ženu Anu od Kleva 1539. godine.
Sredinom XVI stoljeća Evropom je zavladao novi stil, barok, pun raskoši i kićenosti. Ni majstori koji su izrađivali kalupe i predloške za novac nisu ostali imuni na nove prohtjeve, a nisu ni mogli, s obzirom da su se morali prilagođavati i vremenu i naredbodavcima. To je period kada mnogobrojni uživaoci prava kovanja novca na svoj novac stavljaju onu temu za koju oni smatraju da je značajna za njih. Zahvaljujći tome, viđamo novac koji je kovan povodom rođenja, ženidbi, udaje, osvajanja gradova, izjašnjavanja za ovu ili onu vjeru, smrti itd. Lijep primjer za to shvaćanje je tzv. “Venerin talir” kovan 1622. g. u Magdeburgu. Na jednoj strani prikazan je osnivač grada Oton I (936-973.) u oklopu na konju. Na drugoj strani su kola koja vuku golubovi i labudovi; na kolima stoji Venera i tri gracije. U kartušu ispod kola je natpis na staronjemačkom jeziku “Venus die heydnisch Gottin zart so blos hier engebetet ward. Num ist gottlob das gottlich Wort hegegen gepflantz an dis Ort”.
Oko 1730. godine u Francuskoj se javlja novo mišljenje o lijepom, stil rokoko, kao odraz tadašnjeg života na dvoru. Sve je u tom stilskom razdoblju lepršavo, razigrano. Dvorovi blješte u pozlatama, ogromne sale s ogledalima na zidovima u kojima se ogleda napudirano plemstvo u vlasuljama. A novac, kako on izgleda? Louis d'or i ecu s portretima raznih Lujeva u bogatim odijelima s velikim vlasuljama, gordi i razmaženi. Taj novac s “velikom umjetnošću” nagovještava nov stil, koji će se iz Francuske proširiti i na ostale zemlje Evrope.
Kao što vidimo, novac je proizvod i umjetnosti, i on prolazi kroz različite etape njena razvitka. Praktični ciljevi opticaja ne dozvoljavaju na novcu upotrebu visokog reljefa kao na medaljama, a i modeliranje predstava na novcu mora se prilagođavati veličini novca, što ni u kom slučaju ne umanjuje njegovu vrijednost kao izvora za proučavanje stilova umjetnosti i povijesti.
Literatura
1. Friedensburg F.: Die Münze in der Kulturgeschichte, Berlin, 1909.
2. Suhle A.: Die Münze, Leipzig, 1970.
3. Doty R.: Encyclopedic Dictionary of Numismatics, London, 1982.
4. Hoberman G.: The Art of Coins, London, 1981.
5. Sutherland V. H. C: English Coinage 600-1900, London, 1973.
Autor: Slavoljub Petrović
Izvor: Obol, br. 39, HND, Zagreb, 1987.
Ključne riječi: kovani novac, kovanice, stilovi
Keywords: coins, ancient coins, styles
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
|
