Ovaj je post nastao u trenu kada sam shvatio da moj odgovor na jedan drugi blog post (link) neće stati u za to predviđeno mjesto. Da ne duljim, radi se o lošoj poslovnoj situaciji za profesore stanih jezika i prevoditelje.
Javljam se s iskustvima studenta koji radi prijevode za "kiflu i vodu".
Osnovno što ću vam reći jest da se ne isplati imati iluzije da je problem igdje drugdje nego u planskom spuštanju cijene usluge prevođenja.
Iz 4 godina prevođenja svega i svačega izdvojit ću (iz studentske perspektive) nekoliko najčešćih "caka" na koje robovlas..ovaj poslodavci vuku vodu na svoje kolo;
1) MALI IZ ZGRADE
- prva linija spuštanja cijene intelektualne usluge jest prijetnja fiktivnim (dakle nepostojećim) malim iz zgrade koji "će to napraviti u pola cijene"
- možda moj poslodavac nije primjetio ali ja kao student već jesam taj mali iz zgrade pa nema smisla pozivati se na to...
- interesantno je primjetiti da se identična stvar događa i u drugim strukama u kojima
a) poslodavac uopće nema pojma o ćemu se radi ali rado bi platio što je manje moguće
b) poslodavac ne mari za kvalitetu rada
- dakle time želim reći da sam na identični modus operandi naišao i u IT sektoru i u novinarstvu, i tamo se prijeti "malim iz zgrade" i gleda kako sniziti (prema njima) previsoku cijenu satnice ("jer on samo sjedi, a hoće novac").
Kako je uopće moguće da je poslodavac najčešće jedna neobrazovana osoba koja ne zna niti kako funkcionira njegov vlastiti obiteljski posao, niti ne razumije da je mušterija jedini zakon tj. da je kvaliteta robe ili usluge jedini kriterij za zaradu?
Smatram da svi stanovnici naše zemlje znaju odgovor na to pitanje. Ovo kod nas nije kapitalizam otvorenog tipa usmjeren na zaradu u kojem radnik sposoban da doprinese firmi dobiva prednost (dakle nije meritokratski sustav) nego je NASLJEDNIČKI sustav, naime prvo se zbrinu "svoji" pa makar firma pritom propala.
Kako uopće neke firme opstaju? opstaju na ne-plaćanju radnika i na radnicima koji rade 4 dodatna prekovremena sata (neplaćeno) ili još gore na famoznu instituciju studentskog ugovora. Jest da su to kriminalna djela i na kraju krajeva i varanje države ali eto u takvoj državi živimo. Pametan, pametniji, najsposobniji.
U nas vlada strahoviti nemar prema kvaliteti prijevoda jer kao prvo poslodavac doživljava prijevod kao manje bitnu dodatnu smetnju svome poslovanju, a prevoditelje kao parazite koji se goste na njegovom radu. Na žalost prevoditelj ne smije reći ništa apropo svega ovoga jer riskira posao.
Nemojte misliti da tako nije i drugdje, još je i gore u novinarstvu gdje će pseudo urednik izjaviti da je lako za autore (u smislu da ne moraju biti plaćeni jer ih je "puna cesta") i koji misli da reklame prodaju njegov časopis. Skoro u svim krugovima poslovanja pojavit će se neuki poslodavac, koji će misliti da je posao lako raditi i da to može raditi svatko.
2) KRŠENJE DOGOVORA
- druga metoda spuštanja cijene jest držanje fige u džepu pri pregovaranju;
a) kad se dogovara vrijeme koje će biti potrebno da se napravi prijevod poslodavac će spremno prihvatiti i vremenski rok od tjedan dana samo ako na taj način cijena bude niža, no sutradan će nazvati i zahtijevati da se prijevod napravi do kraja tog dana i uz to pravit će se lud i tvrditi "mi smo se već dogovorili za cijenu"
- pri tome vas poslodavac stavlja (vrlo pametno) u situaciju da ste dio prijevoda već napravili, pa je glupo odustati od posla, a on će dobiti brzinski prijevod za ništa para (okvirno gledano, 3 kartice CV-a = 75kn, studentska tarifa)
b) idući način kršenja ugovora jest kada se poslodavac pravi lud da tekst nije tehničke prirode, jednom kada vam tekst dođe na stol ispada da se radi o industrijskim mazivima/dijelovima traktora/specijaliziranim aparatima za podvodno zavarivanje itd. što po njima *NIJE* prijevod tehničke prirode, a "već smo se dogovorili za cijenu"
Oba načina se načelno koriste istovremeno za najbolji efekt.
