This blog has evolved into a bilingual log,
This causes me a lot of grief as my ENG articles cannot be graded on digg.hr and my CRO articles cant be graded on digg.com. Nevertheless I see no other option but to proceed in this manner.
In spite of that, I welcome this situation as an opportunity for me to brush up on my foreign language skills. Until I do, please bear in mind that ENG is my second language.
17.07.2008., četvrtak
Jeftin kompjuter ljeto 2008, pregrijavanje Radeon 4850/4870
Pošto sam investirao dobrih 20h svog života u pregledavanje raznih tabela performansi hardware-a i proučavao gdje se nalazi "sweet spot" pri kupovini računala, podijelit ću te informacije s vama. U drugom dijelu post-a bavit ćemo se pregrijavanjem novih Radeon grafičkih kartica (4850 i 4870).
Tema je popularna i uvijek će biti popularna, no naši domaći IT časopisi ne obrađuju takve teme jer je na razini kvalitete jedne tiskovine ipak uputno napraviti i kakvo testiranje.
Zamislite kolika je razlika u uloženom vremenu između prepisivanja nečijeg teksta s svemrežja i testiranja konfiguracija pa će vam biti jasno zašto takvih recenzija praktički nema.
Osim što je testiranje teško za "odraditi", dodatno je potrebno i poznavanje tržišta (domaćeg) s stanovišta definiranja što je jednome zagrepčanecu jeftino, a što nije.
Jasno da se nikad jedan novinar neće moći dogovoriti s svojim čitateljem oko toga što je za koga dobro - jer novinar na žalost (da bi na mjesečnoj bazi zaradio svoj kruh) želi da vi kupite što skuplje komponente jer pri tom (ukoliko je iole sposoban) on dobiva indirektnu proviziju (a neki dobivaju i direktnu).
Dakle ono što vam nitko nikad neće reći jest da je "donji dom" očvrsja (pučki: hardveraja) sporiji od srednjeg doma za 50% *ALI* košta 2-5x (puta) manje. Gornji dom (hi end) je brži za 40tak posto od srednjeg doma ali košta dodatnih 4x više.
Implikacije ovog "fenomena" su dvojake, kao prvo forsirani ritam izdavanja novih komponenti na tržište služi tome da natjera kupca da svakih 9 mjeseci kupi novo računalo. Već u idućih 9 mjeseci na tržište će (vjerojatno) izaći matične ploče s USB 3.0 standardom, s novim PCI-e standardom (opet v.3.0), a na tržište su već došle i nove Radeon grafičke kartice serije 4800 koje pružaju jako vruće performanse (u oba smisla).
Dakle, u SVAKOM slučaju trenutno nije vrijeme za kupiti novo računalo, doduše s obzirom na ritam prošlo je doba kada ste mogli kupiti računalo i biti mirne duše idućih par godina.
Dakle, ne isplati se niti kupiti niti čekati. Tu dolazimo do iduće implikacije, a ta je mogućnost "utapljanja" konfiguracije na tržištu polovnog očvrsja u trenu kad ste spremni kupiti novi kompjuter (tj. kad ste na to primorani promjenom standarda).
Ukoliko danas kupite hi-end računalo (10.000kn pa na to još i monitor) očekivani pad cijene istog nakon 3 mjeseca ili čim izađu novi standardi (što god došlo prvo, gledano kronološki) jest 50%, što u ovom slučaju znači 5000kn u vjetar.
Ukoliko pak danas kupite jeftilen računalo (4000kn kao gornji maksimum) opet ćete izgubiti 50% njegove vrijednosti ali taj gubitak je sada manji - no nije 2000kn, naime svako kompletno računalo na tržištu rabljene robe vrijedi paušalnih 2000kn (to je svojevrsna barijera u svijesti naših ljudi, da je jeftino računalo vrijedno oko 2000kn).
To će značiti da vi možete (uz malo spretnosti) svoju kramu prodati za 2000-2500kn u bilo kojem trenu (osim ukoliko je krama više od 4 generacije u zaostatku nad današnjim standardima).
Ono što stranci rade već godinama morat će raditi i naši ljudi, tj. morat će kupovati računalo svakih godinu dana, a staro prodavati. Tako se dobiva najbolja iskoristivost tj. "money-per-value".
Vezano na sve gorenavedeno razmišljao sam sebi kupiti iduću konfiguraciju krajem ljeta;
Jasno je da ova konfiguracija zaostaje u memory bandwithu i CPU snazi za hi end računalima no garantiram vam (na temelju snage grafičke kartice) da će vam u normalnim rezolucijama (oko 1200x) na ovom računalu raditi sve igre ma što ljudi tvrdili. To znam jer trenutno imam na stolu single core AMD64 s 2gb DDR1 RAM-a i gorenavedenom grafičkom karticom i pri gorenavedenoj rezoluciji Crysis radi u maksimiziranim postavkama. Moja konfiguracija zaostaje (glede procesora i memorije) za otprilike 2.5 x (dva i pol puta) za gorenavedenom novom konfiguracijom, pa unatoč tome sve igre rade. Prelaskom na dual core procesor i na 4gb znatno bržeg RAM-a, situacija može postati samo bolja.
Zašto o ovim stvarima ne možete čitati na svemrežju? iz dva razloga, većina je ljudi već pojela marketinšku udicu i već su kupili novo računalo pa ne mogu usporediti (the deed is done), a kao drugo marketinški odjeli velikih HW konglomerata (intel, nvidia, amd+ati) ne žele da kupac dođe do određenih informacija. Dapače cijela svrha određenih naslova (3D mark, Crysis ... ...) jest sadržana u tome da vam se na zoran način objasni da morate kupiti novi stroj (plus Windows Vista itd. itd. itd.).
Njihov je posao prodati novo računalo. Stvari su stoga u osnovi jednostavne.
Ne znam o ćemu sanjaju IT novinari, no današnje igre troše većinom grafičku karticu. Dapače ako nastavimo ovim tempom za koju godinu u računalu ćemo imati 4 graficke kartice vezane data ribbonima, svaka s po 1gb DDR5 RAM-a i s programabilnim GPU-ovima koji će preuzimati razno razne funkcije, od grafike, preko fizike pa čak i do FPU operacija koje trenutno obnašaju procesori (i to vjerojatno sporije nego što bi ih radila grafička kartica).
Zašto uopće trebamo matično ploče i procesore kad su na oba područja današnje grafičke kartice dosta moćnije? Već vidim kako dolazim u dućan kupiti cijelu konfiguraciju i kupujem 4 Radeona 6666x2 i jedno kućište s 4 water cooled slot-a za Radeone i s jednim jakim napajanjem za van (i quad firewire v.5 izlazima za notebook, tako da možete grafičku farmu spojiti na notebook i tako dobiti external grafičku karticu). Igre drže napredak hardware-a, u igračem hardware-u leži velika para, logično je da će se isti razvijati brže od ostalih segmenata hardware-a. Ako negdje ima meda, računajte na to da će u neminovno doći medvjed polizati šapu.
Novi Radeon 4800 (4850 i 4870)
AMD se vratio, prvo s idealnim vremenom za udaranje po tržištu glede izlaska nove serije Radeona, a nadamo se uskoro i s procesorom (i in-house matičnom pločom da se riješe nvidije).
Na slici vidimo rezultate skuplje Radeon kartice, tj. modela 4870
Na slici vidimo rezultate jeftinije Radeon kartice, modela 4850
Prva stvar koju ćete primjetiti nakon što u stroj zapiknete novu Radeonku jest to da s trenutnim driverima kartica u neopterećenom stanju gori na lijepih 80C.
Ne znam da li to može štetiti samoj kartici ili ne, no ne osjećam se baš sto posto sigurnim da susjedne kartice neće nakon nekog vremena postati reš pečene. Nesporno je da se kartica pregrijava, pod opterećenjem doseže i 95c što je jednostavno prevruće.
Na stranu da li je to iracionalna paranoična reakcija pogledajmo što možemo učiniti da pomognemo pri toj situaciji (Windows XP).
Kao prvo otvorite CCC (Catalyst Control Centre) i posjetite "tab" koji se zove "ATI Overdrive" i uključite ga (stisnite na sličicu lokota), ne dirajte ništa nego sada otiđite na "profiles" tab i spremite (save) novi profil (unesite proizvoljno ime no upamtite ga).
Sada se zaputite u C:Documents and SettingsVAŠE_WINDOWS_KORISNIČKO_IMELocal SettingsApplication DataATIACE i editirajte *.xml datoteku imenom kojeg ste (nadajmo se) upamtili.
Na tastaturi napipajte CTRL+f i upišite u sučelje za pretraživanje teksta "Automatic", sada promjenite "Automatic" u "Manual" te "want value" u neku brojku od 30-50 (ovisi koliko tolerirate buku). Brojka označava % brzine rotacije coolera od mogućeg maksimuma. Vrijednost od 50 znači da ste podesili cooler da se vrti na 50% od svoje maksimalne brzine.
Voila, sada se cooler na kartici vrti brže (pritom radi veću buku) i kartica je hladnija. Jedina je mana to što ovaj profil morate ručno uključiti svaki put kada uđete u Windows XP.
Ljudi moji kartica je carska, ASETEK je izbacio vodeno hlađenje za istu, overclocking potencijal je fenomenalan i očekujem da će se s vodenim hlađenjem moći izvući još kojih 30% na performanse (više će se moći na 4870 karticama, radi 55nm PCB-a).
Shot at 2008-07-17
Sad ćemo vidjeti što će nVidia poduzeti, da li će opet trošiti pare da motiviraju developere da ne optimiziraju igre za Radeon arhitekturu kako bi postigli prednost ("the way its meant to be monopolized") ili će pak rušiti cijene 8800GT serije u susjedstvo od 600-800kn? Ne znam ali u svakom slučaju svaka čast AMD-u na ovom potezu.
Nakon dužeg vremena provedenog u ne-igranju današnjih igri dogodilo se čudo, naišao sam na igrivu igru. Jasno, u periodu do toga igrao sam indy igre (independant igre) no njih ne računam iako bih jednom mogao napisati nešto i o njima (negdje u budućnosti).
Naime, današnje igre su (iz moje perspektive) dizajnirane tako da nude što manje sadržaja, što biva bufferirano s što više grind-a. Takve igre nude 1 min zabave na 120min grind-a, čisto iz tog razloga što nemam vremena koliko sam imao kao mlađi, jednostavno ne dolazi u obzir "stisnuti zube" i progurati kroz 120min grind-a da bih 1min uživao u sadržaju.
Kada doom sayeri govore o propasti PC gaminga, trebali bi se manje orijentirati na sveprisutnu piratiju (o tome u ovom tekstu), glupim igračima (sami su si ih takvima odgojili) ili drugim "nisam ja!" razloga, nego pogledati na što danas igre liče.
I tako dolazimo do jedne vrlo zanimljive igre, a to je Sins of a Solar Empire iliti "imala majka 2 sina, jedan igrao računalne igre, a drugi na vrijeme završio faks" kako bi se po naški reklo.
Kao prvo htio bih naglasiti da je igra u prvom kvartalu ove godine potukla sve ostale igre po prodavanosti unatoč tome što nema ugrađenu nikakvu metodu zaštite od neovlaštenog kopiranja i korištenja.
Gamasutra's list of best selling games this week sees Sins of a Solar Empire in the number one slot, beating out Call of Duty 4: Modern Warfare, and WoW: The Burning Crusade.
Dečki su to postigli s razvojnim timom od samo nekoliko desetaka ljudi.
With under 50 employees, Stardock's product bested Activision/Blizzard, which has 3,000+ employees, and EA which has over 9,000. Developers of Sins of a Solar Empire, Canada's Ironclad Games, is a group of only nine programmers and designers who had formerly worked for the following: Sierra Studios, Take2 Interactive / Rockstar Games, Disney Interactive, TNT Television, The Cartoon Network, and Mattel.
