**HORORI**

Bila jednom jedna djevojčica i njezina obitelj.Jednog dana njezini roditelji su rekli kako ih neće tjedan dana biti te da mora biti sama u kući ali da ni pošto nesmje ulaziti u kupaonu!
Roditelji su joj rekli da ako se nečeg bude bojala da stavi ruku ispod kreveta te če joj njen pas polizati ruku a ona bi se prestala bojati.Prvog dana iz kupaone se čulo "kap,kap,kap"ali je djevojčica zapamtila rječi tate i mame te je stavila ruku ispod kreveta a pas ju je poilizao.Drugi dan ponovno se iz kupaone čulo "kap kap kap" te je djevojčica ponovno dala psu ispod kreveta da joj poliže ruku.Tako se 6 dana za redom iz kupaone čulo kap kap kap a djevojčica je bila vjerna psu ispod kreveta.Sedmi dan kada se ponovno čulop "kap kap kap" djevojčica je odlučila uči u kupaonu:U kupaoni je bio mrtav pas iz čije je glave kapala krv a od nje se čulo "kap,kap,kap" a na ogledalu je pisalo "i ubojice znaju lizati"


By: A.

Elizabeth Bathory, rođena u Mađarskoj 1560. godine, bila je plemkinja, članica bogate i moćne obitelji. No, već u ranoj dobi razboljela se od jedne vrste epilepsije. Osjetljivo je dijete trebalo pažnju, no majka se nije bavila njome – sva je briga prepuštena dadilji, koja joj je u svemu povlađivala i ugađala. Prijelomni trenutak u razbuktavanju njene poremećenosti bio je kad je kao mala prisustvovala izvršenju smrtne kazne nad Ciganinom optuženim za izdaju – rasporili su jednom konju trbuh i ušili nesretnika unutra. Okrutnost tog čina nije je dirnula, naprotiv – shvatila je da može raditi što želi s onima koji nisu plemićkog roda.

Udala se vrlo mlada, s 11 godina (neki izvori kažu s 15), za 26-godišnjeg Ferencza Nadasdyja. Rodila je troje djece, dvije djevojčice i sina, koje je nedugo po rođenju predala dadilji. Unatoč tome što je potpuno ignorirala vlastitu djecu, u tome je bilo i nešto dobroga – nije ih uključila u mučenja kojima se «u slobodno vrijeme» bavila.

Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen. Slamala bi im vrat otvarajući im usta do krajnjih granica, dok im vratna kralježnica ne bi pukla. Ako je bila dobro raspoložena, morale su «samo» posluživati gole, među mnoštvom muškaraca. Što je bila starija, izmišljala je sve gora mučenja – namazala bi sluškinje medom i ostavila ih među kukcima i grabežljivcima, ili bi ih izbacila na najveću zimu i polijevala ledenom vodom dok se ne bi smrznule.

Nakon muževe smrti postala je opsjednuta svojom ljepotom i mladošću. Jednom ju je sluškinja pri češljanju slučajno počupala, na što ju je ošamarila do krvi. Učinilo joj se tada da joj je koža na ruci, na mjestu koje je bilo poškropljeno krvlju, mekša i glatka. Uputila se svojim savjetnicama, vješticama Darvuliji, Heleni Jo i Dorki, koje su joj rekle da može očuvati mladost ako se kupa u krvi djevica. Odmah je ubila nesretnu sluškinju i okupala se u njenoj još toploj krvi.

U godinama što su uslijedile iz sela u okolici dvorca nestale su stotine djevojaka. Elizabeth je imala posebne sprave za njihovo mučenje i "cijeđenje" krvi, a jedna je čak služila poput krvavog "tuša". Te su se strahote dugo zataškavale jer je tada plemić bio vlast u svom kraju, a mogao mu je suditi samo kralj. No, čak ni bogata i utjecajna Elizabeth Bathory nije mogla zataškati smrt više od 650 djevojaka, koliko ih je bilo na popisu nađenom u njenom pisaćem stolu.

Uhvatili su je kad joj je ponestalo žrtava u okolici pa je otvorila školu za mlade plemkinje nižeg ranga, koje se nakon dolaska u Csjethe nikad nisu vratile kućama. Nakon što je bio svjedok stravičnih prizora u dvorcu, grof Thurz ju je do suđenja stavio u kućni pritvor.