I u novinarstvu je identična situacija; nedavno sam s jednom redakcijom "stisnuo ruku" oko cijene po kartici, da bi par mjeseci kasnije radi propasti časopisa (jer je autore lako naći tj. jer nisu bitni) cijena po kartici bila snižena PET PUTA.
Ista stvar u IT-u, preko telefona će mi osoba reći da nešto malo zeka wireless mreža, a kad dođem na lice mjesta (po unaprijed ugovorenoj cijeni) ispada da se radi o zdrobljenom wireless AP-u i 4 reinstalacije windows-a.
3) PREVIRANJA OKO STILA
Jedno je poslodavcu približiti ideju da je prijevod zahtjevan intelektualni posao, ako mislite da je TO teško, probajte građevincu objasniti što je stil, tj. da ukoliko je polazišni tekst maltene čiča gliša (vidi se da čovjek CRTA slova jer nije pismen) da ga treba dodatno stilski obraditi da bi bio razumljiv NA BILO KOJEM JEZIKU.
Jednom sam morao zvati građevinca da mi objasni što točno uređaj o kojem se radi u prijevodu radi, građevinac mi na telefon reče "ako ste vi mladi gospon intelektualac kako to da to ne znate".
Sudar svjetova, čisti sudar svjetova.
S druge strane postoje i direktori izdanci originalne "200 obitelji" zlatne mladeži, kojima u načelu ne smijete napomenuti da im stil ne valja tj. da ako prevedem na engleski ovako kako je u trenutnom stanju prijevod neće biti dobar - jer time vrijeđate njihovu povlaštenu poziciju.
Moja pozicija je definirana mojom plaćom, tj. jedini pravi dokaz intelektualnog statusa je plaća, a u mom slučaju ja sam plačen slabo pa stoga - što ja imam govoriti o nekom stilu 24 godišnjaku s plaćom od 15.000kn. Po plaći se vidi da on može (i trebao bi) mene podučavati i životu i stilu i svemu.
Nakon što izbjegnete tu zamku imat ćete privilegiju čitati CV-ove u kojima piše da je čovjek dobio prvi posao (direktora firme) tako da se javio na prvi natječaj koji je vidio i da u slobodno vrijeme "tjeram bicikl dok mi dupe ne utrne" (to je citat iz CV-a). Sad se stavite u poziciju mene kao prevoditelja, u trenu kad ja njemu moram diplomatski saopćiti da iako ne sumnjam da on zna napisati CV (jer je direktor firme), da "tjeram bicikl dok mi dupe ne utrne" ne spada u CV ni po kojem kriteriju.
Kako objasniti IT laiku (koji mi daje plaću) kako poluispravna mrežna kartica na serveru može usporiti sva ostala računala u mreži. Osim prebacivanja na niži bandwith, windowsi ne žele ući u GUI dok ne prođe network initialization, što ne može proći jer mrežni disk nije dostupan...
4) ZAKAŠNJELO PLAČANJE
- po nekoj tradiciji plaća stiže iduće fiskalne godine da bi poslodavac zorno demonstrirao koliko je prevoditeljstvo u njegovim očima bitan posao ...
- maksimalno kašnjenje koje sam osobno doživio bilo je kašnjenje od 15 mjeseci i to od jedne od većih firmi...
5) NADGLEDANJE RADA
- kao i u informatici, poslodavac je zainteresiran da vidi koliko (vremenski) dugo vi radite svoj posao kako bi vam mogao primjereno tome smanjiti plaču
- ono što u načelu poslodavca najviše zanima jest kako platiti što manje, a da bi to postigao on želi nametnuti nisku paušalnu satnicu pri čemu želi znati koliko vremena treba radniku da obavi posao
- ako pri instalaciji Windows-a ja kao izvođač radova više sjedim nego tipkam, režemo plaću
- ako sam ja stručan van granica normale za prijevode, pa prijevod odradim u vrlo kratkom roku, treba me platiti manje
- pri mnogim IT intervencijama šefovi mi nisu htjeli platiti rad jer je server kojeg sam ja prethodno bio posložio prestao raditi "sam od sebe, nitko nije ništa dirao", a pošto ja garantiram za svoj rad servis je besplatan i šef će stajati iza mene i komentirati sve što ja radim. Kratkim pregledavanjem temp foldera na serveru nailazim na mnoštvo opscenih *.jpg slikica koje prikazujem šefu i njegovoj ženi pri čemu nastane muk (i dobijem dodatni honorar da šutim o tome).