Dok dizajneri loših igri histerično bacaju krivnju za slabu prodaju na pirate, Ironclad je napravio igru koju svi smiju "piratizirati" ali koja je svejedno postigla odlične rezultate prodaje. Možda je to stoga što je igra, za promjenu, DOBRA?!
Treba naglasiti i to da je nakon izlaska Age of Conan-a na tržište situacija stubokom promijenjena pa recentnija lista izgleda ovako;
1. Age of Conan: Hyborian Adventures
2. The Sims 2 Double Deluxe
3. Age of Conan: Hyborian Adventures CE
4. WoW: Battle Chest
5. The Sims 2 Kitchen & Bath Interior Design Stuff Expansion Pack
6. World of Warcraft
7. WoW: Burning Crusade Expansion Pack
8. The Sims 2 FreeTime Expansion Pack
9. Sim City 4 Deluxe
10. 15000 Games
Da vidimo, MMO, Sims, MMO, MMO, Sims, MMO, MMO, Sims, Sim igra....nije ni čudo da je takva suša na tržištu kad svi pokušavaju pobijediti WoW i Simse na "domaćem terenu" (tako da naprave igru "na istu foru"). Užas. Vidimo svojevrsnu pobjedu principa simplifikacije igri koje bi onda mogli igrati svi (ženski dio potrošačke baze u pogledu Sims-a, ali i WoW-a) i jasno modela skinerove kutije tj. stvaranja ovisnika koji daju puno (para), a traže tako malo (zadovoljni su s grind-om).
No, nečemo previše vremena gubiti na očajavanje nad stanjem u gaming industriji koju upropaštavaju razni forsirani deadline-ovi s kojima se developeri suočavaju i nad kojom suvereno vladaju marketinški stručnjaci umjesto osoba obučenih za dizajn zabavnog računalnog software-a, nego krenimo na samu kritiku igre.
Jasno, u ovom trenu mogla bi se riječ ili dvije reći i na temu razlike između pseudo-recenzije igara u današnjim časopisima i kritike (postoji razlika), no nečemo ni o tome.
Sins of a solar empire
Sinsi su 4x igra (eXplore, eXpand, eXploit, eXterminate) u stilu Imperium Galactice i Space Empires-a. Prva i najbitnija promjena koju ćete primjetiti jest činjenica za Sins-i koketiraju s RTSom u mnogim elementima, tj. igra je svojevrsni spoj 4x-a i RTS-a.
U igri postoje 3 rase, no pošto ne postoji kampanja u kojoj biste ih upoznali evo tablice:
TEC
If I had to pick a race for a player to start with, I'd pick this one. They are pretty well-rounded.
Advantages:
-Great economy because of trade ports and trade port upgrades
-Good early-game ships
-Novalith cannon is one of the better superweapons in the game
-The Kol stands as one of the better capital ships and is a good flagship
Disadvantages:
-Late game, their ships have a hard time fighting the Advent and Vasari
-Their fighters and bombers aren't the best
Vasari
Advent are like the Protoss in SC; they are strong but fewer in numbers.
Advantages:
-Strong ships throughout the game
-Extreme mobility due to phase gates (allows their ships to jump between gates)
-Great late game military due to Returning Armada (gives you free reinforcements every few minutes)
Disadvantages:
-Economy isn't the greatest, especially early game
-Hard to deal with multiple fronts early game
-No single capital ship stands out as the best performer, I find many of them lackluster
Advent
Advent are a very support-based race; their units can be weak individually but make up for it by awesome supporting abilities.
Advantages:
-Decent economy
-Strong capital ships with powerful support abilities
-Specialized ships like the Guardian which REALLY boost the effectiveness of your entire fleet
-Best culture in the game
-Cheap ships
Disadvantages
-Ships are weak individually
-Superweapon is probably the worst, in my opinion
-Ships won't increase in strength as much when compared to Vasari late game, but their fleet as a whole is the strongest
Inovativno sučelje
Prva stvar koju sam primjetio jest novi tip sučelja (s lijeve strane ekrana). Na tom sučelju možete odjednom vidjeti sve jedinice, planete, građevine i događanja koja se događaju u vašem carstvu, a sve to objedinjeno na jednom mjestu na ekranu. Preglednost koju taj sustav daje (jednom kada se na njega naučite) je do sad neviđena. Neki drugi sustavi morali su ubaciti opciju "search" da bi igrač mogao naći na kojoj od 380 planeta se nalazi neki brod.
Takvo inovativno sučelje omogućava vam da podižete obranu u matičnom sustavu dok u isto vrijeme pratite borbu 4 sustava dalje (pri ćemu čak možete i mikroati pojedinim borbenim jedinicama).
Nadam se da više neće biti grandioznih strateških naslova u kojima vodimo u boj stotine jedinica bez ovakvog sučelja. Jednom kad me naviknete na nešto ovako dobrog, više nema nazad ;)
The line is drawn here, this far and no further!
Dizajn brodova i strategija borbe
Svaka rasa ima drugačiju "filozofiju" tj. drugačiji "štih" glede tech research tree-a ali i glede brodova koje posjeduju. U ovoj igri nema dizajna brodova u nekom klasičnom smislu (bilo estetskom bilo taktičkom), nego je "špreha" više nalik nekom RTS-u, svaki brod naime ima unaprijed određenu ulogu (u nečemu je dobar, a u nečemu je loš) i može mu se kupovati i mnoštvo dodatnih mogućnosti. Srećom pa nas igra nas ne tjera da na brodu crtamo detalje koji potom ne koriste nekoj praktičnoj svrsi na bojištu, cijela ta stvar s dizajnom brodova iz estetskih razloga je totalno promašena.
Tako naprimjer jedna od rasa posjeduje male i slabe fregate koje koriste dugometne rakete. Jasno njihova mana je da će ih jedinica koja radi dobar close range damage jednostavno decimirati. Radi se jasno o LRM frigatama koje morate štititi Flakovima kako ih ne bi netko decimirao. U mnogim stvarima vidi se očit utjecaj EVE Online-a i filozofije EVE svijeta na Sins-e. To je u redu, na kraju krajeva konačno smo dobili dobru igru.
Ranged stance
Ono što me u ražalostilo jest što je nemoguće raketnim fregaticama objasniti da stanu na jednom mjestu i zasipavaju prostor raketama. Kao prvo potrebno je isključiti automatsko grupiranje svih jedinica u jednu flotu. Sve jedinice po AI naputku ulaze u najveću flotu koja se nalazi u njihovoj blizini, a pritom ih i prate. Kao drugo potrebno je dati im posebno "stay" naredbu.
Na žalost može se dogoditi da im u domet dođu neprijatelji, a ne postoji opcija KEEP AT RANGE iliti RANGED STANCE.
Zapitam se je li bilo toliko komplicirano u igru dodati takvu opciju, koja danas više i nije osobito revolucionarna.
Općenito gledano borba se svodi na donošenje dobro sastavljene flote u sukob, kad jednom borba počne od mikromenađmenta ostaje manje-više samo upravljati liječenjem (određene jedinice mogu popravljati armor) i upravljati specijalnim mogućnostima koje imaju kapitalci. Sam položaj brodova na "mapi" izgleda ne igra neku ulogu - što je velika šteta. Nemojte misliti da je ovo svima loše, evo baš gledam citat s bug.hr foruma, kaže dečko;
Ja sam ga igrao, ali onog trenutka kada sam skužio da imaš heroje i da ti heroji imaju spelloe koje moraš ručno koristiti... bah. Nemam ja sto ruku i 500 prstiju da kao manijak lupam po tipkovnici.
Zato volim Total War: zadaš modus operandi i gledaš.:)
Strategija, a ne takička arkada.
Dečko smatra da ima više vještine (taktike) u slanju vojske u napad i gledanju televizije, nije ni čudo da su sve igre neigrive, kad developeri rade igre za te likove. Ja osobno ne volim "...i gledaš" igre. Ja "...i gledam" TV.
Navodno da su high damage brodovi napravljeni tako da moraju biti okrenuti prema svojoj meti da bi mogli damage raditi, stoga sam čuo da ih je moguće zeznuti s brodovima koji pucaju 360 stupnjeva oko sebe tako da ih se mikro manage-ira oko njega da mu ne budete u vidljivom kutu. To treba provjeriti.
Kapitalci
Igra omogućava gradnju preko 10 kapitalnih brodova koji se ponašaju poput junaka u Warcraft-u III, dakle pri ubijanju neprijatelja oni dobivaju experience bodove i prelaze nivoe, pri čemu im se mogu kupiti specijalni napadi. Još jedan element koji pokazuje kovergenciju 4x genre-a s RTS genre-om. Jako je lijepo vidjeti svoj "autocannon + teški oklop" battleship kako ore kroz neprijateljsku vojnu silu bez da gubi hit poene.
Ekonomija, razvoj, istraživanje novih tehnologija, diplomacija, špija,
Igra je i u ovom segmentu pojednostavljena kako bi se dobilo na njenoj brzini u multiplayeru. Kao prvo za ikakav razvoj potrebno je kolonizirati što više planeta, no za to su potrebni određeni populacijski (civic) izumi koji se nalaze pod civic stablom.
Tehnološka stabla su vrlo dobro napravljena (svaka rasa ima drugačija
stabla i drugačije se i zovu) i dobro su balansirana. Užitak je otkriti kako neka opcija
funkcionira.
Postoje 4 stabla istraživanja, vojni, civilni i dodatno jedan koji diktira unit limit-om i količinom dobavljivih capital brodova te zadnji - za otkrivene artifakte.
Kako biste istraživali civilnu tehnologiju potrebno je izgraditi u orbiti planete najmanje 2 civilna laboratorija (spadaju pod civilne orbitalne građevine). Kada ih izgradite "otvaraju" vam se opcije istraživanja tehnologija vezanih za koloniziranje (i teraformiranje) drugih planeta ali i za povećanje efikasnosti samih rudnika iz kojih dobivate resurse. Resursi su; metal, novac i kristali (a uglavnom će vam faliti kristala).
Pirati, bez njih se ne može...
Zec se krije u finom balansiranju skupljanja resursa u odnosu na obrambenu moć koja vam je potrebna da se obranite od pirata. Pirati su u igri faktor X, njima je moguće platiti da napadnu drugu rasu i uglavnom morate biti u stanju ponuditi više mitarine od vaših neprijatelja, kako bi pirati napali njih umjesto vas.
Novac je jako bitan, jer novac je najbolji buffer na svijetu, što ga više imate, to više vlastite gluposti možete bufferirati ;)
Od "kriminalnih" radnji u igri imamo samo black market (razmjena resursa), pirate, a kroz određene tehnološke izume neke rase mogu ići i na kulturološku/ekonomsku pobjedu (neprijeteljske planete prijeđu same pod vašu kontrolu ukoliko je vaša kultura dominantna, a prije toga prolaze kroz stadij bunjenja i pobuna).
Od zanimljivih opcija koje sam do sad otkrio navest ću mogućnost da usporite susjednim planetama razvoj tehnologija i gradnju brodova, nadalje moguće je pasivno izazivati pobune kod neprijatelja kroz dominaciju nad tržištem, a određeni kapitalni brodovi imaju opciju embarga. Kada u sustav kojeg napadate parkirate takav brod, on "krade" resurse koji prolaze kroz taj sustav dok isti ne "presuši". Neki kapitalci donose vašu kulturu u neprijateljski sustav, a neki pak bombardiraju planete iz daljine. Strateške mogućnosti su ovdje vrlo široke.
Upravo radi toga, očekujem visoku igrivost u multiplayeru, ima mnogo mogućih situacija gdje neprijatelja možemo "na finjaka" otjerati u očaj baš kad je pomislio da mu dobro ide.