Suđenje se održalo 1610. godine, no ona mu nije prisustvovala. Njene savjetnice vještice osuđene su na smrt, dok su nju zazidali u jednu prostoriju kule njenog dvorca i ostavili joj samo jedan otvor za zrak, hranu i vodu. Umrla je 1614., u dobi od 54 godine, nakon što je prethodno odbila čitav niz svećenika koji su joj nudili posljednju pomast i odrješenje grijeha. Dokumenti sa suđenja, koji potvrđuju istinitost ove priče, čuvaju se danas u Budimpešti, u državnom arhivu.

Krvava je grofica pokopana u obiteljskoj grobnici, uz cvijeće i neke počasti, za razliku od stotina mladih žena koje je ubila, čije su kosti po šumama razvukli vukovi ili su istrunule u magli oko njene kuće strave i užasa.

TeaaPique

Woww 100 ljudi je posjetilo blog !!!! *__*
TeaaPique

Zmaj je u mnogim svjetskim mitologijama čudovište nalik golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu, s magičnim osobinama. Mitološka stvorenja koja posjeduju slične osobine vrlo se često pojavljuju u različitim svjetskim kulturama.


SIMBOLIKA

U srednjem su vijeku zmajevi često bili simboli napuštanja vjere i izdaje, ali i ljutnje i zavisti, a s vremenom su postali i simbol velikih katastrofa. Također, bili su i simbol neovisnosti, vodstva i snage. Mnogi su zmajevi predstavljali i mudrost; ubijanje zmaja nije samo samo davalo pristup njegovom blagu, nego je značilo i da je junak savladao i najlukavije od svih stvorenja. U nekim kulturama, a posebno u kineskoj, ili u okolici Himalaje, smatra se da zmajevi donose sreću.

