)
07.11.2011., ponedjeljak
MOSLAVAČKA GORA
|
Polazak u 07,00; povratak u 19,00 Opet na putu  . Informacije sam pronašla na stranici https://sites.google.com/site/moslavackagora/duze-ture i odlučila za turu Podgarić- Garić grad-Pukli kamen- Humka-Vis-Bela crkva- Humka-Podgarić u trajanju 4 sata. No, zahvaljujući zanimljivom susretu sa starim i novim planinarskim prijateljima stazu smo malo proširili.  Volim Moslavački goru, to mi jedna od najdražih. Ne zato to je relativno niska i nema teških uspona, već zato što ima mnogo staza, i u svakom se trenu staza može proširiti za još koji korak i još kojih pola sata, i zato što su staze široke i zato što idu šumom koja u jesen poprima toplu žutu boju, pa je žuto dolje i žuto je gore, i čovjek pomisli da je sunce svuda i svagdje. Volim ju i zato što je puna priča o minulim vremenima i puna starih gradina. Volim ju i zato što su staze kružnog oblika pa se hodač uvijek lako vraća na polaznu točku. Volim ju i zato što je netko satnicu računao po najsporijem hodaču, pa ako piše 4 sata, to se može obaviti i u dosta kraćem vremenu, što ostavlja dojam da ste pobijedili vrijeme i da i ga imate više za odmor, pa je lako proširivati zacrtanu stazu.  Dakle, u Podgarić smo, zajedno sa vremenom provedenim na jutarnjoj kavi stigli u 08,30 i krenuli hodati u 08,40. Udaljenost od Đurđevca do Podgarića je nekih 70 –tak km, a naš Kruno zna sve prečice po Hrvatskoj pa je Miličinu novu „Bijelu munju“ iznavigirao do tamo u taj čas. Da, da naša šefica se ponovila i morali smo to isprobati. U 09,20 stigli smo do Garić grada (356 m) i procunjali uokolo pa se malo i odmorili jer taj prvi uspon ide cestom i kosina nije zanemariva. Garić grad je živio od 1163 do 1545 godine, promijenio je brojne vlasnike i onda je nakon prodora Turaka počeo propadati. Danas su u tijeku restauratorski radovi i ulaz u samu kulu je zazidan. U 10,00 polako nastavljamo prema vrhu Humka. Na vrhu je repetitor i nema nekih pogleda, no tu je šumarska kućica sa nadrtrešnicom i stolovima. Tu je i ekipa koja lovcima priprema ručak, no mi se ubacujemo za stol. Šefica vadi čvarke i luk, i mi ostali upotpunjujemo stol ostalim domaćim proizvodima  , a od „lovaca“ dobivamo vino  . Nakon reda čvarki i reda viceva  nastavljamo našim putem, tj prema Visu. Na putu srećemo još dvoje planinara sa krasnim psom. Mic po mic se gledamo  , zaključujemo da smo si poznati , nagađamo odakle bi se mogli znati, i klik , pomalo se prisjećamo kako i odakle se znamo i nastavljamo zajedno jer ima priča i događaja koje treba ponoviti, te novu priču zajedno i stvoriti. Kao i mnogo puta do sada zaključujem kako je planinarski svijet divan i mali, jednostavan i očaravajući. Ljudi postaju jednostavniji, pristupačniji, željni jedni drugih, i nije važno tko si i što imaš. Na vrh Vis stižemo u podne. Za još pola sata smo kod Bele crkve. Put je ustvari u obliku boja 8, pa se vraćamo do Humke, a nakon toga slijedi spuštanje u Podgarić. Ovdje smo stazu proširili za nekih pola sata i otišli do lokacije označene kao Kozara (a prava Kozara nam je bio prošli izlet!!!) i onda se s prvim sumrakom vratili u Podgarić. Dan smo završili pivom, keksima, smokijima, paštetom i štapićima, stekli tri nova prijatelja, dogovorili slavonske kobasice i podravsko vino, a Laća (belgijski ovčar) je zadovoljno zaspala. Još smo otišli podariti i koji trenutak palim borcima NOB-a koji se nalazi preko puta jezera i koji kao da promatra jezero i Moslavačku goru. No, da ne zaboravim, u našem Đuri svratili smo i do Meli u Osmicu  , pa ne može živjeti u neznanju do slijedećeg sastanka na kojem ćemo sve doživljeno ponovno prepričati.  |