Špijuna i direktnih sabotaža kao u Imperium Galactici nema, a diplomacija je moguća ovisno o tome kakve je dispozicije neprijateljski AI, naime AI se ponaša prema određenom arhetipu, neki su agresivci, neki su graditelji, neki su bunkeraši, neki su sponzoruše itd. Ukoliko nađete nekog tko je tip za suradnju (ekonomska nacija, koja će vas na kraju zeznuti kroz dominaciju nad tržištem, kulturološka nacija koja će vas zeznuti na pobjedu pomoću kulture ili pak bunkeraš kojem nećete moći osvojiti teritorije nikad, pa ni tad) moguće je ući u savez. Dugoročno gledano na kraju ćete ih sve morati zgaziti ;)
Ista stvar je u svim drugim igrama, već dugi niz godina diplomacija je onaj set gumbi u igri za kojeg nitko ne zna jel su samo teaser ili zaista rade...naime koliko god vi dali para A.I.-u u igrama (Civilization, Imperium Galactica, Galactic Civilizations...itd.) ništa se ne dogodi, ajde u nekima se kao napiše da ste si sada dobri, no čim vam snaga flote padne na pola, eto vama vašeg prijatelja da vam uzme planete jer na njegovima je hladno i zmazano pa mu treba lebensraum-a.
Zadnja igra u kojoj je diplomacija imala smisla jest Alpha Centauri. Od tada na ovamo, isto je kao da je uopće nema, pa stoga nedostatak iste danas više nije neka mana. Osim toga, i u stvarnosti je isto, nema te diplomacije koja ikoga može spasiti od nekog vojno superiornijeg koji nešto od vas želi pa dolazi u grad blizu vas da traži oružja masovnog uništenja.
Planet management je pojednostavljen i nema pregledavanja topologije površine planete niti "ground" okršaja kao u Imperium Galactici. Planete imaju određeni broj hit poena, koji kada padne na nulu čine planetu postaje mrtvom i pogodnom za re-koloniziranje.
Dakle, stvari su ovdje poprilično uopćene kako se ne bi dogodilo (kao u prijepomenutoj Imperium Galactici) da kad jednom imate preko 100 planeta na kojima je potrebno ručno postavljati zgrade igra postane prenaporna i prespora. Iako bih osobno volio vidjeti malo detaljniji model izgradnje planeta to ima svoju cijenu u trajanju igre, dakle, čak bih rekao da je ovako bolje.
Cijeli planet management dijeli se na planet improvements koji u krajnju ruku služe samo tome da možete oko planete izgraditi više orbitalnih postrojenja, i na orbitalna postrojenja.
Orbitalna postrojenja su naprimjer rafinerije, brodogradilišta, TV postaje za širenje kulture, trgovački centri za dominaciju nad tržišnom ekonomijom itd.
Interesantno je i to da je moguće postaviti orbitalne topove tako da podosta kvalitetno napune štetom napadače. Zanima me zašto Ironclad nije malo žešće igrao na ovu kartu pa ugradio neku vrstu mini-tower defence igre u proces branjenja planete.
Na primjer otkrio sam da orbitalni topovi koriste hull bonus kojeg koriste i brodove pa tako imaju veliki hull buffer, a repair stanice mogu popravljati hull ne samo brodova nego i topova. Kada ih nakrcam 15tak komada na warp in točku svog sustava, mogu nanjeti veliku nesreću neprijateljskoj floti jer oni uglavnom pokušavaju koncentrirati napad na jedan top, kojeg repair stanica liječi vrlo efikasno.
Artefakti - istraživanjem planeta moguće je na nekoj od njih naći i neki "random" artifakt koji može stubokom promijeniti taktiku vaše igre, bilo da ga nađe suparnik bilo vi ;)
Ekonomski model više nalikuje nekom RTS-u nego klasičnoj 4X igri (zajedno s paušalnim troškovima održavanja velike vojske) što vam omogućava da se posvetiti borbama, a ne toliko hitnoj izgradnji poljskog zahoda na planeti jer se jednom od 780 biliona civila prisralo, a nije stigao na vrijeme, što je prouzročilo kaskadu događaja (leptir krilima prouzroči tajfun na drugom kraju planete) koji su kulminirali zbacivanjem vaše vlasti nad planetom.
Sada ono najmanje bitno; grafika i zvuk
Zahvaljujući sučelju moguće je na brzaka namjestiti izgradnju i istog treba uskočiti u borbu. Grafika je savršena, sami engine omogućava nevjerojatni zoom in i zoom out, a ni u jednom trenu (čak ni pri ekstremnom close-up pogledu) ne gube se detalji. Kada se nakon pobjede nad neprijateljskom flotom svi vaši brodovi poredaju oko planete, pa kad kameru podesite da gleda iz smjera planete, pa kad polete nuklearni projektili iz parkiranih brodova....pa zatim kamerom pratite dolazak projektila na površinu planete...pa zatim prekrasne eksplozije..ma predivno. Gotovo da vidite kako se negdje na drugom kraju svemira Obi Wan prima za bulkhead broda jer je u jednom trenu osjetio milione glasova kako plaču u boli i onda odjednom utihnu...
Zvuk nisam primjetio jer u svim tim igrama puštam na winampu trance ambijentale. Čudite se? Ja barem priznam pa mi se pola prašta ;P
Za kraj;
Smatram da je pri kritičkom osvrtu na neku igru najbitnije izraziti ono što nije dovoljno dobro u toj igri i što bi se moralo popraviti pa evo i popisa;
1) fali mi mogućnost korištenja mikro-taktike pri borbama, fale mi opcije ranged stance, close range stance, hit and run, evasive, alpha strike...defend capital, defend planet...igre koje ciljaju na masovne borbe trebaju imati sve ove opcije, mikro management je moguć samo kad je na bojnom polju manji broj različitih vrsta jedinica..ovako nekad dobijam dojam da mi je kapetan flote "Kaciga" iz Spaceballs-a i unatoč tome što smo brojčano nadmoćni, on će naći načina da izgubimo borbu.
2) AI se ne predaje ni kada je jasno da je izgubio, potrebno je razminirati svaku planetu što traje, a dosadno je...fali dakle opcija ubrzavanja vremena kao i A.I. koji si može priznati da nije išlo...
3) fali single player kampanja što je nedopustivo, kao prvo kako da upoznam specifičnosti svake rase bez kampanje? kao drugo zar je tako teško napraviti par popup ekrana s tekstom koji daje neki smisao besmislenom razaranju koje će usljediti? Sins-i radi ovog daju osjećaj kojeg imate kad na WC odete bez novina, ide sve to, ali nešto jednostavno fali.
4) fali mi mogućnost dizajniranja pretjeranih obrambenih stanica u svemiru koje zasjene moć jednog "Death Star"-a, jednostavno predobro je u tim igrama napraviti premoćnu obrambenu stanicu koja sama strga cijelu flotu brodovlja...
5) fali mi mogućnost mijenjanja mogućnosti kapitalnih brodova tipa Homeworld, jednostavno volim imati kapitalni brod koji radi baš onako kako ja volim (istu stvar volim i kod heroja, i ista stvar mi je falila i u Warcraft-u III)
6) tower defence mini igra bi savršeno sjela u ovu igru, ne razumijem kako se ja sjetim ovakvih stvari, a dizajneri igri ne....
7) sviđa mi se ideja kulturološke pobjede pa i ekonomske pobjede, no volio bih da sustav nije toliko transparentan za korisnika koliko je u Sins-ima, bilo bi krasno da kad već gradim trading stanicu ili pak TV stanicu da imam mogućnost iste unaprijeđivati nekim modulima i da se vidi kako turisti dock-aju i uživaju itd. kako kaže Sid Meier "sve je u detaljima". Pogledajte jednu Startopiu kako su oni fenomenalno odradili temu managementa nad svemirskim stanicama, pogledajte jednu independant igru "Outpost Kaloki" za više detalja o tome što pod tim mislim.
8) nedobog većeg zla da se netko jednom sjeti (a zasigurno se nebu dogodilo) da u igru ubaci makar pogled s bojnog mosta nekog kapitalnog broda, s potpunim doživljajem kapetana koji sjedi u sjedalici, žbukom koja pada s plafona po Uhurinom dekolteu i ekipe koja se panično drži za računalne konzole pri njihanju broda jer im sjedalice imaju kotačiće pa se boje da se ne otkoturaju van scene pri čemu bi kapetan opet mogao zauzeti centralnu ulogu i skinuti majcu da pokaže prsa. Zašto pobogu ne mogu gledati kroz ekran kako mi doljeću torpeda u glavu? S neiskorištenom snagom današnjih kućnih računala, gdje je problem?
9) i dalje smo u kategoriji nedobog većeg zla, zamislite sada da netko ugradi u ovakvu igru mogućnost letenja u bombarderima, da osobno dopratite bombe do neprijateljske krstarice pa u nekoj mini igri ciljanja tepih bombardirate krstaricu, i opet, grafički engine bi to itekako podnio, i s tako malim dodatkom igri igra bi dobila na igrivosti x1000. Uza sve to fali mi efekt shockwave-a, tj. volim vidjeti kako val eksplozije kapitalnog broda utječe ne njemu bliske brodove. Physics engine postoji ljudi moji, di je problem?
Ako tako što može napraviti jedna osoba sama u independant igri "The battle of Endor" onda zašto to ne mogu razvojni studiji s preko 30 zaposlenika?
10) i za kraj (još smo u nedobog kategoriji) zašto se još nije dogodila konvergencija Starfleet Command/EVE Online igri s Imperium Galactica/Sins igrama plus spoj s adrenalinskim mini-igrama?
Addendum:
Pošto je igra teška ko sam vrag u početku, evo i build ordera za TEC rasu koji bi vam trebao pomoći da makar malo igrate scenarije:
Tec Build (additional build, + heavy modifications)
Build 1:
Standard 1v1 (non rush) build on small-medium map:
1. Buy 2 units of crystal
2. Upgrade home planet
3. 1 Worker on Cap ship, 1 worker on crystal
4. Build 2 scout frigates, scout
5. Start Mazra or Kol (either works fine) when cap ship fac finishes
6. Start 2 metal extractors
7. Build colony ship
8. Take nearby asteroid (all maps have 1 nearby asteroid)
9. While taking asteroid, scuttle capital ship factory
10. Build 1 military lab
11. Finish the asteroid, colonize it, upgrade so you don't bleed cash
12. Mine all asteroids, and add 2nd military lab
13. Research lrms, start producing
14. Asteroid #2 should be cleared and ready for taking (there's almost
always a second asteroid, if not, find a lightly defended terran or
desert)
15. Take asteroid 2, build it up as before
16. You should be popped out now on LRMs, start research on flaks.
17. Your scouts should see opponent enemy composition. You have 3 colonies,
you can decide whether to take more or contest neutral extractors (I
usually do neutrals)
18. Start research on popultion upgrade
19. Whichever colony is CLOSEST to opponent, should build at least 2 frigates factories
20. Depending on opponent unit composition, start production on Flaks and LRMs
21. Your capital should be 4 or 5 now, continue pressuring
Community
Počele su izlaziti razno razne modifikacije za igru, od community mapa pa sve do totalnih konverzija igre. Jedva čekam Star Trek totalnu konverziju iako je izvjesnije da će namjesto toga izaći "Sex and the city" konverzija. Najpopularniji mod je mod koji čini kapitalne brodove mnogo mnogo jačima i koji im dodaje više nivoa razvoja (izgleda da i drugi ljude vole iste stvari kao i ja), možete ga skinuti na idućem linku; http://www.wincustomize.com/download
Eto, to je to. Vidite, OVO je kvalitetna kritika jedne igre. Kroz ovakvu kritiku moguće je dobiti puno bolji osjećaj za to kakva je ovo igra. ;)
Vidimo se u multiplayeru (btw. čuo sam da je Vasari rasa IMBA i FoTM u patch-u 1.05).
Ovaj je post nastao u trenu kada sam shvatio da moj odgovor na jedan drugi blog post (link) neće stati u za to predviđeno mjesto. Da ne duljim, radi se o lošoj poslovnoj situaciji za profesore stanih jezika i prevoditelje.
Javljam se s iskustvima studenta koji radi prijevode za "kiflu i vodu".