LEGENDE O ZMAJEVIMA

Zmajevi su bića iz legendi koja možemo naći u mnogim europskim i azijskim kulturama. U legendama su opisani kao velika gušterolika bića koja rigaju vatru i imaju dugačak rep prekriven ljuskama. Naši preci su smatrali da su zmajevi stvarno postojali i da su tu od početka svijeta. Ali kasnije su znanstvenici utvrdili da su zmajevi zapravo bića iz legende stvorena da bi plašila neuke ljude. Za zmajeve se u Europi vjerovalo da su strašne zvijeri, koje su predstavljale zlo protiv kojeg su se ljudi borili. Nasuprot tome, u Aziji posebno u Kini i Japanu ljudi su smatrali da su zmajevi prijateljska bića koja donose sreću i bogatstvo. Prema nekim srednjovjekovnim legendama, zmajevi su živjeli u divljim udaljenim krajevima svijeta. U svojim pećinama su čuvali blago i legende kažu da onaj tko bi ubio zmaja, postao bi vlasnik njegovog blaga. Mnoge legende pričaju o zmajevima i o borbama heroja sa zmajevima. Mogu se naći u svakoj religiji svijeta a ja ću vam ovdje spomenuti samo neke za koje sam ja čuo.
Na primjer, spominje se sveti George, svetac zaštitnik Engleske, koji je spasio princezu od zmaja ubivši ga kopljem. Jedna druga engleska legenda govori o kralju koji je živio sa svoje dvoje djece, kćerkom Margaret i sinom Childeom. Kad sin otputuje na more, otac upozna jednu čarobnicu i oženi se njom. Zloj maćehi je jako smetala ljepota kraljeve kćeri pa ju je pretvorio u užasnog zmaja koji je uništavao sve što mu se nađe na putu. Jedini način da se čarolija prekine bio je da Childe poljubi zmaja tri puta, i kad je to učinio zmaj se ponovo pretvorio u Margaret a ta čarolija je u isto vrijeme zlu čarobnicu pretvorila u žabu. Postoji još jedna jako poznata germanska legenda o junaku Beowulfu, ona se doduše ne odnosi baš točno na Englesku ali ja sam je čitala u sklopu predmeta Engleskoj književnost pa sam je se sjetila. O njoj su čak snimljeni i filmovi. Legenda kaže (dobro, ispočetka nema puno veze sa zmajevima ali mislim da je u redu da je ispričam cijelu) da je Beowulf na poziv danskog kralja Hrothgara došao u njegovo kraljevstvo da bi ubio čudovište Grendela koje je ubijalo Hrothgarove podanike. Beowulf je naravno ubio Grendela, a poslije i njegovu majku i tako spasio Dance. Beowulfu je zahvalni kralj dao svoje prijestolje i Beowulf je u miru vladao 50 godina. I sad se tu pojavljuje zmaj koji počinje uznemiravati kraljevstvo jer mu je netko ukrao blago koje je čuvao. Beowulf u pratnji dvanaest prijatelja kreće ubiti zmaja, ali ga zmaj rani i svi prijatelji osim jednog ga napuste. Na kraju Beowulf uspije ubiti zmaja ali i on pogiba. Eto, nemaju sve legende happy end. U hebrejskoj mitologiji postoji priča o hebrejskom proroku Danielu i njegovoj borbi sa zmajem. Priča kaže da je Daniel bio vjeran pomoćnik babilonskog kralja. U to vrijeme su Babilonci smatrali da je zmaj bog i molili su mu se. Da bi im Daniel dokazao da zmaj nije bog i pokazao im u kojeg boga oni zapravo trebaju vjerovati, pobijedio je zmaja u borbi i ubio ga. Time im je dokazao da je zmaj samo jedno smrtno biće i da mu se ne trebaju moliti. Također postoji i priča o grčkom junaku Perzeju. Perzej je letio nad Etiopijom uz pomoć svojih krilatih čizmica. Daleko dolje na obali Crvenog mora spazio je prelijepu djevu vezanu za stijenu. Spustio se do nje i ona mu je ispričala da se zove Andromeda, i da je kći vladara Etiopije. Strašni vodeni zmaj je uništavao njihovu zemlju pa je proročica preporučila kralju da žrtvuje Andromedu zmaju. Perzej koji se zaljubio u Andromedu, odmah je odletio do njezinog oca i predložio mu da će otići ubiti zmaja i spasiti njihovu zemlju ako mu kralj obeća dati Andromedu za ženu. Kralj je pristao na Perzejev zahtjev. Taman kad se Perzej vratio do Andromede da joj priopći sretnu vijest, zmaj je strašno ričući izletio iz vode. Prema legendi, Perzej je iz borbe sa zmajem izašao kao pobjednik i od tada je Andromeda postala njegova žena. U jednoj drugoj legendi spominje se grčki bog Apolon koji je ubio zmaja Pythona. U skandinavskoj mitologiji postoji priča o čovjeku koji se pretvorio u zmaja. Zvao se Fafnir i bio je moćan, pohlepan i nasilan čovjek. Imao je čarobne moći. On je ubio svog oca i ukrao obiteljsko blago. Onda se pretvorio u zmaja i proveo je cijeli život čuvajući to blago. Njegov brat Regin zamolio je junaka Sigurda da ubije Fafnira i vrati obiteljsko blago. Međutim, sam Regin je planirao ubiti Sigurda nakon što ovaj vrati blago. Sigurd je saznao da Fafnir svoj brlog i blago napušta samo kad ide na obližnju rijeku popiti vode. Iskopao je rupu na putu koji je vodio do rijeke i sakrio se u nju. Kada je Fafnir prelazio preko te rupe Sigurd mu je odozdo zabio mač u srce i ubio ga. Onda je ispekao Fafnirovo srce i pojeo ga. Na taj način je stekao mogućnost da razumije govor ptica koje su ga upozorile da ga Regin želi ubiti. Tako je Sigurd na kraju ubio Regina i zadržao blago. U Srbiji postoji legenda koja kaže da je tamo postojala jedna jako moćna čarobnica koja je jednom uhvatila zmaja i zarobila ga. Međutim, njen muž, koji je bio smrtnik, slučajno ga je pustio na slobodu. Zmaj je tada uhvatio čarobnicu i odnio je u svoj brlog. Tamo ju je držao zarobljenu dok nakon mnogo mjeseci njen muž nije došao, ubio zmaja i nju oslobodio. Ali nisu svi zmajevi uvijek bili zli, niti su sve legende o zmajevima pričale i o junacima koji su ih ubili. U azijskoj državi Burmi (sada Myanmaru) postoji legenda o tome kako je nastao prvi rubin. Legenda kaže da je prije 2000 godina u Burmi živio zmaj koji je izlegao tri jaja. Od jednoga jajeta je postao kineski car, od drugoga vladar neke druge vjere, a od trećega je nastao rubin iz Burme. Također postoje i priče u kojima zmajevi nisu glavni "likovi". Čuo sam za jednu priču koja potječe iz Francuske o zlom duhu (ja bih pretpostavila ženskom) koji se zvao Le Succube. Ona je putovala zemljom na svom zmaju i zavodila je mlade pustolove da bi ih na kraju ubila poljupcem. Također jedna legenda govori čarobnici Marini koja je živjela u čarobnoj palači u Kijevu. Njen je ljubimac isto bio jedan zmaj. Ona je zavodila mlade junake koji su bili ubojice zmajeva i pretvarala ih je u volove i svinje. Ali jednom kad nije bilo njenih stražara nju je zaveo jedan junak i odsjekao joj glavu.