6) DELEGIRANJE
Skoro svi najbolji poslovi rezervirani su za unutarnji krug sinova i kćeri prominentnih poslovnjaka, pa do najboljih poslova redovito dolazite tako da spašavate situaciju jednom kada sin ili kćer zaborave napraviti prijevod pa moraju delegirati posao nekome drugome.
Osim što u tom trenutku spašavate radno mjesto koje je mladac doveo u pitanje banjajući se na Zrću, on uz to želi zadržati preko pola love.
Ne biste vjerovali, ali i s 40% od love koju bi on dobio da ne uživa na Zrću nego da radi, mi studenti živimo kao carevi mjesec dana i kasnije se s sjetom sjećamo kako je to bio dobar posao.
Na žalost uz delegiranje poslova dolazi i presing neplaćene požurbe.
- nekoliko puta mi se dogodilo da mi poslodavac share-a dokument za prijevod via google documents kako bi pratio posao...
- neki dodatno share-aju dokument na kojem bih ja trebao raditi i nekom native speaker-u kako bi mi mogli spustiti cijenu rada.
Tako, sada smo objasnili veći dio problematike spuštanja cijene, pa se sada možemo pozabaviti i nekim dodatnim pitanjima iz šire domene svega i svačega.
Ne znam odakle bih počeo jer količina stvari koje su pošle po zlu u našoj obećanoj zemlji (mislim da pod pojmom obećane zemlje danas ljudi misle na onu na gradskom groblju jer to je jedina zemlja koju će naša generacija po obećanome i dobiti) jest pozamašna.
U nedostatku boljeg orijentira krenimo od početaka, kao prvo problem postoji ne samo u svijesti većinski neukog naroda, ne samo u fenomenu "zagorac se rađa s malom maturom", niti samo u fenomenu jala nego čak i na zadnjem mjestu na kojem biste očekivali da će se pojaviti, a to je u akademskim krugovima.
Jedne davne godine otišao mladi maturant jedne od strožih općih gimnazija (pa je stoga kao nagradu imao loše ocjene za prijemni) na prijemni ispit za anglistiku. Nećemo se praviti da se u ovoj priči ne radi o meni osobno. Na žalost te godine nije bilo odvojene kvote za dijasporu, primalo se 10 studenata in total i yours truly je s 840 bodova na prijemnom ostao neupisan.
Mjesto je prepustio djeci roditelja koji su početkom rata iz domoljublja bježali iz države kao štakori s broda pa su sada nagrađeni što su se uopće vratili. Ljestvica je izgledala ovako;
Yours truly 820 bodova
Dijaspora 1 300 bodova
Dijaspora 2 230 bodova
itd itd.
I tako sam ja kao manje vrijedan građanin drugog reda u našoj državi (jer sam u njoj ostao čak i onda kad je bilo gusto) završio na specijalizaciji za ELT (early language teaching) na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu koji se pri osnivanju te specijalizacije odvojio od FFZG-a iz razloga što odjel za anglistiku nije htio dozvoliti da se metodičko-didaktičko-pedagoški centar preseli s FFZG-a na UFZG.
Naime ovdje je potrebna manja digresija kako biste shvatili kako već u ranim korjenima počinju problemi. U večini zemalja oko nas godinama se studira po uzastopnom modelu tj. u trajanju od 4-5 godina studira se supstratna znanost (u ovom primjeru eng. na odsjeku za anglistiku) a zatim u trajanju od 2-3 godine specijalizira se predavanje istog u razredu (na UFZG).
Jasno, odjel za anglistiku FFZG-a to nije odobrio i tu su se pva dva fakulteta razišla na štetu onog koji ima slabiji lobij i slabiji image u javnosti (tj. na štetu ovog mog, koji do boljeg image-a u javnosti pokušava doći postroživanjem kriterija za polaganje ispita, dok razni privatni fakulteti plaćaju lijepe novce za promocije u HNK-u i za razne stupenduozne "ja sam VERN-ova prvostupnica" reklame u kojem pripadnica zlatne mladeži odgovara s tom rečenicom na telefonski poziv....pitam ja vas, kad ću ja primiti telefonski poziv u kojem me netko s druge strane pita "jeste li vi diplomant učiteljske akademije" na što ću ja reći "da, ja zaista jesam diplomant učiteljske akademije" i potom dobiti posao snova?).
