Freak's nightmares

četvrtak, 11.01.2007.

Predator (1987)

Grupa američkih komandosa ima zadatak da oslobodi neke osobe iz ruku južnoameričkih gerilaca. Stvari, međutim, nisu tako jednostavne. Uobičajena priča o časnim vojnicima, njihovim nadređenima koji ih žrtvuju za vlastite interese i stereotip negativaca pobunjenika (tko zna protiv koga i čega) u dubinama južoameričke džungle, skreće sa kolosijeka tamo negdje gdje se pojavljuje došljak porijeklom izvan Sunčevog sustava. Sa jedinom misijom: ratovati, boriti se i ubijati.

Arnold Schwarzenegger je opet bio u ulozi koja mu najviše odgovara: pozitivac, u borbi protiv sila koje ga objektivno nadmašuju u svojoj moći. Zahvaljujući brzini kojom se radnja odvija, i nizu drugih elemenata koje odvlače pažnju gledatelja, njegove glumačke mane (iskreno govoreći ima ih itekako) gotovo da i ne dolaze do izražaja. Redatelj John McTiernan je od postojećeg “materijala” tehničkog i ljudskog, kojeg je imao na raspolaganju, izvukao maksimum.

Predator je – tuđinac, pripadnik ratničke rase koja odlazi na druge svjetove da bi tamo stjecala trofeje i tako se uspinjala u nekakvoj njihovoj hijerarhiji “časti”. Bori se samo protiv (naoružanih) ratnika, a ne i protiv slabijih, koji ne spadaju u tu kategoriju (nenaoružani, žene, djeca). Što je zanimljivo samo po sebi. Nekakav međugalaktički samuraj koji se povodi nekim brutalnim “bušido” kodeksom ratovanja.

I to je 90 % filma – borba, borba i opet borba. Okružje je prebrutalno za bilo kakvo razvodnjavanje, nije ni mjesto ni vrijeme za bilo što osim gole borbe za opstanak. U filmu postoji samo jedan ženski lik. Interakcija između likova je svedena na najosnovniju-suosjećanje, strah i nepovjerenje su sažeti u vrlo kratkim predasima i još kraćim dijalozima. Nema tu mjesta “pričanju priča” o politici, časti, kriminalu ili nekakvim ljubavnim zapletima (što je i onda i sad trend koji ne prestaje). Za njih postoji samo jedno-za “Grabežljivca” kako ubiti što više komandosa i gerilaca za svoju “kolekciju” skalpova, za njih kako se riješiti jedni drugih i na kraju likvidirati samog Predatora. Ukratko, ništa u ovom filmu nije suvišno. Od oderanih tijela nesretne skupine koja je prva nestala u džungli (da li tako i medvjed grizzly “čisti” svoje žrtve?), višecijevnog rotirajućeg mitraljeza koji razara hektare vegetacije, infracrvenog nišana na čelu i tijelu komandosa, pa sve do obračuna jedan-na-jedan u finišu, sve je podređeno isticanju elementa borbe između ljudi-ratnika i predatora-ratnika. Nema tu ništa drugo, a tako je i bolje.

Muzika u Predatoru u stopu prati svaki detalj radnje, zajedno sa vrhunskim zvučnim efektima.

Predator 2 (1990) je stigao nekoliko godina poslije. Srećom, treći nastavak nije nikad snimljen. Umjesto toga, u Alienu vs. Predatoru(2004) susreću se “Tuđinac”, čovjek i predator. Poprilično predvidljiv i patetičan film o “prijateljstvu ljudi i predatora”, uuh, na tragu meksičkih sapunica...publika sigurno više voli da joj se slatkorječivo laže nego skreše gruba istina u lice - da je u pitanju isti predator iz prvog dijela, onako kako je zamišljen i koncipiran, on bi se do zadnje kapi krvi borio protiv svih protivnika u igri, pa bili to ljudi ili alieni, a ova žena “ratnik” bila bi, u najboljem slučaju ili pretvorena u kukuljicu od strane aliena ili ignorirana od strane predatora (već spomenuti ratnički kodeks).

Dobar, dobar akcijski SF/horror iz vremena kad su specijalni efekti služili filmu a ne obratno.

7/10