petak, 01.05.2009.

Kada stranac šapne: "Ne boj se"

Društvo sačinjeno od troje ljudi ubrzo se povećalo preko desetak. Pridruživši se poznanicima od dviju prijateljica krenuli smo u obližnji kafić. Sjeli smo zajedno za stol, naručili piće te je ubrzo započelo formiranje grupe ljudi oko nas sa poznanicima koji su stizali. Svatko je imao temu prema kojoj je vodio pravac razgovora. Njima ništa potpuno nestrano, već uhodana zabava, a meni isprazna tema o alkoholu i izlascima.
U novonastaloj situaciji osjećala sam izrazitu nelagodu. Između toliko ljudi, okružena, osjećala sam usamljenost. Nastao je trenutak pokajanja što sam pristala otići u takvo okruženje i meni potpuno stranoj situaciji. Preuzela sam odgovornost i da mi je dana potpuna sloboda odabira, no međutim ...
Dvoje ljudi koji su bili moji poznanici i kretaoci u društvu sjedili su i promatrali ostatak ekipe sa nekim svojim povremenim upadicama. Pogled mi je isprazno lutao tražeći neki smisao u svemu tome. Pokušala sam u slobodnome trenutku započeti priču sa svojim prijateljicama, ali sam prestala nakon drugog pokušaja i njihovim odmahivanjem ruke kao znak da prestanem. Prihvativši njihov gestikularni odgovor, zadubila sam se u šalicu toploga čaja u pokušaju da prihvatim i njihovo ponašanje. Osjetila sam gorčinu te sam pokušala opravdati samu sebe u svemu tome. Posrnula sam u mislima. Stisnula sam dlanove, pognula glavu i čvrsto odlučila ostati među nepoznatima. Promatrala sam ljude zapitkivala samu sebe kolika je moja snaga nasuprot oštrim jezicima i čudnih pogleda upućeni prema meni? Zadubljena u vlastiti pokus nametnut mislima same sebe vratila sam se u stvarnost kada mi je pristupio stranac, ali opet nekako poznati, pitajući me pritom pitanje:
- "Vidim da se bojiš ljudi" - izusti potpuno neočekivano
- "Pa ne bojim se. Naposljetku i zašto bi ih se bojala? - odgovorila sam sa malenom dozom sarkazma. U tome trenutku kao da je strijela prošla kroz mene.
- "Oni su samo ljudi" rekne prvi dio rečenice vrlo odlučno dok je zadnju riječ rastegnuo kao žvakaću. -"Neće te povrijediti i neće te ugristi. Pa još si tu, zar ne?" rekne sa smiješkom na licu i stade čekati odgovor. U glasu sam zadržala kolikotoliko toleranciju ne priznavši sebi kako me je to pitanje pogodilo u samu srž moga postojanja. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da je stranac taj koji je pogodio moje stanje u onome trenutku. Da, u mislima sam vrtjela misao kako se bojim onih ljudi u onome trenutku odvajajući se postepeno od njih.
-"Dođi i sjedni bliže, nemoj se odvajati." - pogledah ga plaho i primaknem stolac te napokon odgovorih: -"Nemam mnogo za podijeliti sa ovim ljudima, ja sam samo ja. Vidim ispraznost u ovome. Nema mi apsolutnog značenja."
-"Ja.... ni ja." jedva čujno rekne i stade govoriti dok su riječi se samo nizale iz njegovoh privatnog života.
Na kraju pogled mu se ukoči i progovori: "Biti ili ne biti?" te ujedno i promrmlja na engleskome jeziku istoimeno dotično pitanje.
Ustade se, poruči tihim i finim glasom u kojemu se skrivala brižnost oca koji voli svoju kćer: - "Ne boj se."
Pozdravila sam se sa njim i zastala gledajući oko sebe. Još jednom dobila sam odgovor u svome vlastitome pokusu. Dok oko mene ljudi su ispijali čaše alkohola, galameći naokolo, ja sam ostala ja, a on je to prepoznao.