>
Sve je ovo dio neke nove priče. Sivi podovi, svakodnevni teatralni prolasci preko praga crvenih vrata i ulazak u dvoranu prepunu žamora. Biranje mjesta, boje sjedala, distance u odnosu na ljude. Odraz trenutnog raspoloženja?
Promatram sva ta silna lica oko sebe. Jesu li ona sva, samo naizgled sretna? Nose li, svaka za sebe možda vlastitu masku? Što se krije u tim jadnim malim ljudima, toliko opčinjenima lažnim, "važnim" (svakodnevnim) problemima?
Šetajući, moja me razmišljanja uz prigodne pjesme zabijene u glavu, vraćaju na 3 postojeće ali prikrivene teme.
Sloboda,borba i smrt.
Što dublje ulazim u tunel pitanja, time je i on duži. Gdje je nestala ljubav? Gdje je nestala slatka patnja, miris tijela i ljepota kontura lica?
Potpuno sam zatvoren. Ugledam li ljepotu, tražit ću svoje mane, razloge zbog kojih ja nisam dovoljno dobar čovjek.
Promijenio sam se. Strašno je koliko jesam. Čak i mene, mene toliko zaljubljenog u osjećaj promjene, beskrajno zaljubljenog u isto, plaši ta nepobitna činjenica.
Neki dan dok sam čekao prijevoz doma, spustio sam pogled. Sjenu nisam izgubio. Gledao sam u nju da nisam trepnuo. "Ljudi smo,nismo sličice". Hvala ti Ines. Hvala što si me spasila od žute minute i uvjerenja da ja možda ipak jesam samo sličica.
S druge strane, u nekom drugom kontekstu, upravo to jesmo. Stvoreni na sliku Božju. Još uvijek sam dovoljno dijete da ne znam što Bog jest. Kao da je uopće bitno, on jest i točka.
Došlo je vrijeme. Oh kako mi fali šetnica uz kapelicu, kamenčići u parku, žarulja na paviljonu, vidikovac na ravnom. Potreban mi je savjet. Savjet prijatelja. Poruka s druge strane. U pravi tren čini se...blagdan Svih Svetih.
Nakratko da opustim misli.
Zapanjuju me njeni talenti. Polako doznajem. Sličniji smo nego što bi to trebalo biti, nego što bi smjelo biti. No prosti brojevi djeljivi su samo sami sa sobom ili sa 1. Nikada se do kraja ne slažu s onim drugim...
"U mome srcu više nema ljubavi." - Instinkt, "Kuća od karata"
Prosti broj "NIJE NIŠTA"
28 listopad 2009komentiraj (1) * ispiši * #