Unatoč svemu onome što su studentima UFZG-a profesori i ministri obećavali pri upisu, dan danas je VRLO upitno da li ćemo ikada moći predavati samo eng. u predmetnoj nastavi. U načelu nitko nas ne doživljava čak niti u samoj struci, a na svim poslovima van uže struke poslovičnu prednost imaju studenti FFZG-a (malo soli na ranu), do te mjere da kad se ja s UFZG-a prijavim za neki posao ljudi me bijelo gledaju tja - što ja hoću s TIM (ton glasa govori ..."fuj"...) fakultetom.
Dakle kao što vidite čak i na (k)akademskoj razini situacija je u skladu s nacionalnim standardom ponašanja, tj. "daboga susedu krava krepala". Ako se "krema" našeg društva ne može dogovoriti oko bilo čega, što možemo očekivati mi, mali foot soldier-i?
Isto što poslodavac(tm) radi studentu anglistike rade studenti anglistike studentima UFZG-a, kao iz priče o kornjači (mislim) i škorpionu, našem narodu je u prirodi kročiti preko leševa (corpse climbing).
Na stranu što je 50% satnice mog fakulteta nešto što mi se u stvarnosti uopće ne priznaje, a ispiti nisu lagani ma što anglisti mislili, tj. iako su oni bolji stručnjaci za supstrat, mi smo bolji predavači, razlika je osim u 7 ili 8 metodika više u našu korist i u 200-300 sati neposrednog rada u razredu. Dok anglisti imaju 1 (jedan) javni sat, mi iz engleskog imamo 2 (i 2 invidivualna), a tijekom godina studiranja odradimo (tj. ja sam odradio) 60tak sati u razredu samo iz metodike eng., u načelu student FFZG-a odradi 1 ili maksimalno 2 sata. Jasno, na oba fakulteta postoje završeni studenti koji znaju daleki ispodprosječni i daleko iznadprosječno mnogo.
Profesori koji rade na UFZG na vlastitim ramenima nose cijelu nepravdu koja je nastala radi djetinjastog koskanja dvaju fakulteta, iliti točnije rečeno power play-a između 2 foteljaša, i unatoč svim tim okolnostima (i po cijenu vlastitog zdravlja) uspješno su organizirali vrlo kvalitetnu nastavu. Ako u kojem trenutku popričate s nekim od tih profesorima saznat ćete (čitajući između redaka) da i sami znaju da ništa od ikakvog ROI (return on investment) studiranja na UFZG, no kompenziraju za to tako da studente pošalju kući s vrhunskim znanjem jezika u nadi da će sami (izvan struke) naći segment u kojem mogu zaraditi za kruh (o igrama nećemo, kruh i igre su postojali u neka davna, civiliziranija vremena).
ROI studiranja u našoj zemlji je porazno mali. Zapravo, isplati se studirati samo i isključivo samo onu struku unutar koje vaša obitelj ima nekakav privatni posao, ako obitelj nema privatni posao, nemojte studirati. Za nekog čija obitelj nema love, studiranje je loš odabir, diploma kod nas ne garantira zaposlenje ukoliko ne poznate nekoga. Pogledajte sintagmu "je li si dobio posao?", u naš jezik je ušla sintagma u kojoj se vidi da se posao ne nalazi nego dobiva intervencijom svevišnjeg.
Smatram da je krajnje vrijeme da se akademici i ministri pozabave problemom ROI-a svakog od dostupnih studija.
Kada student izađe iz fakultetske zgrade nakon 6 godina odricanja (spram nekog tko je radio pa se nije morao odricati) on bi trebao po plaći biti IZNAD onog tko je radio, no realnost je suprotna.
Osim toga što će onaj tko je tih 6 godina radio biti u poziciji da daje posao (nisko plaćen) završenom studentu, osoba koja je 6 godina radila sada ima i 7000-9000kn plaću (što je plaća srednjeg sloja). Osoba koja je upravo izašla s nastavničkog fakulteta u tom trenu tek počinje raditi po zamjenama, na plaći od 800-2000kn da bi nakon 5-10god. konačno dobila punu plaću od 4500kn.