Osnovno što ću vam reći jest da se ne isplati imati iluzije da je problem igdje drugdje nego u planskom spuštanju cijene usluge prevođenja.
Iz 4 godina prevođenja svega i svačega izdvojit ću (iz studentske perspektive) nekoliko najčešćih "caka" na koje robovlas..ovaj poslodavci vuku vodu na svoje kolo;
1) MALI IZ ZGRADE
- prva linija spuštanja cijene intelektualne usluge jest prijetnja fiktivnim (dakle nepostojećim) malim iz zgrade koji "će to napraviti u pola cijene"
- možda moj poslodavac nije primjetio ali ja kao student već jesam taj mali iz zgrade pa nema smisla pozivati se na to...
- interesantno je primjetiti da se identična stvar događa i u drugim strukama u kojima
a) poslodavac uopće nema pojma o ćemu se radi ali rado bi platio što je manje moguće
b) poslodavac ne mari za kvalitetu rada
- dakle time želim reći da sam na identični modus operandi naišao i u IT sektoru i u novinarstvu, i tamo se prijeti "malim iz zgrade" i gleda kako sniziti (prema njima) previsoku cijenu satnice ("jer on samo sjedi, a hoće novac").
Kako je uopće moguće da je poslodavac najčešće jedna neobrazovana osoba koja ne zna niti kako funkcionira njegov vlastiti obiteljski posao, niti ne razumije da je mušterija jedini zakon tj. da je kvaliteta robe ili usluge jedini kriterij za zaradu?
Smatram da svi stanovnici naše zemlje znaju odgovor na to pitanje. Ovo kod nas nije kapitalizam otvorenog tipa usmjeren na zaradu u kojem radnik sposoban da doprinese firmi dobiva prednost (dakle nije meritokratski sustav) nego je NASLJEDNIČKI sustav, naime prvo se zbrinu "svoji" pa makar firma pritom propala.
Kako uopće neke firme opstaju? opstaju na ne-plaćanju radnika i na radnicima koji rade 4 dodatna prekovremena sata (neplaćeno) ili još gore na famoznu instituciju studentskog ugovora. Jest da su to kriminalna djela i na kraju krajeva i varanje države ali eto u takvoj državi živimo. Pametan, pametniji, najsposobniji.
U nas vlada strahoviti nemar prema kvaliteti prijevoda jer kao prvo poslodavac doživljava prijevod kao manje bitnu dodatnu smetnju svome poslovanju, a prevoditelje kao parazite koji se goste na njegovom radu. Na žalost prevoditelj ne smije reći ništa apropo svega ovoga jer riskira posao.
Nemojte misliti da tako nije i drugdje, još je i gore u novinarstvu gdje će pseudo urednik izjaviti da je lako za autore (u smislu da ne moraju biti plaćeni jer ih je "puna cesta") i koji misli da reklame prodaju njegov časopis. Skoro u svim krugovima poslovanja pojavit će se neuki poslodavac, koji će misliti da je posao lako raditi i da to može raditi svatko.
2) KRŠENJE DOGOVORA
- druga metoda spuštanja cijene jest držanje fige u džepu pri pregovaranju;
a) kad se dogovara vrijeme koje će biti potrebno da se napravi prijevod poslodavac će spremno prihvatiti i vremenski rok od tjedan dana samo ako na taj način cijena bude niža, no sutradan će nazvati i zahtijevati da se prijevod napravi do kraja tog dana i uz to pravit će se lud i tvrditi "mi smo se već dogovorili za cijenu"
- pri tome vas poslodavac stavlja (vrlo pametno) u situaciju da ste dio prijevoda već napravili, pa je glupo odustati od posla, a on će dobiti brzinski prijevod za ništa para (okvirno gledano, 3 kartice CV-a = 75kn, studentska tarifa)
b) idući način kršenja ugovora jest kada se poslodavac pravi lud da tekst nije tehničke prirode, jednom kada vam tekst dođe na stol ispada da se radi o industrijskim mazivima/dijelovima traktora/specijaliziranim aparatima za podvodno zavarivanje itd. što po njima *NIJE* prijevod tehničke prirode, a "već smo se dogovorili za cijenu"
Oba načina se načelno koriste istovremeno za najbolji efekt.
I u novinarstvu je identična situacija; nedavno sam s jednom redakcijom "stisnuo ruku" oko cijene po kartici, da bi par mjeseci kasnije radi propasti časopisa (jer je autore lako naći tj. jer nisu bitni) cijena po kartici bila snižena PET PUTA.
Ista stvar u IT-u, preko telefona će mi osoba reći da nešto malo zeka wireless mreža, a kad dođem na lice mjesta (po unaprijed ugovorenoj cijeni) ispada da se radi o zdrobljenom wireless AP-u i 4 reinstalacije windows-a.
3) PREVIRANJA OKO STILA
Jedno je poslodavcu približiti ideju da je prijevod zahtjevan intelektualni posao, ako mislite da je TO teško, probajte građevincu objasniti što je stil, tj. da ukoliko je polazišni tekst maltene čiča gliša (vidi se da čovjek CRTA slova jer nije pismen) da ga treba dodatno stilski obraditi da bi bio razumljiv NA BILO KOJEM JEZIKU.
Jednom sam morao zvati građevinca da mi objasni što točno uređaj o kojem se radi u prijevodu radi, građevinac mi na telefon reče "ako ste vi mladi gospon intelektualac kako to da to ne znate".
Sudar svjetova, čisti sudar svjetova.
S druge strane postoje i direktori izdanci originalne "200 obitelji" zlatne mladeži, kojima u načelu ne smijete napomenuti da im stil ne valja tj. da ako prevedem na engleski ovako kako je u trenutnom stanju prijevod neće biti dobar - jer time vrijeđate njihovu povlaštenu poziciju.
Moja pozicija je definirana mojom plaćom, tj. jedini pravi dokaz intelektualnog statusa je plaća, a u mom slučaju ja sam plačen slabo pa stoga - što ja imam govoriti o nekom stilu 24 godišnjaku s plaćom od 15.000kn. Po plaći se vidi da on može (i trebao bi) mene podučavati i životu i stilu i svemu.
Nakon što izbjegnete tu zamku imat ćete privilegiju čitati CV-ove u kojima piše da je čovjek dobio prvi posao (direktora firme) tako da se javio na prvi natječaj koji je vidio i da u slobodno vrijeme "tjeram bicikl dok mi dupe ne utrne" (to je citat iz CV-a). Sad se stavite u poziciju mene kao prevoditelja, u trenu kad ja njemu moram diplomatski saopćiti da iako ne sumnjam da on zna napisati CV (jer je direktor firme), da "tjeram bicikl dok mi dupe ne utrne" ne spada u CV ni po kojem kriteriju.
Kako objasniti IT laiku (koji mi daje plaću) kako poluispravna mrežna kartica na serveru može usporiti sva ostala računala u mreži. Osim prebacivanja na niži bandwith, windowsi ne žele ući u GUI dok ne prođe network initialization, što ne može proći jer mrežni disk nije dostupan...
4) ZAKAŠNJELO PLAČANJE
- po nekoj tradiciji plaća stiže iduće fiskalne godine da bi poslodavac zorno demonstrirao koliko je prevoditeljstvo u njegovim očima bitan posao ...
- maksimalno kašnjenje koje sam osobno doživio bilo je kašnjenje od 15 mjeseci i to od jedne od većih firmi...
5) NADGLEDANJE RADA
- kao i u informatici, poslodavac je zainteresiran da vidi koliko (vremenski) dugo vi radite svoj posao kako bi vam mogao primjereno tome smanjiti plaču
- ono što u načelu poslodavca najviše zanima jest kako platiti što manje, a da bi to postigao on želi nametnuti nisku paušalnu satnicu pri čemu želi znati koliko vremena treba radniku da obavi posao
- ako pri instalaciji Windows-a ja kao izvođač radova više sjedim nego tipkam, režemo plaću
- ako sam ja stručan van granica normale za prijevode, pa prijevod odradim u vrlo kratkom roku, treba me platiti manje
- pri mnogim IT intervencijama šefovi mi nisu htjeli platiti rad jer je server kojeg sam ja prethodno bio posložio prestao raditi "sam od sebe, nitko nije ništa dirao", a pošto ja garantiram za svoj rad servis je besplatan i šef će stajati iza mene i komentirati sve što ja radim. Kratkim pregledavanjem temp foldera na serveru nailazim na mnoštvo opscenih *.jpg slikica koje prikazujem šefu i njegovoj ženi pri čemu nastane muk (i dobijem dodatni honorar da šutim o tome).
6) DELEGIRANJE
Skoro svi najbolji poslovi rezervirani su za unutarnji krug sinova i kćeri prominentnih poslovnjaka, pa do najboljih poslova redovito dolazite tako da spašavate situaciju jednom kada sin ili kćer zaborave napraviti prijevod pa moraju delegirati posao nekome drugome.
Osim što u tom trenutku spašavate radno mjesto koje je mladac doveo u pitanje banjajući se na Zrću, on uz to želi zadržati preko pola love.
Ne biste vjerovali, ali i s 40% od love koju bi on dobio da ne uživa na Zrću nego da radi, mi studenti živimo kao carevi mjesec dana i kasnije se s sjetom sjećamo kako je to bio dobar posao.
Na žalost uz delegiranje poslova dolazi i presing neplaćene požurbe.
- nekoliko puta mi se dogodilo da mi poslodavac share-a dokument za prijevod via google documents kako bi pratio posao...
- neki dodatno share-aju dokument na kojem bih ja trebao raditi i nekom native speaker-u kako bi mi mogli spustiti cijenu rada.
Tako, sada smo objasnili veći dio problematike spuštanja cijene, pa se sada možemo pozabaviti i nekim dodatnim pitanjima iz šire domene svega i svačega.
Ne znam odakle bih počeo jer količina stvari koje su pošle po zlu u našoj obećanoj zemlji (mislim da pod pojmom obećane zemlje danas ljudi misle na onu na gradskom groblju jer to je jedina zemlja koju će naša generacija po obećanome i dobiti) jest pozamašna.
U nedostatku boljeg orijentira krenimo od početaka, kao prvo problem postoji ne samo u svijesti većinski neukog naroda, ne samo u fenomenu "zagorac se rađa s malom maturom", niti samo u fenomenu jala nego čak i na zadnjem mjestu na kojem biste očekivali da će se pojaviti, a to je u akademskim krugovima.
Jedne davne godine otišao mladi maturant jedne od strožih općih gimnazija (pa je stoga kao nagradu imao loše ocjene za prijemni) na prijemni ispit za anglistiku. Nećemo se praviti da se u ovoj priči ne radi o meni osobno. Na žalost te godine nije bilo odvojene kvote za dijasporu, primalo se 10 studenata in total i yours truly je s 840 bodova na prijemnom ostao neupisan.
Mjesto je prepustio djeci roditelja koji su početkom rata iz domoljublja bježali iz države kao štakori s broda pa su sada nagrađeni što su se uopće vratili. Ljestvica je izgledala ovako;
I tako sam ja kao manje vrijedan građanin drugog reda u našoj državi (jer sam u njoj ostao čak i onda kad je bilo gusto) završio na specijalizaciji za ELT (early language teaching) na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu koji se pri osnivanju te specijalizacije odvojio od FFZG-a iz razloga što odjel za anglistiku nije htio dozvoliti da se metodičko-didaktičko-pedagoški centar preseli s FFZG-a na UFZG.
Naime ovdje je potrebna manja digresija kako biste shvatili kako već u ranim korjenima počinju problemi. U večini zemalja oko nas godinama se studira po uzastopnom modelu tj. u trajanju od 4-5 godina studira se supstratna znanost (u ovom primjeru eng. na odsjeku za anglistiku) a zatim u trajanju od 2-3 godine specijalizira se predavanje istog u razredu (na UFZG).