TeaaPique

Narodne priče i bajke su prepune mističnih bića; vještice, vile, duhovi, zmajevi i sablasti. Neovisno odakle ste, sigurno su vas kao djecu plašili Babom rogom ako ne slušate roditelje.

Uz Ivanu Brlić Mažuranić, koja nas je upoznala sa Domaćima, Morskim Carem, snahom rašljasta jezika i šumskim vilama, te Zagorku i Gričku vješticu postoje li u Hrvatsko i druga bića? Gdje se nalaze naše vještice?


Malo sam tražila i prvo našla Klečke vještice:
Legenda govori kako za vrijeme olujnih noći oko ponoći iz cijelog svijeta na Kleku se sakupljaju vještice, vile, vilenjaci, a njihovo kolo i vrisak dopiru čak do Ogulina.
Zašto su izabrale baš Klek nisam našla.


Postoji i legenda o vilama u Puli i kako su izgradile Arenu
U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice.
Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, gradit su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.


Povijesni progon vještica:

U Hrvatskoj progoni vještica počinju nešto kasnije te zbog toga nisu trajali toliko dugo kao u Europi.Tek polovinom 17.st. do početka 18.st progoni uzimaju maha.
Ozbiljni procesi protiv vještica oblikovani su po „Zakoniku o sudskom kaznenom postupku“ donesenog 1656.g. od hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda III. Zbog čega se popis nazivao „ferdinadejom“- tipični postupci mučenja vještica.
1890. Ivan Tkalčić objavio je zbirku spisa sa vještičjih procesa, iz tih spisa znamo kako su izgledali procesi u nas.
Spaljivanje se u Zagrebu odvijalo u Tuškancu.
Posljednji progon vještica dogodio se 9.lipnja 1758.godine. Vještica Magda Logomer biva dovedena u Beč i liječena.

Mučenja:
„Nakon što bi nesretnica bila svučena do gola, obrijana te nakon što je nađen đavolji pečat, kliještama iščupan i prilaže kao dokaz prelazilo se na mučenja.
Ruke i noge bile bi vezane strunama od konjskog repa koje su krvnici vukli tako da bi rezali meso gležnjeva i zaprešća sve do kostiju. Na rane se zatim stavljala sol, sumpor ili paprika. Prsti su bili drobljeni „palčenicama“ a noge „Španjolskim čizmama“ podstavljenim čavlima, po kojima je krvnik udarao čekićem sve dok meso i kosti ne bi pretvorili u pravu krvavu kašu. Optužena bi zatim bila obješena o kuku na zidu, rukama iza leđa i povučenim prema gore, tako bi joj iskakale iz zglobnih čašica u ramenima, a noge bi joj bile opterećene utezima.
Koristili su se i „greben“ koji je nalikovao ležaju podstavljenom čavlima, „vještičji stolac“, također podstavljen čavlima, „Španjolski magarac“ koji je služio za rezanje i raskidanje spolnih organa, te „željezna djevica“ koja je bila oklop s unutrašnje str.podstavljen čavlima iz koje ni jedna vještica ne bi izašla živa.
Popularan je bio kotač na koji su smještali vješticu ruku vezanih na leđima, a zatim povučenih preko kotača i nogu opterećenih utezima.

TeaaPique

Jednom davno je odlučeno da će se daleko u budućnosti pojaviti četiri odabrane..četiri koje će pokazati svijetu kakve su to moći vještica..nijedna nije to znala..sve su to predosjećale bile sigurne da se po nečemu razlikuju od svoje okoline..kucnuo je i taj čas..došao je trenutak kada će sve saznati tko su one zapravo i kako im je neizmjenjiva sudbina zauvijek promjenila život..

Herena Meviusa je najstarija među njima..ona je oduvijek znala da nije posve obična cura koja putuje kroz život..znala je da je vještica..jedina čistokrvna vještica na svijetu..kada je saznala tko je,znala je da joj nitko više neće moći stati na put..kako nikada nije imala baš previše sreće u ljubavi pomislila je da bi joj ovo otkriće moglo pomoći u tome,te pokušava svaki dan probati spraviti neki novi napitak za iscjeljenje slomljenoga srca i pronalazak nove ljubavi..

Laringa Amari je bila oduševljena kada je saznala tko je zato jer je napokon dobila odgovore na mnoga pitanja koja su je mučila tokom njezinog života..dobila je odgovore na svoje snove koje je tako puno puta sanjala a nije znala kako da ih protumači..shvatila je da je izgubljena duša koja uvijek odabere krivoga izabranika za svoje slomljeno srce..nije čistokrvna vještica nego je i drakula..voli izvlačiti one koji su to zaslužili iz vrtloga života u kojemu su se potpuno izgubili,ali kada joj netko stane na žulj vraća dvostruko gore..