U tom trenu (nakon 5-10 godina) svatko tko je za to vrijeme radio imati će preko 10.000kn s beneficijama.
Taj ROI treba debelo ispraviti. Nastavnik početnik mora imati 7000kn početnu plaču.
Dakle, znajući kakva je strahota prosvjeta danas, netko bi pomislio da se mi profesori stranog jezika možemo spasiti prijevodima, e vidite ... ne možemo, i opet se ispostavlja da je svijetlo na kraju tunela zapravo vlak. Obje struke "pate" od skoro identične negativne stigme. Obje su struke redovito pljuvane i preventivno diskreditirane u javnosti kako bi se od puka "ižmikalo" odobravanje da se stručnjake koji rade u tim strukama plati manje od vozača tramvaja jer on ipak u svakom zavoju donosi odluku kojim smjerom krenuti, a mora i redovito provjeravati da nije pukla guma na tramvaju. Ono što me zaista čudi jest to što se ni u kojem slučaju nije javio niti jedan nastavnički fakultet da prokomentira takve komentare javnosti.
Tu dolazimo do idućeg koraka u ovom post-u, a to je su savjeti koje mi studenti slušamo cijeli "život", a to su "ma samo ti to završi, kasnije ćeš imati diplomu i kvalitetom ćeš se izboriti za radno mjesto".
Eh da...a što je bilo ujutro kada si se probudio?
Kad izađemo iz domene predsvjesnog prebrikavanja (da se i ja okušam u kovanicama) neugodnih životnih iskustava lažnim sjećanjima vidimo da kao prvo i prvo diploma kod nas ne znači ništa. Ne osigurava posao radi tog jednostavnog problema što država nema ratni plan niti političku volju da ohrabri raznim stipendijama studente da studiraju one struke koje državi trebaju, nego dozvoljava da se o trošku nas poreznih obveznika ispumpava iz visokoškolskog aparata ljude koji radi nedostatka radnih mjesta odlaze van. Bitnije je sačuvati novac za kupovanje glasova, to je ipak prioritet.
Stipendije kod nas dobiva tko? zlatna mladež koja studira preko veze pa ima prosjek da se za stipendije izbore. Uz njih tu su i ekonomisti kojima je nakon prometaša najlakše postiči dobar prosjek. Prijatelj mi je jednom rekao da se isplati platiti studij prometa (u smislu mitologije) jer ti se novac vrati putem stipendije koju potom dobiješ od grada.
Kao drugo smatram da je Primorac počeo krpati rupu s krive strane tj. državna matura je dobar princip (kojeg normalne zemlje uvode po 10 godina, a ne preko vikenda) problem leži u općoj odvojenosti tržišta rada od mehanizma školovanja koji priprema ljude za određeno radno mjesto. Strategiju je PRVO trebalo donjeti na ovom području pa tek onda ići u HNOS i u projekt državne mature.
No, što je s konkuriranjem kvalitetom?
E vidite, pošto su se na temelju "rođooooo" veza i poznanstava u sve "uredske" tj. "fine" poslove usadila djeca "više jednakijih" roditelja, kvaliteta rada je nužno pala. Kako konkurirati kvalitetom na području gdje kvaliteta uopće nije bitna? Dapače inzistiranjem na kvaliteti zapravo
uvaljujete u probleme nestručne neradnike koji parazitiraju na sistemu, no o tome više kasnije...
Pričao sam s direktorom nečega vezano za filmove (ne smijem reći ništa detaljnije od ovoga što sam rekao) oko problema loših filmskih prijevoda.... pa je li su ti prevoditelji ikada čuli za idiome (retoričko pitanje, znamo i vi i ja da čak i da jesu, u što sumnjam, oni nisu skloni uložiti dodatni trud kako bi idiome kvalitetno "presadili" u naš jezik bez da potrgaju korijenje)
Čovjek mi je rekao da taj posao rade sinovi i kćeri zaposlenika firme "da si zarade", a da ih za kvalitetu nije briga, "za koga je dobro je".
Vraćamo se na početak ovog post-a i načine na koje poslodavac pokušava osigurati veću zaradu.