Jasno, odjel za anglistiku FFZG-a to nije odobrio i tu su se pva dva fakulteta razišla na štetu onog koji ima slabiji lobij i slabiji image u javnosti (tj. na štetu ovog mog, koji do boljeg image-a u javnosti pokušava doći postroživanjem kriterija za polaganje ispita, dok razni privatni fakulteti plaćaju lijepe novce za promocije u HNK-u i za razne stupenduozne "ja sam VERN-ova prvostupnica" reklame u kojem pripadnica zlatne mladeži odgovara s tom rečenicom na telefonski poziv....pitam ja vas, kad ću ja primiti telefonski poziv u kojem me netko s druge strane pita "jeste li vi diplomant učiteljske akademije" na što ću ja reći "da, ja zaista jesam diplomant učiteljske akademije" i potom dobiti posao snova?).
Unatoč svemu onome što su studentima UFZG-a profesori i ministri obećavali pri upisu, dan danas je VRLO upitno da li ćemo ikada moći predavati samo eng. u predmetnoj nastavi. U načelu nitko nas ne doživljava čak niti u samoj struci, a na svim poslovima van uže struke poslovičnu prednost imaju studenti FFZG-a (malo soli na ranu), do te mjere da kad se ja s UFZG-a prijavim za neki posao ljudi me bijelo gledaju tja - što ja hoću s TIM (ton glasa govori ..."fuj"...) fakultetom.
Dakle kao što vidite čak i na (k)akademskoj razini situacija je u skladu s nacionalnim standardom ponašanja, tj. "daboga susedu krava krepala". Ako se "krema" našeg društva ne može dogovoriti oko bilo čega, što možemo očekivati mi, mali foot soldier-i?
Isto što poslodavac(tm) radi studentu anglistike rade studenti anglistike studentima UFZG-a, kao iz priče o kornjači (mislim) i škorpionu, našem narodu je u prirodi kročiti preko leševa (corpse climbing).
Na stranu što je 50% satnice mog fakulteta nešto što mi se u stvarnosti uopće ne priznaje, a ispiti nisu lagani ma što anglisti mislili, tj. iako su oni bolji stručnjaci za supstrat, mi smo bolji predavači, razlika je osim u 7 ili 8 metodika više u našu korist i u 200-300 sati neposrednog rada u razredu. Dok anglisti imaju 1 (jedan) javni sat, mi iz engleskog imamo 2 (i 2 invidivualna), a tijekom godina studiranja odradimo (tj. ja sam odradio) 60tak sati u razredu samo iz metodike eng., u načelu student FFZG-a odradi 1 ili maksimalno 2 sata. Jasno, na oba fakulteta postoje završeni studenti koji znaju daleki ispodprosječni i daleko iznadprosječno mnogo.
Profesori koji rade na UFZG na vlastitim ramenima nose cijelu nepravdu koja je nastala radi djetinjastog koskanja dvaju fakulteta, iliti točnije rečeno power play-a između 2 foteljaša, i unatoč svim tim okolnostima (i po cijenu vlastitog zdravlja) uspješno su organizirali vrlo kvalitetnu nastavu. Ako u kojem trenutku popričate s nekim od tih profesorima saznat ćete (čitajući između redaka) da i sami znaju da ništa od ikakvog ROI (return on investment) studiranja na UFZG, no kompenziraju za to tako da studente pošalju kući s vrhunskim znanjem jezika u nadi da će sami (izvan struke) naći segment u kojem mogu zaraditi za kruh (o igrama nećemo, kruh i igre su postojali u neka davna, civiliziranija vremena).
ROI studiranja u našoj zemlji je porazno mali. Zapravo, isplati se studirati samo i isključivo samo onu struku unutar koje vaša obitelj ima nekakav privatni posao, ako obitelj nema privatni posao, nemojte studirati. Za nekog čija obitelj nema love, studiranje je loš odabir, diploma kod nas ne garantira zaposlenje ukoliko ne poznate nekoga. Pogledajte sintagmu "je li si dobio posao?", u naš jezik je ušla sintagma u kojoj se vidi da se posao ne nalazi nego dobiva intervencijom svevišnjeg.
Smatram da je krajnje vrijeme da se akademici i ministri pozabave problemom ROI-a svakog od dostupnih studija.
Kada student izađe iz fakultetske zgrade nakon 6 godina odricanja (spram nekog tko je radio pa se nije morao odricati) on bi trebao po plaći biti IZNAD onog tko je radio, no realnost je suprotna.
Osim toga što će onaj tko je tih 6 godina radio biti u poziciji da daje posao (nisko plaćen) završenom studentu, osoba koja je 6 godina radila sada ima i 7000-9000kn plaću (što je plaća srednjeg sloja). Osoba koja je upravo izašla s nastavničkog fakulteta u tom trenu tek počinje raditi po zamjenama, na plaći od 800-2000kn da bi nakon 5-10god. konačno dobila punu plaću od 4500kn.
U tom trenu (nakon 5-10 godina) svatko tko je za to vrijeme radio imati će preko 10.000kn s beneficijama.
Taj ROI treba debelo ispraviti. Nastavnik početnik mora imati 7000kn početnu plaču.
Dakle, znajući kakva je strahota prosvjeta danas, netko bi pomislio da se mi profesori stranog jezika možemo spasiti prijevodima, e vidite ... ne možemo, i opet se ispostavlja da je svijetlo na kraju tunela zapravo vlak. Obje struke "pate" od skoro identične negativne stigme. Obje su struke redovito pljuvane i preventivno diskreditirane u javnosti kako bi se od puka "ižmikalo" odobravanje da se stručnjake koji rade u tim strukama plati manje od vozača tramvaja jer on ipak u svakom zavoju donosi odluku kojim smjerom krenuti, a mora i redovito provjeravati da nije pukla guma na tramvaju. Ono što me zaista čudi jest to što se ni u kojem slučaju nije javio niti jedan nastavnički fakultet da prokomentira takve komentare javnosti.
Tu dolazimo do idućeg koraka u ovom post-u, a to je su savjeti koje mi studenti slušamo cijeli "život", a to su "ma samo ti to završi, kasnije ćeš imati diplomu i kvalitetom ćeš se izboriti za radno mjesto".
Eh da...a što je bilo ujutro kada si se probudio?
Kad izađemo iz domene predsvjesnog prebrikavanja (da se i ja okušam u kovanicama) neugodnih životnih iskustava lažnim sjećanjima vidimo da kao prvo i prvo diploma kod nas ne znači ništa. Ne osigurava posao radi tog jednostavnog problema što država nema ratni plan niti političku volju da ohrabri raznim stipendijama studente da studiraju one struke koje državi trebaju, nego dozvoljava da se o trošku nas poreznih obveznika ispumpava iz visokoškolskog aparata ljude koji radi nedostatka radnih mjesta odlaze van. Bitnije je sačuvati novac za kupovanje glasova, to je ipak prioritet.
Stipendije kod nas dobiva tko? zlatna mladež koja studira preko veze pa ima prosjek da se za stipendije izbore. Uz njih tu su i ekonomisti kojima je nakon prometaša najlakše postiči dobar prosjek. Prijatelj mi je jednom rekao da se isplati platiti studij prometa (u smislu mitologije) jer ti se novac vrati putem stipendije koju potom dobiješ od grada.
Kao drugo smatram da je Primorac počeo krpati rupu s krive strane tj. državna matura je dobar princip (kojeg normalne zemlje uvode po 10 godina, a ne preko vikenda) problem leži u općoj odvojenosti tržišta rada od mehanizma školovanja koji priprema ljude za određeno radno mjesto. Strategiju je PRVO trebalo donjeti na ovom području pa tek onda ići u HNOS i u projekt državne mature.
No, što je s konkuriranjem kvalitetom?
E vidite, pošto su se na temelju "rođooooo" veza i poznanstava u sve "uredske" tj. "fine" poslove usadila djeca "više jednakijih" roditelja, kvaliteta rada je nužno pala. Kako konkurirati kvalitetom na području gdje kvaliteta uopće nije bitna? Dapače inzistiranjem na kvaliteti zapravo
uvaljujete u probleme nestručne neradnike koji parazitiraju na sistemu, no o tome više kasnije...
Pričao sam s direktorom nečega vezano za filmove (ne smijem reći ništa detaljnije od ovoga što sam rekao) oko problema loših filmskih prijevoda.... pa je li su ti prevoditelji ikada čuli za idiome (retoričko pitanje, znamo i vi i ja da čak i da jesu, u što sumnjam, oni nisu skloni uložiti dodatni trud kako bi idiome kvalitetno "presadili" u naš jezik bez da potrgaju korijenje)
Čovjek mi je rekao da taj posao rade sinovi i kćeri zaposlenika firme "da si zarade", a da ih za kvalitetu nije briga, "za koga je dobro je".
Vraćamo se na početak ovog post-a i načine na koje poslodavac pokušava osigurati veću zaradu.
U novinarstvu isti problemi, predate li tekst u kojem ste naveli svoje izvore, ljudi će zinut jer ne znaju koji je to vrag, tekstove će vam zvati diplomskim radovima (jer nikad nisu vidjeli diplomski rad pa je po njima sve ono što ne razumiju jamačno diplomski rad), a o mjesečnoj normi da ne pričamo; dok oni (a i oni se u biti bave prijevodom, pametnome dosta) mjesečno prevedu 20.000 znakova (i to samo velikani među njima) ja dnevno odradim (kad "potegnem" 20 radnih sati) i 80.000 znakova prijevoda (ako nije tehnički).
Pritom uopće ne spominjem činjenicu da moje tekstove ne treba lektorirati niti korektirati.
Sraz između fakultetski obrazovane osobe i nekog tko to nije je toliko velik da je jedini odgovor kojeg ovi potonji imaju - bacati klompe među zupčanike.
U novinarskom svijetu čuo sam svojedobno svojevrsni proser godine od osobe s 2 godine srednje škole koja kaže nešto along the lines of "ja sam se učio pisati 15 godina, ne možeš sad ti tu doći i od prve napisati neki tekst, moraš i ti lijepo 15 godina učiti pisati"
Na to sam rekao, ok, shvaćam što u biti želiš reći, no ne smatraš li da se meni kao nastavniku dvaju jezika može dio od tih 15 godina "prelomiti"?
Ja sam jezike aktivno učio 8 godina više od tebe, ne misliš li da bi se to moglo uračunati.
Kaže lik "NE!!" i end of discussion.
Sad ste upoznali motivaciju, priliku i oružje. Mnogi poslodavci namjerno neće uzimati VSS kako ih ne bi morali više plačati. Oni će parazitirati na studentskim ugovorima (apsolvent-servis) i iz godine u godinu uzimati nove apsolvente. Fakultet vam nitko neće priznati ako baš ne mora.
Jasno s druge strane janusa poslodavci su izluđeni nekvalitetnom radnom snagom (lijevi studiji, kursevi, tečajevi, privatni fakulteti) pa u načelu po principu negative feedback-a ne vjeruju nikome pa stoga diskriminiraju sve diplomante (više one koji dolaze s manje zvučnih studija). Najveći strah svih vezaša jesu TESTOVI pri zapošljavanju. Svima je to najveća noćna mora, a nama ostalima to je jedini spas jer nas su roditelji nehotice(?) lagali da ćemo jednom doći na svoje na temelju svojeg truda i znanja. Ja osobno jedva čekam taj dan kad će me dočekati neki test pa da konačno i netko bez obiteljskog imena može ostaviti konkurenciju iza sebe u prašini.
Svi ti principi koje uporabljuju ljudi bez završenog studija su zdravorazumski, stoga vas ja pitam, da li roditelji čine grijeh svojoj djeci kad im govore da uzmu diplomu pa da će se potom izboriti za svoje radno mjesto na temelju kvalitete? što mislite? što biste vi tu neistinu izrekli svom djetetu?
Dotaknimo se sada još jednog (studentskog) problema s prijevodima, kojeg ja volim zvati nelojalna konkurencija. Vidite, ima mnogo studenata koji od roditelja primaju 2000-3000kn allowance-a, njima nije neki problem raditi prijevod "za siću" jer im zapravo samo malo boost-a treba za otiči u konjšćinsku i tamo kupiti malo tekstila i eventualno dodatno skupiti i za koju đoju.
