sohna hoakasaa
utorak, 28.04.2020.
Mudrost Indijanaca
Nakon što je Isaac Stevens, guverner Washingtona i mrzitelj Indijanaca počeo plijeniti i kupovati zemlju američkih domorodaca, na ponudu da kupi njegovu zemlju slavni indijanski poglavica Seattle mu je odgovorio. Taj je njegov govor postao legendaran jer objedinjava mudar uvid u povezanost prirode i ljudi, ali i osudu načina shvaćanja i ponašanja bijelaca.
Govor je održao 1854. i trajao je pola sata. Poglavica je tada imao 70 godina, bio je ratnik i mudrac, a tijekom cijelog govora držao je ruku na glavi guvernera Stevensa.
Poglavica je imao tako snažan glas da ga se čulo s udaljenosti od 1200 metara, a svojom je mudrošću ostao zapamćen u povijesti. I bijeli čovjek mu je odao priznanje - nadjenuvši njegovo ime američkom gradu Seattleu. Njegov inspirativni govor prenosimo u cijelosti na dan u kojem slavimo Dan planeta Zemlje, 22. travanj..
Kako se može kupiti ili prodati toplina Zemlje?
Takvo nešto nama je strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode. Kako ih možete kupiti?
Svaki je djelić ove zemlje je svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrnce pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka mala i najmanja buba su u svijesti i u mislima i životu moga naroda. Sokovi u svakom drvetu puni su sjećanja na Crvenog čovjeka.
Kad bijeli čovjek ode u šetnju među zvijezde, zaboravi zemlju koja mu je život dala. Naši mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju jer je ona Mati Crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su nam sestre, jelen i pastuh i veliki orao braća su naša. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo konjsko tijelo i čovjek - sve pripada istoj obitelji. Tko traži od nas da zaboravimo našu zemlju previše od nas traži. Traži nemoguće.
Veliki poglavica nam porućuje da će nam naći zemlju gdje ćemo lijepo živjeti. Zašto? Pa mi već živimo na svojoj zemlji i mi znamo gdje želimo živjeti. On nek sebi traži zemlju. Tamo gdje ne živi moj Narod.
On će nam biti otac a mi njemu djeca. MORAMO razmisliti o toj ponudi da vi kupite našu zemlju. Kako će te vi odrediti cijenu kad ne znate što ona znači. Nece to biti lako. Ova zemlja je nama sveta i zato nema cijenu..
Ova bistra i srebrna voda sto teče brzacima i rijekama nama nije samo voda. Nama je ona krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate stalo misliti kako je ona nama sveta, morate reci i svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru priča o događajima i uspomenama iz života moga Naroda. Indijanskog naroda. Dal vi to znate? Ne vjerujem...Kako biste onda naučili svoju djecu?
Žubor vode je glas oca moga oca. Rijeke su naša braća i utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu i starce. Prodamo li ovu zemlju, morate naučiti i zapamtiti, kako bi naučili vaša pokoljenja da su rijeke naša ali i vaša braća. Zato rijekama morate pružati dobrotu kakvu biste svome bratu pruži
Mi dobro znamo da Bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac i lopov koji dolazi noću i uzima nam zemlju i sve što mu treba. Bljedolikom zemlja nije brat već neprijatelj. Kada je pokori,on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i nije ga briga. Uzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlje što mu djecu rodi ostaju zaboravljeni. Prema Majci zemlji i prema Bratu nebu odnosi se kao prema stvarima sto se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.
Neznam zašto se naš način života toliko razlikuje od života Bijelog čovjeka. Ali razlikuje se jako. Od pogleda na vaše gradove, Crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato sto je Crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima Bijelog čovjeka nema mirisnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaji krilca mušice. Možda zato sto smo divlji....ali nama je nemoguće shvatiti. Ja ne shvaćam. Buka mi stvara bol u ušima. Što vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam Crveni čovjek i ne razumijem puno...Indijanac voli meki zvuk vjetra kada se igra s površinom močvare i miris povjetarca, osvježen podnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago Crvenog čovjeka je zrak. Čisti zrak.... a Bijelog čovjeka nije briga. Sve živo dijeli isti dah. Životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, imun je na smrad i zagađenje. Prodamo li vam svoju zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj dah sa svim životima koji održava. Vjetar, koji je mome djedu dao prvi dah prihvatit će i njegov posljednji dah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i Bijeli čovjek moći doći kako bi udahnuo vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju. Ako odlučimo pristati, zahtijevat ću od vas da ispunite ovaj uvjet. Bijeli čovjek se mora ponašati prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bufala koje je bljedoliki ostavio, ustrijeljivši ih iz jurećeg vlaka. Zašto? Iz zabave. Divljak sam kažete i ne razumijem kako željezni konj, iz kojeg suklja dim, može biti važniji od bufala. Još gore vi to radite iz zabave. Bufala kojeg mi ubijamo - ubijamo samo da bismo preživjeli.
Što je čovjek bez životinje?
Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano. Zašto to mi 'divljaci', moj narod razumije a bijeli čovjek ne. Da i mi to ne razumijemo.
Morate učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštivali zemlju, morate im reći da je zemlja bogata životom predaka. Morate učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju. Zemlja nam je mati. Sto zadesi i dogodi se zemlji - snaći će i dogoditi se njezinoj djeci. Kad bljedoliki pljune na zemlju - pljuje na sebe sama. Zašto to Crveni čovjek razumije a Bijeli ne. Neznam odgovor na to pitanje. Ja sam divlji....
Zemlja ne pripada čovjeku.Čovjek pripada zemlji.To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao sto je obitelj vezana krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanine života već samo vlakno u njoj. Ono sto radi sa tkaninom - radi i sa sobom. Ja razumijem a divlji sam....
Čak ni Bijeli čovjek, čiji Bog hoda i govori s njima kao prijatelj sa prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbini.
Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo. Jedno znamo sigurno a to će i Bijeli čovjek jednom morati shvatiti - nas Bog je ISTI BOG.
Možda mislite da i njega možete posjedovati kao sto se spremate i učinit će te. Kako zemlja nema cijene vi čete nam oteti cijelu nasu zemlju.
Ali nećete! Varate se jako. On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka za Crvenog i za Bijelog čvjeka. Ova zemlja je Njemu sve.
Oskvrnuti je - isto je što i prezreti njenog Stvoritelja. Bijelih ljudi će nestati, možda čak i prije nego ostalih plemena.
Toliko prljate svoj ležaj i jedne ćete se noći sami udaviti u vlastitom izmetu. U svom ćete nestajanju goriti u ognju Boga Svevišnjeg koji vas je doveo ovamo i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i Crvenim čovjekom.
Takva se sudbina nama čini bijednom.
Ne razumijemo zašto vi ubijate bufala, zašto krotite divlje konje, zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada, zašto je pogled na zelene bregove rastrgan žicama sto govore. Gdje su gustiši zeleni i drveća itrava zelena. Nema ih više. Gdje je orao a gdje kondor a gdje soko. Otišli. Kuda?
Pravom življenju je kraj. Nastupa borba za opstanak ali najprije bijelog čovjeka....