U novinarstvu isti problemi, predate li tekst u kojem ste naveli svoje izvore, ljudi će zinut jer ne znaju koji je to vrag, tekstove će vam zvati diplomskim radovima (jer nikad nisu vidjeli diplomski rad pa je po njima sve ono što ne razumiju jamačno diplomski rad), a o mjesečnoj normi da ne pričamo; dok oni (a i oni se u biti bave prijevodom, pametnome dosta) mjesečno prevedu 20.000 znakova (i to samo velikani među njima) ja dnevno odradim (kad "potegnem" 20 radnih sati) i 80.000 znakova prijevoda (ako nije tehnički).
Pritom uopće ne spominjem činjenicu da moje tekstove ne treba lektorirati niti korektirati.
Sraz između fakultetski obrazovane osobe i nekog tko to nije je toliko velik da je jedini odgovor kojeg ovi potonji imaju - bacati klompe među zupčanike.
U novinarskom svijetu čuo sam svojedobno svojevrsni proser godine od osobe s 2 godine srednje škole koja kaže nešto along the lines of "ja sam se učio pisati 15 godina, ne možeš sad ti tu doći i od prve napisati neki tekst, moraš i ti lijepo 15 godina učiti pisati"
Na to sam rekao, ok, shvaćam što u biti želiš reći, no ne smatraš li da se meni kao nastavniku dvaju jezika može dio od tih 15 godina "prelomiti"?
Ja sam jezike aktivno učio 8 godina više od tebe, ne misliš li da bi se to moglo uračunati.
Kaže lik "NE!!" i end of discussion.
Sad ste upoznali motivaciju, priliku i oružje. Mnogi poslodavci namjerno neće uzimati VSS kako ih ne bi morali više plačati. Oni će parazitirati na studentskim ugovorima (apsolvent-servis) i iz godine u godinu uzimati nove apsolvente. Fakultet vam nitko neće priznati ako baš ne mora.
Jasno s druge strane janusa poslodavci su izluđeni nekvalitetnom radnom snagom (lijevi studiji, kursevi, tečajevi, privatni fakulteti) pa u načelu po principu negative feedback-a ne vjeruju nikome pa stoga diskriminiraju sve diplomante (više one koji dolaze s manje zvučnih studija). Najveći strah svih vezaša jesu TESTOVI pri zapošljavanju. Svima je to najveća noćna mora, a nama ostalima to je jedini spas jer nas su roditelji nehotice(?) lagali da ćemo jednom doći na svoje na temelju svojeg truda i znanja. Ja osobno jedva čekam taj dan kad će me dočekati neki test pa da konačno i netko bez obiteljskog imena može ostaviti konkurenciju iza sebe u prašini.
Svi ti principi koje uporabljuju ljudi bez završenog studija su zdravorazumski, stoga vas ja pitam, da li roditelji čine grijeh svojoj djeci kad im govore da uzmu diplomu pa da će se potom izboriti za svoje radno mjesto na temelju kvalitete? što mislite? što biste vi tu neistinu izrekli svom djetetu?
Dotaknimo se sada još jednog (studentskog) problema s prijevodima, kojeg ja volim zvati nelojalna konkurencija. Vidite, ima mnogo studenata koji od roditelja primaju 2000-3000kn allowance-a, njima nije neki problem raditi prijevod "za siću" jer im zapravo samo malo boost-a treba za otiči u konjšćinsku i tamo kupiti malo tekstila i eventualno dodatno skupiti i za koju đoju.
S druge strane ja osobno financiram obitelj i ne mogu raditi za tako malo novaca jer tako ne mogu platiti režije. Drugim riječima cijeli segment rada na prijevodima pretvorio se u "rad za čehla i đoju" na opće veselje poslodavaca. Vidim po pričanjima na drugim blogovima da je isto i kasnije, tj. ista se priča proteže i na profesionalce s "jačom" diplomom (onom s FFZG-a).
Dakle ono što želim reći jest da je sve to skupa jedno smišljeno omalovažavanje struke s ciljem rušenja cijene. Većina tih ljudi znaju koliko je to stručan i težak posao (zato su svi oni studirali ekonomiju, jer je to lakše, a možeš sjediti na kičmi nisko plaćene robovske radne snage), tj. nemojte misliti da oni osporavaju našu stručnost jer ne znaju da je imamo (makar ima i takvih), oni to rade da bi naš rad manje platili - a naša struka troši svoju energiju na neke redundantne interne power play-eve.