S druge strane ja osobno financiram obitelj i ne mogu raditi za tako malo novaca jer tako ne mogu platiti režije. Drugim riječima cijeli segment rada na prijevodima pretvorio se u "rad za čehla i đoju" na opće veselje poslodavaca. Vidim po pričanjima na drugim blogovima da je isto i kasnije, tj. ista se priča proteže i na profesionalce s "jačom" diplomom (onom s FFZG-a).
Dakle ono što želim reći jest da je sve to skupa jedno smišljeno omalovažavanje struke s ciljem rušenja cijene. Većina tih ljudi znaju koliko je to stručan i težak posao (zato su svi oni studirali ekonomiju, jer je to lakše, a možeš sjediti na kičmi nisko plaćene robovske radne snage), tj. nemojte misliti da oni osporavaju našu stručnost jer ne znaju da je imamo (makar ima i takvih), oni to rade da bi naš rad manje platili - a naša struka troši svoju energiju na neke redundantne interne power play-eve.
Pogledajte malo dnevne novine i kako je u tijeku propagandni "spin", tj. nabrijavanje puka protiv studenata filozofa. Ono što govore jest istina ali oni je plasiraju iz određene perspektive tj. iz točno one perspektive iz koje ispada da su studenti krivi što studiraju filozofiju, kad bi zapravo trebali misliti na domovinu te studirati nešto što ima veze s fizičkim radom. Na stranu što su prošla vremena rada za dobrobit kolektiva (iako bi se mnogi današnji old school političari zdušno primili za mjesto gdje je nekoć srce grijala partijska knjižica da kojim slučajem odnekud zasvira internacionala) i na to mjesto je došao hladan kapitalizam, interesatno je da su svi koji govore ZA fizički rad na takvoj poziciji koja ima najmanje veze s istim.
I meni i vama je jasno radi čega oni progovaraju ZA fizički rad - jer tako oni dolaze do skupih INOZEMNIH studija DRUŠTVENIH predmeta za SVOJU (povlaštenu) dječurliju kojoj ne žele život proveden u fizičkom radu (ali za djecu Barice s blagajne u Konzumu, ta sudbina dolazi visoko preporučena).
Pritom niti ne spominjem djecu bogatih roditelja koja ubijaju drugu djecu vozeći pijani u svojim moćnim makinama te koji za kaznu dobivaju studiranje u internatu u Švici. Ako je TO kazna, zar sam ja Dr.Mengele pa za kaznu studiram u Zagrebu?
Još jedna nacionalna karakteristika - dvoličnost.
Naša djeca ne žele raditi na gradilištima? jasno da ne žele, zato su išli u gimnaziju i zato su i išli na fakultete nakon gimnazije.
Taktika omalovažavanja i planskog osiromašenja svih s diplomom služi svrsi - stvaranja nisko plaćene fizikalne radne snage kako bi se stvorilo još više over-night tycoon-a ala Kerum. Jasno je da netko mora raditi i te poslove jer bez toga nema nadgradnje, no taj problem riješit ćemo uvozom stranaca što je u redu jer radi predivnih socioekonomskih uvjeta za zasnivanje obitelji za 100 godina više neće biti rvata (ne računam "instant rvate" koji to postaju slušajući Thompsona), a bilo bi šteta da nitko ne živi na ovim prostorima.
Kažu meni moji prijatelji, koji rade za očeve u obiteljskoj firmi, da sam studirao badava jer ne znam ništa raditi. Vrlo smiješna izjava znajući da se buduće učitelje vrlo planski i kvalitetno osposobljava i usmjerava (kroz basnoslovne sate odrađene prakse) upravo ka jednom specifičnom zanimanju, što se ne bi moglo reći za najveću većinu svih ostalih fakulteta.
Djeco draga, kao prvo neki novopečeni poslovnjak odluči premalo platiti moj rad pa na temelju te sirote niske plaće dolazimo do konkluzije da za razliku od njih koji imaju visoku plaću ja ne znam ništa raditi?
Visina plaće po njima odgovara znanju i sposobnosti?
Propaganda dostojna centralnog komiteta za najboljih dana prvoboračkih krilatica kad je, oprostite na izrazu, trebalo nekako najebat sve te ljude da rade za tuđe dobro.
Svi mi koji posjedujemo diplome bilo koje znanosti imamo superiorno razvijenu radnu naviku, metodologiju rada i znanstvenih istraživanja, opću kulturu, razvijenu pismenost te moć izražavanja. Mi smo daleko sposobniji raditi bilo koji posao nego netko neškolovan jer sve naučeno lako primjenjujemo na različite supstrate. No oni tu svoju priču moraju održavati da bi sebi osigurali kakvu takvu egzistenciju.
Ono što vam želim reći jest da su zapravo ONI na dnu hranidbenog lanca, a mi smo na vrhu, jedino što njih (trenutno) drži na poziciji jest snažan lobij i propaganda usmjerena protiv ljudi s diplomama (survival mechanism). Za sad su u znatnoj prednosti, a o nama ovisi da li će to tako i ostati. Tako je u svim strukama i na svim razinama.
Idući je potez na nama, idući put kad naiđemo na nonšalatnu neprofesionalnu uslugu u bilo kojem sektoru treba zvati odgovornog za to - te dići frku, ako nama svi gledaju koliko stručno radimo i broje nam svaki zalogaj od naše zarade pokušavajući nam je oteti, onda i te kako mi moramo raditi isto njima.
Ako nećete hvaliti sami svoju stručnost i kvalitetu rada, nitko neće.
Treba izaći iz te kolektivne slike da diploma nije ništa posebno.
To je zaista nešto vrlo posebno jer diplomu ima samo 3-4% ljudi u našoj domovini. Da je to svakodnevna pojava, imali bi je svi naši ministri i saborski zastupnici. Da je eng. jezik lagan za naučiti, znao bi ga i naš ministar turizma.
Mi smo ulagali svoj novac i novac svojih roditelja (da ne spominjem trud) kako bismo jednog dana mogli uzimati novac za uslugu koju pružamo. Balavac koji je bio nesposoban kupiti ispite na prometu jer mu se nije dalo pohoditi osobe koje ih prodaju je svojom monumentalnom nesposobnošću prouzročio reakciju roditelja koji su mu stoga dali direktorsko mjesto kad već nije sposoban za studije. U trenu kad mi studoši izlazimo kao završeni (barem se tako mi tješimo) ljudi neki balonja već ima plaću od preko 10.000kn i naš je budući poslodavac.
Svi novopečeni pseudokapitalisti koji pojma nemaju o poslovanju zasnivaju svoj uspjeh u onim rijetkim situacijama kada ga začudo ima na ne-plaćanju školovanih radnika.
Nemali broj mojih prijatelja, diplomanata FER-a rade teške intelektualne poslove za 4000kn stješnjeni u kut konkurencijom apsolvenata i studenata koji će rado isti posao raditi za čehla i đoju. Šefovi su im redom "VERN-ovi prvostupnici" i ostali kursisti i tečajaši s kursova i tečajeva za bogate ali nesposobne.
Kao da to sve skupa nije dovoljno strašno tu se javlja i moralni element nametnut nekim strukama. Primjer za to su opet nastavnici i liječnici koji imaju moralnu obavezu raditi svoj posao unatoč mizernoj plaći za dobrobit partije...ovaj djece i bolesnih.
Interesantno je to što ako se o tom fenomenu požalite jednoj prvostupnici VERN-a, šanse su da će vas ona glatko otpiliti prozaičnim "zaš si to išo studirat onda?".
Jasno, svi pametni drže se što dalje od tih struka i rade samo onoliko koliko im se plati tj. oni se drže datosti čistog kapitalizma, i u isto to vrijeme mrtvo vas hladno gledaju u oči i govore da je moralno raditi za malu paru i da ste loša osoba ako to ne radite....
Mi nismo loše osobe, ali nismo niti glupi, mi vidimo što se događa i zato bježimo iz nekih struka i iz naše zemlje čim prije možemo.
Za kraj reći ću još i to da na nekim radnim mjestima treba znati "ne talasati". Osobe koje nisu studirale imaju nisko razvijenu radnu naviku da ih mi jednostavno "pojedemo" kad jednom "uđemo" u firmu, ne samo kvalitetom nego i kvantitetom rada. Tu direktno ugrožavamo njihov kruh i automatski u njima imamo neprijatelje.
Dog eat dog.
Nema "finog" tj. civiliziranog načina da se dobije rat protiv neobrazovane ali utjecajne zlatne mladeži. Oni računaju na slabost koja dolazi iz toga što smo mi odgojeni konfliktnu situaciju rješavati mirnim putem. Radi se o preživljavanju, a sve je dozvoljeno u ratu i ljubavi.
Kao što mi je jednom rekao jedan visokopozicionirani političar, ako se za*ebeš i ne uzmeš mito, uzet će ga netko drugi, doći će na poziciju iznad tebe i eliminirati te kao konkurenciju, e a onda si tek na*ebao pred ženom (posebice) i djecom. U tom trenu shvatiš da je svim ljudima zapravo bitna samo jedna stvar; preživljavanje (ženi i djeci, cijeloj obitelji) i da ćeš ispasti posran ako NE uzmeš mito. Žena će trpiti to da si prodana duša, ali neće trpiti da su joj djeca gladna.
Kaže jedna poslovica da bi bilo dobro kad bi političari i novinari ostali pošteni, tj. ostali kupljeni jednom kad ih kupiš :)
Poziv na diskusiju: štetnost MMO igri, ovisnost i antisocijalno ponašanje
“Stage plays also captivated me, with their sights full of the images of my own miseries: fuel for my own fire. Now, why does a man like to be made sad by viewing doleful and tragic scenes, which he himself could not by any means endure? Yet, as a spectator, he wishes to experience from them a sense of grief, and in this very sense of grief his pleasure consists. What is this but wretched madness? For a man is more affected by these actions the more he is spuriously involved in these affections. Now, if he should suffer them in his own person, it is the custom to call this “misery.” But when he suffers with another, then it is called “compassion.” But what kind of compassion is it that arises from viewing fictitious and unreal sufferings?” Augustine of Hippo
Iako nisam završio s detaljnijim istraživanjem ove teme smatram da je vrijeme da makar u kraćim crtama prokomentiram s čime se bavim u zadnje vrijeme (uz pisanje diplomskog).
Dakle, počelo me interesirati zašto i ja ali i mnogi moji prijatelji doživljavamo određene promjene u svijesti/načinu doživljavanja okoline nakon igranja računalnih igri. Teško je sad objasniti na što točno pri tome mislim bez da zagrezemo u filozofske rasprave, što je područje u kojem nisam boravio dovoljno dugo (niti sam školovan u dovoljno širokom opsegu glede filozofije da bih olako ulazio u filozofske rasprave na akademskoj razini).
Riskirajući manjak razumijevanja građe od strane vas čitatelja, jednostavno ću prijeći na izlaganje misli koje mi se motaju po glavi.
Čovjek je mjera svih stvari, kao stvaraoc koji mijenja svoju okolinu i tamo gdje nije potrebno, on svijet modificira tako da svijet pogoduje upravo čovjeku, dakle specifičnostima njegovih osjetilnih aparata. Tako na primjer semaforsko svjetlo nije u infracrvenom rasponu nego u rasponu kojeg upravo ljudsko oko vidi. Kada čovjek dizajnira žlicu za jelo, on je dizajnira za vlastitu šaku (opozicija palca, fini pokreti prstiju).
Mi si ne možemo pomoći, a da svoje specifičnosti ne unosimo u apsolutno sve što stvaramo. Tu dolazimo do računalnih igri.
Kako stvaramo računalne igre tako u u njih unosimo ono što nas proganja kroz život, dakle u "simulacijama stvarnosti", a to je razina do koje su došle današnje igre, mi simuliramo i nepravde i zlo koje nas pogone u svakodnevnom životu.
