Freak's nightmares

utorak, 28.11.2006.

Ted Bundy (2002)

Theodore (Ted) Bundy bio je američki serijski ubojica koji je tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća harao Sjedinjenim Državama od Washingtona pa sve do Floride. Skoro sve njegove žrtve bile su mlađe žene. Nakon dva uspjela bijega iz zatvora, na kraju je ponovo uhvaćen i osuđen na smrt te pogubljen početkom 1989.

Kakav god bio, zaslužio je izgleda da se i o njemu snimi film. Nije prvi na istu temu, a sigurno neće biti ni posljednji.
Radnja filma redatelja Matthewa Brighta je skrpljena od svakakvih poznatih i manje poznatih isječaka iz njegova života, što iz intervjua sa njim, dokumenata sa suđenja, i gomile knjiga napisanih o njemu.
Nažalost, činjenica da je ovaj film prava kopija stvarnosti (ili bi to bar trebao biti) ništa ne daje na njegovoj kvaliteti. Ovo je pravi filmski recycle bin, da ne kažem teški šrot. Nigdje se ne razjašnjava zbog čega je Bundy tukao i ubijao, nema motiva, nema razloga, nema ničega. Michael Reilly Burke, koji je u naslovnoj ulozi, niti izgledom sliči stvarnom Bundyju, niti ga uspijeva vjerno prikazati. A tek sporedni glumci...

Negdje u završnoj špici se čak spominje i ime majstora specijalnih efekata i povremeno redatelja Toma Savinija. Bio on angažiran ili ne, Ted Bundy je teško razočaranje i pravi škart. Citizen X(1995), snimljen također po istinitim događajima o Bundyjevom ukrajinskom "kolegi" A. Chickatillu, je svjetlosnim godinama ispred ovog jeftinog kiča, a kad je riječ o fiktivnim negativcima, radije bih odabrao nešto iz opusa Hannibala Lectera. Iako je grijeh i spominjati Teda Bundyja u istoj rečenici sa gore navedenim filmovima.

Izbjeći po svaku cijenu.

2.5/10

28.11.2006. u 16:47 • 4 Komentara • Print • #

nedjelja, 26.11.2006.

Gates of Hell (1980)

Svećenik, vješala, stara kletva, vrata pakla koja se otvaraju u ponoć na Dan mrtvih, horde zombija, Dunwich, grad duhova. Ima li nešto hororskije od gore navedene kombinacije?

Gates of Hell (City of the living dead) je film Lucia Fulcia, drugi iz njegovog zombi kvarteta s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Ovaj film nije tipičan zombi-horror, ima nekih sitnica koje ga razlikuju od drugih filmova slične tematike. Između ostalog, zombiji koji se pojavljuju i nestaju, u osnovi religijska podloga i arhaični demonizam, te činjenica da se (istina prilično tanko) oslanja na priču H.P. Lovecrafta, Evil priest.

Kako jednostavan i prilično “grub”, neispoliran film. Sve je u njemu tako rudimentarno, sirovo i bez one fine dorađenosti kakva krasi filmove Daria Argenta, naprimjer.

Radnja:
Svećenik se, nakon kraćeg uvoda, klati na vješalima. Njegova smrt budi staru kletvu, koja kaže, da će, ne zatvori li netko vrata pakla koja se otvaraju u ponoć na Dan mrtvih, demoni zavladati zemljom. Sve daljnje radnje glavnih junaka usmjerene su na to da spriječe da zlo zavlada.

Kombinacija ("suradnja") muzike Fabia Frizzija, sa onim rythm-of-the-death basom i scena gdje svećenik-demon dolazi po svoje nove žrtve je jako dobro ostvarena. A tek ono čudno slabo plavičasto osvjetljenje...Tu su one dvije brutalne scene koje su nekako elementarno obilježile ovaj film: scena s bušilicom u garaži kuće, i ona kad svećenik-demon u slijepoj ulici naiđe na curu (glumi je Daniela Doria) i njenog momka (Michele Soavi-kasnije i sam redatelj). Dalje prepuštamo gledatelju na maštu...! Nasilja u Gates of Hell-u nema previše, ali ono što je tu je vrlo, vrlo jako.

Da, da. Čudan film, koji nema puno obzira prema gledatelju, već kad zatreba, zna ići do kraja u svojoj okrutnosti. Najvažnije je međutim, da je nasilje u filmu vrlo nerealno, i više-manje nemoguće u stvarnom svijetu, što ovaj film čini još zanimljivijim i originalnijim. Pod nerealnim mislim na način na koji se sve to odvija, a ne na samu scenografiju i efekte-ovi posljednji su izvrsni.

Fulci je bio više vizionar i umjetnik nego redatelj, i to se u COTLD-u odlično vidi. Dok u nekim filmovima gledatelj ima dojam da ideja nije realizirana kako treba, tj. da redatelj nema jasnu predodžbu što hoće, ovdje to nije slučaj-Fulci je imao namjeru naslikati na filmsko platno noćnu moru i podsvjesne strahove, i to mu je uspjelo u potpunosti.

7.5/10

26.11.2006. u 01:14 • 0 Komentara • Print • #

subota, 11.11.2006.

Demons III: The Ogre (1988)

Portland... demoni iz sna koji progone Cheryl, prvo djevojku a kasnije odraslu ženu koja živi u Americi. Stalno je prate snovi i sjećanja. Nakon više godina ona sa svojom obitelji odlazi u Italiju na ljetovanje. Ali noćne more se vraćaju a stari dvorac u kojem se nalaze tako puno nalikuje na onaj iz njenih snova, a demon čeka negdje u tami...

Demons III: The Ogre je simpatičan gothic horror Lamberta Bave, snimljen prvenstveno za kablovsku televiziju i video tržište. Nema previše dinamike, nema krvi, nasilja. Ipak, ima vrlo dobru osnovnu muzičku melodiju, vrlo dobru atmosferu i neke dobre prizore starog zamka, kameru koja klizi niz zapuštene vrtove koji okružuju zamak, sekvence sna koji se događa u mračnim hodnicima i dubinama ukletog ljetnikovca.

Film, s nazivom koji podsjeća na prva dva filma iz trilogije, u stvari nema veze s njima. U Demonima III postoji samo jedan demon (i to nekakvog srednjevjekovnog izgleda), naglasak nije na akciji kao u prva dva nastavka, a mjesto radnje nije neka metropola nego malo naselje i prastari dvorac neke izumrle plemićke obitelji.

Zbog činjenice da je uzeo naslov koji mu ne pripada, vjerojatno je doživio nešto slabije kritike i prihvaćanje od strane publike. Po mom mišljenju, neopravdano. U redu, nije ispunio očekivanja i opet ponovio onaj brzi "demonski nered" iz Demona I(1985) i II(1986), ali ipak pruža sat i pol dobre zabave.

Da se većina radnje i ne odvija na Bavinom matičnom području, u Italiji i to u nekom njenom zabitom dijelu, zatvorenih očiju se ovaj film može identificirati kao tipičan "talijanac". :)

6/10