Pogledajte malo dnevne novine i kako je u tijeku propagandni "spin", tj. nabrijavanje puka protiv studenata filozofa. Ono što govore jest istina ali oni je plasiraju iz određene perspektive tj. iz točno one perspektive iz koje ispada da su studenti krivi što studiraju filozofiju, kad bi zapravo trebali misliti na domovinu te studirati nešto što ima veze s fizičkim radom. Na stranu što su prošla vremena rada za dobrobit kolektiva (iako bi se mnogi današnji old school političari zdušno primili za mjesto gdje je nekoć srce grijala partijska knjižica da kojim slučajem odnekud zasvira internacionala) i na to mjesto je došao hladan kapitalizam, interesatno je da su svi koji govore ZA fizički rad na takvoj poziciji koja ima najmanje veze s istim.
I meni i vama je jasno radi čega oni progovaraju ZA fizički rad - jer tako oni dolaze do skupih INOZEMNIH studija DRUŠTVENIH predmeta za SVOJU (povlaštenu) dječurliju kojoj ne žele život proveden u fizičkom radu (ali za djecu Barice s blagajne u Konzumu, ta sudbina dolazi visoko preporučena).
Pritom niti ne spominjem djecu bogatih roditelja koja ubijaju drugu djecu vozeći pijani u svojim moćnim makinama te koji za kaznu dobivaju studiranje u internatu u Švici. Ako je TO kazna, zar sam ja Dr.Mengele pa za kaznu studiram u Zagrebu?
Još jedna nacionalna karakteristika - dvoličnost.
Naša djeca ne žele raditi na gradilištima? jasno da ne žele, zato su išli u gimnaziju i zato su i išli na fakultete nakon gimnazije.
Taktika omalovažavanja i planskog osiromašenja svih s diplomom služi svrsi - stvaranja nisko plaćene fizikalne radne snage kako bi se stvorilo još više over-night tycoon-a ala Kerum. Jasno je da netko mora raditi i te poslove jer bez toga nema nadgradnje, no taj problem riješit ćemo uvozom stranaca što je u redu jer radi predivnih socioekonomskih uvjeta za zasnivanje obitelji za 100 godina više neće biti rvata (ne računam "instant rvate" koji to postaju slušajući Thompsona), a bilo bi šteta da nitko ne živi na ovim prostorima.
Kažu meni moji prijatelji, koji rade za očeve u obiteljskoj firmi, da sam studirao badava jer ne znam ništa raditi. Vrlo smiješna izjava znajući da se buduće učitelje vrlo planski i kvalitetno osposobljava i usmjerava (kroz basnoslovne sate odrađene prakse) upravo ka jednom specifičnom zanimanju, što se ne bi moglo reći za najveću većinu svih ostalih fakulteta.
Djeco draga, kao prvo neki novopečeni poslovnjak odluči premalo platiti moj rad pa na temelju te sirote niske plaće dolazimo do konkluzije da za razliku od njih koji imaju visoku plaću ja ne znam ništa raditi?
Visina plaće po njima odgovara znanju i sposobnosti?
Propaganda dostojna centralnog komiteta za najboljih dana prvoboračkih krilatica kad je, oprostite na izrazu, trebalo nekako najebat sve te ljude da rade za tuđe dobro.
Svi mi koji posjedujemo diplome bilo koje znanosti imamo superiorno razvijenu radnu naviku, metodologiju rada i znanstvenih istraživanja, opću kulturu, razvijenu pismenost te moć izražavanja. Mi smo daleko sposobniji raditi bilo koji posao nego netko neškolovan jer sve naučeno lako primjenjujemo na različite supstrate. No oni tu svoju priču moraju održavati da bi sebi osigurali kakvu takvu egzistenciju.
Ono što vam želim reći jest da su zapravo ONI na dnu hranidbenog lanca, a mi smo na vrhu, jedino što njih (trenutno) drži na poziciji jest snažan lobij i propaganda usmjerena protiv ljudi s diplomama (survival mechanism). Za sad su u znatnoj prednosti, a o nama ovisi da li će to tako i ostati. Tako je u svim strukama i na svim razinama.
Idući je potez na nama, idući put kad naiđemo na nonšalatnu neprofesionalnu uslugu u bilo kojem sektoru treba zvati odgovornog za to - te dići frku, ako nama svi gledaju koliko stručno radimo i broje nam svaki zalogaj od naše zarade pokušavajući nam je oteti, onda i te kako mi moramo raditi isto njima.