Igra koja je 100% fair play nije osobito popularna među igračima, popularne su one igre koje vjerno reproduciraju određene koncepte realnog života s kojima su dizajneri igri i sami bili opterećeni.
Stvari s kojima su oni bili opterećeni u mnogo čemu identične su stvarima s kojima smo i svi mi opterećeni i tu dolazimo do magičnog hermesovog zakona koji kaže da kako je gore tako je i dolje, tj. manje više do definicije kvantne mehanike gdje se na temelju zbivanja u najmanjem dijelu sustava mogu (ili ne mogu?) zaključivati stvari i o najširem tj. najvećem dijelu sustava.
Dakle, ukratko, računalne igre u sebi neizostavno imaju ugrađene određene tekovine koje su zajedničke svim ljudima i koje su prenesene iz stvarnog svijeta u igru. Izlaganjem (preranim?) takvim utjecajima (koji su zapravo tipično ljudski) nemoguće je ne govoriti o transferu.
Shot at 2008-07-05
Transfer je fenomen koji se koristi desetljećima u medicini tj. specifičnije psihoterapiji da bi se promijenile ili osobine ličnosti ili percepcija subjekta, tj. pacijenta i tako omogućio oporavak.
Jedna od metoda u kojoj možemo vidjeti djelovanje (u širem smislu) transfera je averzivna terapija kojom su u jedno doba pokušavali promijeniti homoseksualce (dobrovoljce dakako).
Naime, stručnjaci su im prikazivali određene sadržaje u vidu slide show-a, a na sadržaje homoseksualnog sadržaja ubrizgavali bi im agens koji izaziva mučninu i povraćanje. Time su postigli uvjetovanu reakciju ekstremne neugode kad god bi subjekt bio izložen homoseksualnim sadržajima. Terapija je začudo bila efikasna.
U svakom slučaju bolji primjer (ali možda ne toliko zanimljiv) za transfer (i bliže onome na što ja ciljam u ovom tekstu) jest i liječenje fobija (iracionalnih strahova) pomoću izlaganja okidaču fobije. Tako se pomoću VR seta (virtual reality) osobi se koja se boji paukova projicira pauk, a osoba je u tom trenu zapravo na sigurnom jer pauk je virtualan. Osoba pri izlaganju virtualnom pauku zapravo nauči podnašati prisustvo pauka i transferira taj novostečeni mir i u stvarne situacije. Bingo, ovime smo postavili dobru teorijsku bazu za ono o ćemu razmišljam u zadnje vrijeme.
Naime, pošto smo introjecirali u igre traume koje postoje i u stvarnosti (ne mislim pritom samo na pedofiliju, nego na mobbing, bullying itd.) zapravo izlažemo ljude (igrače) svojevrsnom destilatu, koncentratu problema kakvi postoje i u stvarnosti.
Prilikom te izloženosti oni nesumnjivo doživljavaju određeni transfer (emocionalno iskustveni) iz tih mikro svjetova u makro svijet (realnu stvarnost).
Sad smo se prikrali temeljnoj ideji ovog blog članka na vrlo osobnu udaljenost, vrijeme je da pokušamo zabiti gol.
Introspekcijom ali i observacijom svojih prijatelja rekao bih da smo kroz iskustva u virtualnim socijalnim zajednicama pokupili dosta pesimizma i dosta fatalističkog poimanja drugih ljudskih bića. U pričama gotovo da nalikujemo kasnoj Freud-ovoj fazi života kada je između ostalog konstatirao da su ljudi beznadežna bića jer sloboda jednog čovjeka prestaje tamo gdje započinje sloboda drugoga, a u velikoj masi ljudi sloboda pojedinca je nikakva. Pri nedostatku osobnih sloboda javljaju se određene psihoneuroze i eto nas (danas) do čitavih nacija koje žive na prozacu i xanaxu (mislim da su ovi lijekovi iz iste porodice no nisam siguran).
Naprimjer, svi mi igrači MMO igri smo u cehovima igrača doživjeli izdaju najboljih virtualnih prijatelja, razno-razne "power play-eve", doživjeli mnoge "corpse climbere" i počeli smo iste karakteristike ljudi JASNIJE primjećivati i na poslovnim situacijama u stvarnom svijetu. Kao i u cehovima u igrama, tako i u firmama ima ljudi koji su jednostavno ne-ljudi. Koji se povode životinjskim porivima "pojedi ili budi pojeden" i kojima je taktika prolaska kroz život vrebanje onih koji su (pre)dobro odgojeni i civilizirani. Na (pre)dobro odgojenima i civiliziranima se grade karijere (na iskorištavanju takvih). Čovjek je čovjeku vuk.
Relativno nedavno naišao sam na ovaj citat, ispričavam se glede srpskog prijevoda, i prije negoli me priupitate zašto i otkud mi takvi citati reći ću vam da me intelektualna znatiželja tjera da čitam sve i sva. Nekad je to knjiga nekog jogina, a nekad nekog domaćeg svećenika (o tome kasnije).
Ako pogledaš izbliza u proces života, naći ćeš surovost svuda, život se hrani životom. To je činjenica koja ne treba da te čini krivim što si živ. Ti počinješ da živiš zadajući svojoj majci beskrajne teškoće. Do zadnjeg dana života takmičićeš se za hranu, odeću, skrovište za svoje telo; boreći se za njegove potrebe, želeći da budeš siguran, u svetu nesigurnosti i smrti. Sa tačke životinje biti ubijen nije najgori način da se umre; sigurno lakše od bolesti i staračkog raspadanja. Surovost leži u motivu, ne u delu. Ubijanje povređuje ubicu, a ne ubijenog.
-Sri Nisargadatta Maharaj
Gdje je dakle glavnina nezdravosti participiranja u virtualnim svjetovima?
S jedne strane slažem se s time da je neupitna, aksiomatska realnost ljudske egzistencije to da će čovjek biti čovjeku vuk, to je prirodno stanje stvari. S druge strane, a vezano na prvu, jedino pravo zlo na svijetu jest da ljudsko biće, koje je sposobno za bolje, odluči (motiv) činiti zlo drugom ljudskom biću bez neke egzistencijalne potrebe za nekim vidom preživljavanja. U MMO igrama ljudi VOLE drugima priuštiti bol, a jasno je iz definicije da od toga nemaju nikakve evolucijske/darvinističke koristi. Dakle, oni to rade iz nekog perverznog, devijantnog gušta.
Hipoteza koju bih ja postavio, u nastavku priče o potencijalnoj štetnosti igri, jest da ta izloženost socijalnim sadržajima u MMO igrama višestruko utječe na način na koji igrači percipiraju stvarni svijet.
Dokazano je da se agresivnost uči imitiranjem, što je bolje naučena to će se češće upotrebljavati za rješavanje nesuglasica. Dodatno uz to, sadržaji vezani za social corpse climbing, mobbing i bullying "baždare" mozak na taj način da mozak sada "traži" takve sadržaje u svojoj okolini i pomoću naučenih agresivnih obrazaca ponašanja brzo i kvalitetno odgovara na njih.
Primjerice, nakon što igrač u MMO igri doživi 10x za redom powerplay unutar ceha pri kojem neki novi igrač pokušava oblajavanjem starijih podići svoj status unutar ceha, kako bi iz te sada povlaštene pozicije eliminirao konkurenciju, igrač nauči da će uvijek biti nekog tko želi ne kroz rad nego kroz spletkarenje doći do povlaštene pozicije, te nakon što nauči da sav prethodni trud ili staž ne moraju ništa značiti ako je napadač sposoban, taj će igrač naučiti da je jedini način za efikasno razrješenje problema s takvim ljudima ne razgovor (razgovor je znak slabosti u ovom slučaju) nego agresivni napad. Igrač nakon toga na svom poslu u stvarnom životu primjeti kolegu koji radi isto i odmah plane na njega i otcinkari ga svima kojima može kako bi spriječio da mu novi kolega skuha frku negdje u budućnosti.
Je li takvo socijalno modeliranje (bilo ono prosocijalno ili ne) dobro ili nije? Jasno da takvo modeliranje ima određene prednosti, jer čovjek može iz sigurnosti vlastite fotelje naučiti kakvi ljudi mogu biti i kako se s njima nositi. Postavlja se pitanje da li rana izloženost destilatu najgoreg od najgoreg iz domene antisocijalnog ponašanja može proizvesti depresivne, defetističke i ojađene mizantrope?
Time želim reći da poznavanje metoda kojima se može razračunati s drugim ljudima kad ovi prijeđu granicu normale nesumnjivo ima svoje prednosti, no s druge strane to možda prerano otvara oči mladim ljudima koji potom prerano postaju ojađeni i agresivni. Nekad je blagostanje živjeti u iluziji da su ljudi dobri.
Ono što je nesumnjivo fascinantno u svemu tome jest to što je lik u 4tom stoljeću govorio praktički o istoj stvari (citat s samog početka teksta), njegovo opažanje urodilo je idejom da uživanje u fiktivnim sadržajima "truje dušu"...
Idemo dalje s citatom iz 4-tog stoljeća;
“But at that time, in my wretchedness, I loved to grieve; and I sought for things to grieve about. In another man’s misery, even though it was feigned and impersonated on the stage, that performance of the actor pleased me best and attracted me most powerfully which moved me to tears.
This is the reason for my love of griefs: that they would not probe into me too deeply (for I did not love to suffer in myself such things as I loved to look at), and they were the sort of grief which came from hearing those fictions, which affected only the surface of my emotion. Still, just as if they had been poisoned fingernails, their scratching was followed by inflammation, swelling, putrefaction, and corruption. Such was my life! But was it life, O my God?”
Iz literature koju sam proučavao u svezi glede onog o čemu naša znanost zna o ljudskom mozgu da se naslutiti da se mozak kontinuirano reorganizira tako da se prilagođava automatizaciji određenih često ponavljanih radnji. Izrazito upečatljivi doživljaji mogu pokrenuti lavinu aktivnosti u mozgu koje navodno mogu dovesti do promjena u biokemiji mozga, koje pak svojim djelovanjem mogu mijenjati topologiju sinaptičkih veza u mozgu (dakle, fizičku organizaciju mreže neurona).
Da ne duljimo, zanima me što se događa u strukturi mozga igrača koji 4 godina 12h dnevno igra recimo World of Warcraft, pogledajmo par citata vezana za tu temu;
Each time people play violent video games, they rehearse aggressive scripts
that teach and reinforce vigilance for enemies (i.e., hostile perception
bias), aggressive action against others, expectations that others
will behave aggressively, positive attitudes toward use of violence,
and beliefs that violent solutions are effective and appropriate.
Furthermore, repeated exposure to graphic scenes of violence is
likely to be desensitizing. In essence, the creation and automatization
of these aggression-related knowledge structures and the
desensitization effects change the individual's personality. Longterm
video game players can become more aggressive in outlook,
perceptual biases, attitudes, beliefs, and behavior than they were
before the repeated exposure or would have become without such
exposure.
A third reason to expect video games to have a bigger impact
than TV or movies involves their addictive nature. The reinforcement
characteristics of violent video games may also enhance the
learning and performance of aggressive scripts. Braun and Giroux
(1989) noted that video games are "the perfect paradigm for the
induction of 'addictive' behavior" (p. 101). Griffiths and Hunt
(1998) found that one in five adolescents can be classified as
pathologically dependent on computer games. Video game "addiction"
may stem, in part, from the rewards and punishments the
game gives the player (Braun & Giroux, 1989; Dill & Dill, 1998;
Klein, 1984), much like the reward structure of slot machines.
When the choice and action components of video games (discussed
above) is coupled with the games' reinforcing properties, a
strong learning experience results. In a sense, violent video games
provide a complete learning environment for aggression, with
simultaneous exposure to modeling, reinforcement, and rehearsal
of behaviors. This combination of learning strategies has been
shown to be more powerful than any of these methods used singly
(Barton, 1981; Chambers & Ascione, 1987; Loftus & Loftus,
1983).
