Pražnjenje emocija nastupilo je naglo. Grad je uz prigušena svjetla javne rasvjete tonuo sve dublje u noć, a inače dupkom puni tramvaji, sada su redom brojili sjedala koja više nisu služila gotovo nikoga.

Ja sam hodao širom otvorenih ustiju, glava mi je visjela na ramenima a zrak sam doslovno gutao. Bila mi je potrebna tišina, ta najljepša glazba koja nas sve čeka.

Bio je to dan koji ne bih mijenjao, ma ni sekundu ne bih dirao. Od mog pospremanja stana samo kako bih smirio podivljalo srce i napetost koja me je ipak sustigla prijepodne, našeg prvog zagrljaja na kolodvoru, jednog od najjednostavnijih razgovora kojeg sam ikada vodio.

Ne bih mijenjao ni svoje sitne propuste, tek toliko da znam kako sam osoba koja griješi, čovjek - smrtnik.
Bojao sam se hoću li biti prihvaćen, tražio se...molio da sam dovoljno dobar.

Ona je djelovala smireno. Mamila mi je osmijeh na lice svakim našim zajedničkim trenutkom, skrivala se u svoj sili svoje čarolije.

Toga dana želio sam da uvijek bude tako. Da budemo tiho sretni, gledam ju i ona gleda mene. Kasnije sam shvatio pravu čaroliju.

Ono što ja tražim, što ja želim, nastupa u ružnim trenucima, u trenucima koje bi svi željeli maknuti iz svojih života, da ih bude što manje. A to je ona viša povezanost. Snaga, hrabrost kojom se zajedno borimo kako bi prevladali sve teško.

Kada je stajala iza mene, obuhvativši me rukama oko struka, osjećao sam se sigurno. No taj osjećaj trebam ja dati ženi, ja njoj trebam biti zaštitnik, ona se treba osjećati sigurno.

Čak je i poljubac manje važan. Ali taj zagrljaj, i ta sigurnost, oni su sada dio mene.

Kiša je natopila pločnik. Vratio sam se u akciju, krenuo ispočetka...bezukusni izrazi. Uglavnom - počeo je novi semestar.

Dok prođe prvih nekoliko dana, valjda će mi uši tada moći "odahnuti". 150 ljudi u dvorani koja daleko od toga da ima 100 sjedećih mjesta, profesor ili profesorica bez autoriteta ili s pametnim postupanjem prema želji o ne dovikivanju....nije to zdravo.

Najvjerojatnije sam osuđen (opet) na pješačko-planinarsku turu po Sljemenu subotom ujutro. Nazvati to bolesnim kada ljudi na upis za termin teretane koji je navečer od 21 sat, čekaju čak i od 1 popodne, nisam siguran je li primjereno no...trenutno to držim ekvivalentnim.

8 sati ne čekam ni U2, Gunse, i recimo, Coldplay....Istina, njih čekam godinama. No razlika između sat vremena teretane odnosno šetnje Sljemenom i ispred navedenog, neprocjenjiva je naravno.

Ispričam se i onda napravim barem u rangu istoga. E to je subota ova iza mene. Poslije se čovjek zamrzi, zamrzi sam sebe. Netom prije gluposti koju sam napravio bio sam na iglama. O ne, ne bodem se ja....iako ste vjerojatno upravo tako pomislili sada. Ništa čudno za njega, čak bi neki od vas možda rekli.

Fizička povezanost je tako niža, tako sporedna jedna....glupost. Pljujte da sad, većina će reći....daj, što pričaš gluposti. Želim reći, stvarati takvu vrstu povezanosti bez ikakvih stupova, bez oslonca u nečem daleko višem, u najmanju ruku...ponekad sam stvarno jadna, al stvarno jadna osoba.

Poljubac, zagrljaj, neću u detalje što sve već ne....znate i sami, a što nam to svima vrijedi ako je iz čiste pohlepe, ako je životinjski? Život užitaka. Koliko ću puta morati ponoviti....nije ljubav samo dobro, nije krajnja svrha ljubavi uvijek samo da ljudi budu sretni.

Čemu onda ta ljubav o kojoj govorim, koja može biti neuzvraćena, neuspjela, kako god želite, nazovite ju, smatrajte ju....čemu ljubav čiji kraj neće biti sretan? Čiji kraj možda neće biti ni nesretan u doslovnom smislu?

Budimo realni ljudi. Samo budimo realni. Realnost je ta koju cijenim. Realnost koja kaže da nije sve što je loše zapravo loše. Radije ću prihvatiti realnost koja opisuje loš, nego nerealnost koja prikazuje dobar kraj.