Ako nećete hvaliti sami svoju stručnost i kvalitetu rada, nitko neće.
Treba izaći iz te kolektivne slike da diploma nije ništa posebno.
To je zaista nešto vrlo posebno jer diplomu ima samo 3-4% ljudi u našoj domovini. Da je to svakodnevna pojava, imali bi je svi naši ministri i saborski zastupnici. Da je eng. jezik lagan za naučiti, znao bi ga i naš ministar turizma.
Mi smo ulagali svoj novac i novac svojih roditelja (da ne spominjem trud) kako bismo jednog dana mogli uzimati novac za uslugu koju pružamo. Balavac koji je bio nesposoban kupiti ispite na prometu jer mu se nije dalo pohoditi osobe koje ih prodaju je svojom monumentalnom nesposobnošću prouzročio reakciju roditelja koji su mu stoga dali direktorsko mjesto kad već nije sposoban za studije. U trenu kad mi studoši izlazimo kao završeni (barem se tako mi tješimo) ljudi neki balonja već ima plaću od preko 10.000kn i naš je budući poslodavac.
Svi novopečeni pseudokapitalisti koji pojma nemaju o poslovanju zasnivaju svoj uspjeh u onim rijetkim situacijama kada ga začudo ima na ne-plaćanju školovanih radnika.
Nemali broj mojih prijatelja, diplomanata FER-a rade teške intelektualne poslove za 4000kn stješnjeni u kut konkurencijom apsolvenata i studenata koji će rado isti posao raditi za čehla i đoju. Šefovi su im redom "VERN-ovi prvostupnici" i ostali kursisti i tečajaši s kursova i tečajeva za bogate ali nesposobne.
Kao da to sve skupa nije dovoljno strašno tu se javlja i moralni element nametnut nekim strukama. Primjer za to su opet nastavnici i liječnici koji imaju moralnu obavezu raditi svoj posao unatoč mizernoj plaći za dobrobit partije...ovaj djece i bolesnih.
Interesantno je to što ako se o tom fenomenu požalite jednoj prvostupnici VERN-a, šanse su da će vas ona glatko otpiliti prozaičnim "zaš si to išo studirat onda?".
Jasno, svi pametni drže se što dalje od tih struka i rade samo onoliko koliko im se plati tj. oni se drže datosti čistog kapitalizma, i u isto to vrijeme mrtvo vas hladno gledaju u oči i govore da je moralno raditi za malu paru i da ste loša osoba ako to ne radite....
Mi nismo loše osobe, ali nismo niti glupi, mi vidimo što se događa i zato bježimo iz nekih struka i iz naše zemlje čim prije možemo.
Za kraj reći ću još i to da na nekim radnim mjestima treba znati "ne talasati". Osobe koje nisu studirale imaju nisko razvijenu radnu naviku da ih mi jednostavno "pojedemo" kad jednom "uđemo" u firmu, ne samo kvalitetom nego i kvantitetom rada. Tu direktno ugrožavamo njihov kruh i automatski u njima imamo neprijatelje.
Dog eat dog.
Nema "finog" tj. civiliziranog načina da se dobije rat protiv neobrazovane ali utjecajne zlatne mladeži. Oni računaju na slabost koja dolazi iz toga što smo mi odgojeni konfliktnu situaciju rješavati mirnim putem. Radi se o preživljavanju, a sve je dozvoljeno u ratu i ljubavi.
Kao što mi je jednom rekao jedan visokopozicionirani političar, ako se za*ebeš i ne uzmeš mito, uzet će ga netko drugi, doći će na poziciju iznad tebe i eliminirati te kao konkurenciju, e a onda si tek na*ebao pred ženom (posebice) i djecom. U tom trenu shvatiš da je svim ljudima zapravo bitna samo jedna stvar; preživljavanje (ženi i djeci, cijeloj obitelji) i da ćeš ispasti posran ako NE uzmeš mito. Žena će trpiti to da si prodana duša, ali neće trpiti da su joj djeca gladna.
Kaže jedna poslovica da bi bilo dobro kad bi političari i novinari ostali pošteni, tj. ostali kupljeni jednom kad ih kupiš :)
Post je objavljen 11.07.2008. u 15:53 sati.