Izvor za gorenavedeni citat:
Journal of Personality and Social Psychology
2000, Vol. 78, No. 4, 772-790
Video Games and Aggressive Thoughts, Feelings, and Behavior in
the Laboratory and in Life
Craig A. Anderson
University of Missouri—Columbia
Karen E. Dill
Lenoir-Rhyne College
Dakle nema sumnje u to da se velike promjene u mozgu odvijaju pri igranju single player igri u kojima ima agresivnosti, no pogledajmo dalje;
researchers measured the amount of
dopamine released when subjects played an action video game (in this case maneuvering
a tank through a battlefield and destroying enemy tanks). Dopamine is one of many
chemicals in the brain called neurotransmitters that allow the modulation of information
passed from brain area to brain area. Dopamine is of particular interest because it is
thought to play a role in a wide range of human behavior including pleasure, addiction,
and learning. For instance, most drugs of addiction produce pleasure by increasing the
amount of dopamine in the brain. Using a form of brain imaging (Positron Emission
Tomography or PET) the researchers were able to determine whether playing a video
game increased the amount of dopamine released by the brain. A massive increase in the
amount of dopamine released in the brain was indeed observed during video game play,
in particular in areas thought to control reward and learning. The level of increase was
remarkable, being comparable to that observed when amphetamines are injected
intravenously.
Dakle što god da se dešava pri učenju novih sadržaja (što se dešava kad god se igra neka igra) to ima ogroman utjecaj na biokemiju mozga. Pri dugotrajnoj prekomjerenoj izloženosti, da li se mozak reorganizira oko tih učenje-vježbanje-nagrada (užitak) aktivnosti?
Ako je tome zaista tako, kako mozak individue koja je većinu mladosti trenirala mozak na taj specifičan tj, drugačiji način prilazi svakodnevnim problemima tj. stresorima?
Da li takav mozak pristupa stresorima optimalno ili pak po naučenim strategijama koje su u osnovi agresivne i neprijateljske? Ima li statističke značajne razlike? Kakve odrasle odgajaju današnje MMO igre?
Naime, velik broj igrača prvih MMO igri bio je u godinama između 24 i 30 kad su počeli igrati takve igre, oni su na temelju dotadašnjih životnih iskustava bili u mogućnosti ublažiti efekt igranja računalnih igri pazeći na vlastito ponašanje, tj. introspekcijom su nadgledali vlastito ponašanje. No danas, s obzirom na to da su igre rađene tako da ih igraju klinci i to u istom virtualnom svijetu u kojem vrebaju i pedofili i razni odrasli ljudi (kojima se klinci moraju prilagoditi, tj. nemaju izbora nego se prilagoditi), danas igre mogu igrati i (pre)mlada djeca koja nemaju mogućnosti moderirati i uopće primjetiti promjene koje se u njima događaju.
Što će se dogoditi s njima, jednom kada odrastu kompletno naučeni na brzu i efikasnu agresivnu reakciju, netoleranciju bez promišljanja i olako verbalno maltretiranje kolega u svrhu osvajanja osobne koristi na radnom mjestu (mobbing)?
Ako djeci danas dozvolimo da efikasno uče kako lažima i lobiranjem doći do višeg položaju u cehu igrača bez da imaju obzira prema drugim igračima u jednom MMO svijetu, pa ako ta djeca odrastu u odrasle osobe koje su uvjerene da je jedini efikasan put do uspjeha hodati preko leševa kolega, kada jednom takve osobe dođu u našu radnu okolinu u trenu kad ćemo mi biti pred penzijom, islužene ljuske od ljudi, što možemo sutra očekivati od njih?
Suživot?
Isti suživot kakav nam mlađi igrači priušte u MMO igrama? (pritom mislim na fenomen pri kojem mi stariji igrači u vrlo kratkom roku ispadnemo robovi jačim igračima, a jači igrači su dakako mlađi jer igraju vremenski više od nas).
Osobno sam bio u situaciji da sam izbačen iz ceha jer je cehovski meštar bio 9 godišnjak koji je htio predmet kojeg sam ja kupio teško zarađenim bodovima. Ne znajući da mi je šef 9 godišnjak, obrazložio sam zašto on ne može dobiti taj predmet preko reda, bez bodova na što se siroto dijete rasplakalo i kaznilo me. Ako izgubite u raspravi, histerizirajte i kaznite onog tko je u pobijedio ;P Jasno, pošto se nemam što ni zašto raspravljati s emo djetetom povukao sam se ali pritom izgubio i 170 DKP bodova (oni tko igraju WoW znaju što to znači).
Kasnije se pokazalo da je mali naučio kako dobiti svoje i istu shemu je odradio i na mnogim drugim igračima. Volio bih vidjeti izraz lica njegovih roditelja kad ih prvi put nastavnik njihovog djeteta pozove na razgovor da im saopći kojim metodama je mali htio osigurati odličan prosjek.
Jednostavno, klinac je zaključio da takav modus operandi postiže željene rezultate a bez imalo truda i odlučio je da je to - to, to je prava stvar, i to će sad raditi što češće može. Taj divan plan funkcionira čak i protiv odraslih osoba, pa će funkcionirati i protiv roditelja, nastavnika itd. Ovo je dakako samo jedan od stotina primjera koje mogu navesti na ovu temu, još nekoliko primjera navest ću u idućem tekstu.
U kakvoj se situaciji mogu naći kad mi šef u stvarnosti postane jedan takav balavac?
Smatram da MMO igre omogućavaju nezdrav socijalni poredak (po količini vremena provedenog u igri) koji u prvi plan (kao gospodare) stavlja klince. To je loše i po starije igrače ali i po te klince, koji se PRERANO uče suprotstavljati odraslima (i pobijeđivati u takvim suprotstavljanjima). Kada takvi dođu na prvo radno mjesto, netko će biti izgužen s tog radnog mjesta, možda takav klinac (radi antisocijalnog ponašanja) a možda i pokoji stariji radnik.
Prije kraja ove teme, spomenuo bih hagioterapiju koju je razvio dr.Tomislav Ivančić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Centra za duhovnu pomoć ( CDP ) kao sistem pomoći ljudima koji su se našli u ovisništvu o bilo čemu. Ovisništvo Ivančić definira (koliko se sjećam iz čitanja knjige) kao nemogućnost, tj. nedostatak snage da se prekine lanac ovisnosti. On smatra da se snaga mogu podariti čovjeku kroz razgovor tj. verbalno osvješčivanje problema.
Kako ne biste morali čitati previše teksta, izdvojit ću za vas najbitnije dijelove;
Kada doživi neprihvaćanje, odbacivanje ili razočarenje u prijateljstvu , roditeljima i ljubavi, tada se njegova reakcija pretvara u srdžbu, rezignaciju,depresiju,samosažaljenje i agresivnost.Taj protest je znak čežnje za nekim tko će ga zaštititi od nestajanja.
Neuspjesi, razočaranja, bolesti, gubitak imovine i dragih osoba u čovjeku unose osjećaj izoliranosti, gubitak identiteta, beznađa i zatvorenosti bez smisla postojanja.Kao da je sve razrušeno, umrlo i nestalo, pa čovjek gubi smisao za život.
Međusobna vrijeđanja, povišen glas i grube riječi djeluju na čovjeka jednako kao i fizičke povrede na poslu i u životu uopće.One stvaraju rane koje pri svakom susretu bivaju otvorene i krvare.
Nesmotrena riječ , nepravedna kritika , lakoumni postupak , odbačenost , neuspjeh , nečovječno ponašanje prema nekome čovjeka može duboko povrijediti i slomiti njegove nutarnje duhovne sile.
To je doživljaj sličan nekoj tjelesnoj traumi ili nesreći.
Zašto sam posebice istaknuo gorenavedene citate?
Smatram da je dr.Ivančić otkrio jedan dio problema koji se pojavljuje u svim ovisnostima. Ljudska su bića daleko ranjivija na riječ i (ne)prihvaćanje okoline nego što bismo htjeli priznati. Ne obaraju nas samo bolesti tijela nego još i više bolesti uma i duše (zato o njima ne volimo pričati).
Bilo kako bilo, u današnjim MMO igrama zaista vlada jedno prevladavajuće stanje apsolutne posvećenosti materijalnom dobitku nauštrb nekog drugog, pri tom se dešavaju česti konflikti, padaju teške riječi koje uzrokuju promjene u ljudima, koje pak pri kontinuiranoj izloženosti mijenjaju karakteristike osobe. Ljudi su i inače surovi jedni prema drugima, ali preko interneta su 10x više suroviji jer se nalaze u sigurnosti relativne anonimnosti.
Jezivo je čuti od 12 godišnjaka (relativno točnu) konstataciju da ukoliko gore nema nikoga tko će te kazniti za to što si đubre, stoga TREBA bit đubre jer ionako su svi takvi i tako se najlakše prolazi kroz život koji je samo jedan i kratak.
Naime, ima li nekoga gore ili nema, jest po meni pitanje Schrödinger's cat paradoksa u kojem se postavlja pitanje kada na kvantnoj razini stvarnost prestaje biti miks oba moguća stanja (mrtva mačka i živa mačka) i prelazi u jedno od ta dva stanja - pri čemu mi zapravo pogledamo u kutiju da saznamo je li mačka živa ili ne. Da sad ne trošim znakove na objašnjavanje intrikantnih detalja oko ovog paradoksa izvolite skinuti prašinu s svog ganglija (jednina) ;) i pogledajte što o tome kaže wikipedia; Schrödinger's cat
Hoću reći, pošto ne možemo dokazati da višeg bića nema (niti da ima), je li bitno oko toga voditi rasprave? Očigledno je da sve religije svijeta imaju određene naputke (preporuke) za zdrav (su)život koje su vrijedne bez obzira tko ih je rekao tj. zapisao.
Svjesnost toga da gore vjerojatno nema nikoga opravdava najgore u ljudima, jer ćemu se čuvati od slatkih grijeha ako nagrade za ustručavanje nema?
Štos je u tome da neovisno o tome ima bi višeg bića ili ne, tj. ima li kazne ili ne, čovjek je čovjek samo ukoliko ima snage ponašati se najbolje što može. Ta mu je mogućnost dana i po toj mogućnosti se razlikuje od životinje, pa neka se dokaže kao ljudsko biće koristeći tu mogućnost da transcendira životinju u sebi.
Iako je s jedne strane pozitivno da mladi čovjek o tome ima neki stav (jer očito je nešto naučio naspram svojih vršnjaka), stav koji prevladava u MMO svjetovima je pomalo....neispravan. Kao što rekoh nemogućnost da se dokaže postojanje kaznitelja ne znači da se čovjek treba ponašati gore od životinje.
Kolika je snaga volje i razvijenost duha osobe koja uopće treba "velikog kaznitelja" da bi se u strahu od kazne ponašao kao čovjek? Vjerojatno je na vrlo vrlo niskoj razini.
Za kraj ovog post-a (a nastavak na ovu temu biti će objavljen za par dana) reći ću i to da pošto smo dokazali da današnje MMO igre modeliraju ljudski mozak (svi detalji nisu znanstveno precizirani, ali sami efekt promjene tj. utjecaja igri na mozak je neosporiv) putem transfera (anti)socijalnih znanja naučenih u socijalnom kontekstu MMO igre, možda je vrijeme da se s stanovišta društvene odgovornosti dizajneri MMO igri pozabave kakvoćom socijalnog modeliranja prisutnog u svojim uratcima?
Kraće rečeno, ako postoji šansa da dijete nauči biti kreten u MMO igri, da li bi iz DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI trebalo redizajnirati igre tj. načela na kojima stoje današnje igre kako bismo to spriječili?
Što Vi mislite o tome?
Tko bi se time trebao baviti? koja znanost i koja struka?
Dajte mi Vaše mišljenje o ovoj temi, hvala unaprijed.