Solea Varia je najmlađa među njima i često voli upadati u gluposti iz kojih se i ne može sama iskoprcati..kako je i vještica tako je i ptica tame i donositelj smrti..kako bi zavarala ljude glumi dobru dušu ali kada se ulove na njezin mamac uništi ih najgorom kaznom..pošto se uvijek veseli i uživa u tuđoj patnji često ljude okrene na krivi put..

Lagoena Lana je jedina među njima koja nije htjela taj dar..jedina koja nije htjela biti vještica nego je samo htjela imati normalan život uz ljude koji su bili sasvim obični..no tako joj nije odredila sudbina..odredila joj je da bude i vila i vještica..kako njezine sestre moraju biti pomalo zle ona je glas razuma među niima te ih pokušava odvesti na pravi put..ali kako prečesto misli na druge ljude zna se i sama izgubiti..

Dakle ovo su četiri sestre tame..za one koji ih neće poštovati i cijeniti ili još gore oni koji ne vjeruju u njih čeka ih grozna i veoma bolna smrt..jer zapamtite one su među nama..

TeaaPique

Istinita priča jednog djecaka s foruma:


imao sam nekih 7-8 godina i bio u svojoj sobi...igrao igrice na kompu. i odjednom sam čuo svoju mamu kako plače (u wc-u) i otišao sam tamo i vidio mamu kako sjedi na podu i plače ko kišna godina. i sada, na početku mi nije bilo jasno što radi na podu i zašto plače, a pola sata prije mi je rekla da ide u rijeku (inače sam iz crikvenice)...sve što je rekla je da ju pustim i da ju negledam u ovom stanju, što sam ju i poslušao i vratio se u sobi sav zbunjen...čim sam sjeo za kompjuter, u sobu mi je uletio tata i počeo me grliti i plakati. sad mi opet ništa nije bilo jasno...wtf? starci mi plaču? radi čega? da bi meni na kraju stari rekao da je stara prije 1 sat poginula u automobilskoj nesreći na putu prema rijeci...a ja sam zbunjen gledao u tatu i rekao mu da sam ju prije pola sata vidio kako plače u wc-u...i sljedećih 20 minuta sam mislio da se oni zajebavaju (neznam, zašto sam to uopće pomilislio) dok mi frendovi nisu počeli slati poruke gdje su mi pružali sućut)...bio sam u takvom šoku da sam neko vrijeme mislio da je sve to san, dok vrijeme nije sve više i više prolazilo i shvatio sam da je moja stara stvarno poginula.....i dan danas se pitam...tko je onda bio ono u mom wc-u...

Bila je noć u Ličkoj Rječini. U blizini nije bilo ni žive duše. Obitelj Maričić se selila u jednu staru, napuštenu kuću gdje je živio starac Petrović dok mu nije izvađena kralježnica i glava spržena u mikrovalnoj pećnici. To je bilo najgore ubojstvo koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Taj strašan zločin je počinio njegov sin Tihomir.

To ubojstvo je stvarno potreslo zajednicu. Stari Petrović je stvarno volio svog sina. Branio je svog sina kada je činio mala vandalska djela protiv drugih članova zajednice. Tihomir je imao stalno problema, a njegov otac mu je uvijek pomagao. To ubojstvo je bilo tako neočekivano. Njegov otac mu je bio jedini prijatelj.

Vratimo se sada obitelji Maričić koja se uselila u njihovu kuću. To je bila jedna obična obitelj. Ante i Ana su imali dvoje djece, petnaestogodišnju Mariju i desetogodišnjeg Marka. Djeca su upalila televizor kojeg je otac tek donio iz kombija. Nije bilo ništa pametno na programu pa su stavili na vijesti.

U vijestima su čuli sljedeće: „Večerašnja glavna vijest je da je Tihomir Petrović pobjegao iz psihijatrijske bolnice. Da vas podsjetimo, Tihomir Petrović je ubio svoga oca tako da je izvadio njegovu kralježnicu, odsjekao mu glavu i spržio je u mikrovalnoj pećnici. Policija strahuje da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad, Ličku Rječinu. To je posebno upozorenje svim ljudima s tog područja da budu na posebnom oprezu. Nemojte otvarati vrata strancima. Policija ulaže sve moguće napore da uhite najokrutnijega ubojicu. On može biti naoružan i opasan.”

„O čemu su to govorili?”, pitao je otac.

„Ma ništa posebno. Samo još jedan zatvorenik je pobjegao i policija želi da svi budu na oprezu.” Odgovorila je Marija, koja nije željela propustiti nijedan trenutak TV showa koji je slijedio na TV-u.

Ante je bio više zabrinut zbog vijesti i želio je biti na oprezu, ali nije želio plašiti djecu.

„Ana!”, viknuo je Ante, „dođi u kuću.

„Šta? Još imamo jedan cijeli kamion stvari za unijeti unutra.”, prigovarala je Ana.


„Ne sada, dušo. Samo uđi unutra da mogu zaključati i pomozi mi provjeriti da su svi prozori i vrata zaključani.”, rekao je Ante.

„Šta se događa s tobom?”, upitala ga je Ana zbunjena njegovim ponašanjem.

„Ubojica je pobjegao iz zatvora. Policija misli da bi mogao doći ovdje u Ličku Rječinu.”, objasnio je Ante.

Tek kad su provjerili sve brave, čuli su jedan glas. „On dolazi kod vas”, upozorio ih je glas. „Vi........vi ćete umrijeti.”

„Tko si ti? Tko je u kući? Tko će doći kod nas?“, ispitivao je Ante dok je pretraživao sobe da nađe uljeza.


Obitelj se držala zajedno na kauču i gledali su prozore i vrata, bojali su se da su im životi u opasnosti. Ali nisu mogli zvati policiju i reći im da ih je duh upozorio da će ih netko ubiti.

Točno kad je sat označio ponoć, čuo se zvuk otvaranja glavnih ulaznih vrata. Obitelj se zagrlila zajedno kad je zvuk koraka postajao sve glasniji i glasniji, kako se približavao sobi u kojoj su sjedili njih četvero. Ante je uzeo bejzbolsku palicu. Čekao je pred vratima da uđe uljez u sobu.
Odjednom su se ugasila svjetla i Marija je vrisnula. Kada su se svjetla upalila, ubojica se pojavio pred njima. „Gdje je Marija, ona je nestala”, viknuo je Ante. Njezina majka je počelo odmah plakati.
„Tko si ti”, upitaše ga Ante.
„Zašto, ja sam Tihomir.”, smijao se zlobno, vidjevši koliki je strah prouzročio kod obitelji Maričić.
„Gdje je naša kćer? Dati ćemo ti sve što želiš ako nam vratiš našu kćer.“, jecala je Ana.
„Vi hoćete vidjeti svoju kćer ponovno?“, smijao se Tihomir. „Pa, pogledajte.“ Tihomir je pokazao na strop i Ana je vrisnula. Tamo je bila zavezano Marijino beživotno tijelo sa 13 čvorova.
„Svi mi moramo jednom otići“, rekao je Tihomir i nestao.
„Pokušao sam vas upozoriti, ali vi niste slušali“, rekao je onaj stari glas. „Bježite dok još možete, on će se vratiti.“ Ante se uspaničio i nije ga bilo briga što drugi misle i počeo je vikati: „Marko, Ana idemo odavde!!“
Ponovno su se ugasila svjetla i čuo se krik njegove žene. „Ana“, viknuo je Ante. Kada su se svjetla upalila, Ane više nije bilo. Tihomir ju je odvukao u šumu gdje je bio stroj koji služi za rezanje grana i drva. Bez oklijevanja, Tihomir je stavio Anu u stroj i upalio ga. Dijelovi kostiju i krv frcali su okolo mjesta gdje je Ana bila živa izrezana. On je stajao tamo i gledao taj prizor kao da gleda neku izvedbu komedije.
„Sada je vrijeme da umru ostali u kući, kada neće otići iz moje kuće.“, govorio je Tihomir dok se vraćao u kuću. Ante je bio u kuhinji i tražio je Anu. Nije mogao zvati pomoć zbog toga što su se tek doselili u kuću, telefon još nije bio priključena, a najbliži susjedi kilometrima daleko. On je samo želio da se prekine ta noćna mora.
„Ti si sljedeći“, rekao je Tihomir kad je uhvatio Antu za vrat. Ante je uspio uzeti nož da pokuša obraniti sebe i sina. Potrčao je gore u sobu, a Tihomir za njim. U sobi ga je uspio uhvatiti i oteo mu nož. S tim nožem mu je razrezao grkljan i nastavio mu potpuno odrezati glavu. Podigao je njegovo tijelo na ramena i vrtio se po sobi da pošprica cijelu sobu krvlju. Odnio je njegovo tijelo do stepenica i bacio ga dolje.
„Tata“, vikao je sin. Sada je bio potpuno sam s ubojicom.
Tihomir se počeo glasno smijati i gledao u Marka i rekao: „Dobro došao u moju noćnu moru....“
„Ne više“, rekao je onaj glas.
„Tko je to rekao?“, pitao je Tihomir, po prvi puta uplašeno. „Ti zvučiš kao moj..........moj tata.“ „Vidio sam dosta. Ti više nećeš nikoga povrijediti, naručito ne ovoga dječaka. Možda sam uništio tebe, ali neću ovoga dječaka.“
„Dođi i bori se kao muško. Jednom sam te ubio, mogu ubiti i tvoju dušu.“ Tihomir je gledao uplašeno i odjednom osjetio da je poletio i zabio se u zid. Na zidu se zabio u jednu vješalicu koja ga probola kroz tijelo. Tako na zidu je samo rekao:
„Tata, pomozi mi.“
„Ne ovaj put sine, ne ovaj put.“

TeaaPique

Woww 70 ljudi je posjetilo blog !!!

TeaaPique

U jednom malom gradu je živio mladi bračni par, Marko i Ivona sa svojim petogodišnjim sinom Nikolom. Oni su često odlazili vikendom u svoju vikendicu na jezeru. Jednom Ivona nije mogla ići, pa su otišli sami Marko i njegov sin. Marko je malo previše popio i nije ni primijetio da se njegov sin utapa u jezeru. Kada je primijetio da nema njegovog sina, brzo je došao k sebi i odmah ga počeo tražiti. Kada je pogledao u jezero, vidio je beživotno tijelo njegova sina kako pluta po jezeru. Pokušao ga spasiti, ali više nije ništa mogao.

Kada je to doznala njegova žena, ona ga je zauvijek krivila za to. On je rekao da on nije ništa mogao učiniti i da ne može njega kriviti za tu nesreću. Njih dvoje više nisu mogli ostati u svom gradu, zbog toga što je tu bilo previše uspomena na sina, pa su se odlučili preseliti u drugi grad, Ličku Rječinu. Prodali su svoju staru kuću i vikendicu i kupili su jednu kuću u Ličkoj Rječini.

Nedugo nakon useljenja, često ih je noćima budio dječji plač. Ali nikako nisu uspjeli saznati odakle dopire taj plač. Kada bi krenuli da čuju odakle dolazi plač, on je brzo prestao. Oni su nastavili spavati. Mislili su da netko od susjeda ima dijete, i da ih njegov plač budi.

Nakon nekoliko dana kada im je to postalo već čudno, pitali su sve susjede da li imaju dijete ili da li čuju plač, ali nitko od susjeda nije imao dijete, a nisu ni čuli plač.

Jedne noći probudila se samo Ivona i ona se digla iz kreveta da vidi odakle taj plač dolazi, ali ovaj put nije prestajao brzo. Zvuk plača je vodio Ivonu do jedne male sobice na tavanu. Kada je otvorila vrata od sobe, u sobi je vidjela samo sjenu jednog djeteta. Ivona je upitala dijete zašto plače, a dijete je počelo glasnije plakati, a nakon toga počelo nešto nerazumno govoriti. To je postajalo sve glasnije i glasnije i već se moglo razumjeti da je dijete reklo:

''Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv!''

Kada je Ivona to čula, a već je sama krivila Marka za sinovu smrt, potpuno je izgubila kontrolu nad sobom i otišla je u kuhinju. Uzela je nož i otišla kod muža u sobu i počela ga je bosti nožem i vikala: ''Ovo je za Nikolu!!!''

Kada je Ivona vidjela što je učinila, znala je ne smije zvati policiju, jer bi ju sigurno osudili za ubojstvo. Odvukla je njegovo tijelo u podrum, izbacila svu hranu iz zamrzivača i stavila je njegovo tijelo unutra. Počistila je svu krv u kući. Sljedeći dan je rekla susjedima da je Marko otišao poslovno iz grada.

Sljedeću noć je ponovno čula dječji plač i ponovno otišla gore. Tamo je opet vidjela sjenu djeteta i ponovno je čula:

'' Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! Tata je kriv! ''

Sada joj nije bilo jasno što sada dijete hoće. Ona je rekla: ''Osvetila sam se za tvoju smrt, što sada hoćeš da učinim?''. Dijete je odgovorilo: ''Učini mu ono što je on učinio meni.''

Ivoni nije bilo jasno što treba učiniti. Sljedeći dan dok je razgovarala sa susjedom saznala je da su bivši stanari imali dijete koje je nestalo i nikad nije pronađeno. Ako ju zanima više o tome, trebala bi pitati bivše stanare. Rekla joj gdje oni žive.

Ivona je odmah otišla kod njih i pitala ih što je bilo s djetetom, na što su oni odgovorili da ni oni ne znaju. Rekli su da ga je policija tražila godinu dana ali ga nije uspjela pronaći.

Ivona im nije vjerovala, pa se malo propitala kod susjeda. Oni su rekli da je otac često tukao dijete i zatvarao ga u sobu na tavanu. Majka je uvijek bila protiv toga, ali je on i nju tukao, pa se ona nije smjela previše buniti. I rekli su još da se govori da je otac ubio dijete.

Ivona je sljedeću noć otišla gore u sobu i pitala dijete što treba učiniti. Dijete je samo govorilo: ''Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu. Ruže u dvorištu.''

Sljedeće jutro Ivona je otišla u dvorište do ruža i tamo je sve izgledalo normalno, a onda je počela kopati kod ruža i našla je kosti. Odmah je posumnjala da su to kosti djeteta. Odnijela je kosti odmah policiji. Policija je otkrila da su to kosti nestalog djeteta. Policija je odmah uhitila majku i oca djeteta.

Ivona je otišla na tavan u sobu i dijete joj je samo reklo: ''Sada sam slobodan. Hvala.''

Nakon što je to rekao nastala je jaka bijela svjetlost u sobi i kada je nestala, soba je izgledala potpuno normalno.

Nakon što joj je umrlo dijete i nakon što je ubila svoga muža bez pravog razloga bila je u prevelikoj depresiji i uzela je onaj nož s kojim je ubila muža i počinila samoubojstvo.

Sljedećeg jutra stražari su pronašli u ćeliji oca djeteta očevo beživotno tijelo s veoma bolnim izrazom lica. Mrtvozornik je otkrio da je umro od nedostatka kisika, baš kao da je sahranjen u zemlju živ. Majka je puštena iz zatvora zbog nedostatka dokaza protiv nje.

Policija je pronašla tijela Marka i Ivone u kući. Kuća je poslije prodana nekom mladom bračnom paru.

By:xD

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''

Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.

Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''

''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.

Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Ĺ uma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Ĺ aputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.

Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.

Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

TeaaPique

U jedno mračno predvečerje, muž i žena se vraćaju kući od svoje rodbine. Tamo su slavili rođendan svoje nećakinje. Uključe radio, i istog trena počinju gradske vijesti: „U našem gradu je ubojica. Jučer je ubio jednu ženu. Budite na oprezu, ne izlazite sami iz kuće i ne lutajte po mraku! Vrlo je opasan! Policija traga za njim i nadamo se da će ga vrlo brzo naći.“. Muž reče ženi da im ponestaje benzina, a udaljeni su autom od prve kuće tek 9 kilometara. Automobili nisu prolazili ovom cestom. Bili su sami usred ničega. Stali su ispod nekog hrasta. Muž je rekao ženi da ide potražiti pomoć, a da ona ostane u autu, sakrije se ispod sjedala i zaključa auto. Dogovorili su se da kad on dovede pomoć, da će pokucati polagano dva puta na vrata: TAP, TAP. I muž otiđe po pomoć. Žena je dugo, dugo čekala, a onda je nešto začula. Čula je kako nešto snažno lupa po krovu automobila, poput koraka, a onda: TAP, TAP, TAP. Ali to je bilo vrlo brzo, udarilo je tri puta i po krovu automobila. A ne kako su se ona i muž dogovorili. Bilo joj je vrlo čudno, pa nije otvarala. Odmah zatim čuje opet isto, ali malo sporije. I tako sve sporije i sporije. Lupalo je i lupalo sve na isti način. U ranu zoru žena iz daljine začuje policijske sirene. Došla je policija. Mislila je da ih je muž pozvao. Policajac joj je otvorio vrata automobila, rekao da se ne okreće, da hoda uz njega i da uđe u policijski auto. Ona ga je u početku slušala, no više nije mogla izdržati. Nakon dvadeset koraka ona se okrene i ugleda.............svoga mrtvoga muža kako je obješeni na užetu za jednu granu hrasta i lupa po krovu automobila: TAP, TAP, TAP.

TeaaPique

Kak sam srtena cak je 50 ljudi posjetilo moj blog :D xxx
TeaaPique

Koji horor u skoli xD
TeaaPique

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.
Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija odlučio zapanjiti selo.

Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.

Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.


Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.
A.