I. Na proplanku

Napokon mi umor priskrbi ponešto slobodnih dana na proplanku i zatekne me prilika ostaviti ovce da se broje same. Pomislih: danas su ionako svi stručnjaci u svemu, pa su izgledno i te moje ovce upoznate s nekom od računskih operacija, a ako i nisu, ta uvijek se možemo izvući nekom domoljubnom kompozicijom kako se ove nikada ne bi prodale za tuđi (zeleniji) pašnjak i šaku kamene soli. U tom me kukavnu bijegu od češljanja runa zatekla vijest o akciji mladih snaga koje, osebujno tumačeći zakone, nastoje ispraviti ili barem ukazati na nepravdu koja prijeti zauzeti i posljednji stolac u tom teatru apsurda.

Akcija Živog zida o ilegalnom ukapčanju struje očekivano je uzrokovala silnu ozarenost među zemaljskim robljem koje u tom specifičnom trenutku, zaglušenom aplaudiranjem okova, nije bilo svjesno (svih) posljedica veličanja jednog naoko nevinog prkosa. Jer ovo nije prkos Rose Parks niti će kazna biti izbacivanje iz klimavih kolica autoprijevoznika u stečaju. Taj dio kao da nije potpuno jasan nositeljima prkosa ili ga jednostavno sami sebi prešućuju kako bi se i porazu mogao pripisati okus pobjede.

Onaj, kome će biti ispostavljen račun, iz sankcije sigurno neće iščitati trijumf niti će mu pomoći pozivati se na tih nekoliko zakonskih odredbi odabranih za juriš na nepravdu. No jurišati pogrešnim tumačenjem jednako pogrešno odabrana slova zakona može rezultirati uspjehom koliko i borba protiv suše uporabom zečjih nasipa.

Mnogo je upitnih tvrdnji u ovom objelodanjenju, posebno kada ih se pokušava osvjedočiti kroz pojedine ustavne odredbe.

Osim lutanja po Ustavu, luta se i po Kaznenom zakonu, pa je ni krivim ni dužnim (ali barem razvikanim) postao jedan perfireni članak koji, kada bi se tumačio onako kako ga tumači ulica, bio u izravnoj suprotnosti s poviše citiranim stavcima članka 61. Zakona o tržištu električne energije. No on to nije jer se obustava isporuke električne energije, zbog neispunjenja ugovorne obveze, ne smatra "izazivanjem poremećaja u redovitom životu stanovništva".

Ove odredbe (iz kojih nisam iščitao da svaki građanin ima ustavno pravo na besplatnu električnu energiju, a dobro znamo da nema pravo ni na svijeću za grob ako je nema čime kupiti) ne citiram zato da bih nekoga uvjeravao kako je nešto dobro samo zato što je zakonito (upravo su ljudi prva prepreka za ostvarenje pravedna društva), nego da bih ukazao kako otpor ne podrazumijeva poštivanje samo onih zakona koji nam odgovaraju (pa onda ne dovodimo u pitanje odredbu o naknadi troškova promidžbe iz državnoga proračuna u izborima čiji smo bili sudionici), već i onih koje smatramo "aparthejdovskima" (premda su usklađeni s istim ustavom).

Poduzimanje otpora podrazumijeva da smo upućeni u problem i sposobni ponuditi provediva rješenja. A ima li takva rješenja? Jedno od najbezbolnijih svakako je onaj koji uključuje samo olovku. Zakoni koje primijetimo tek kada nas nenadano pregaze njihove odredbe, mogu se mijenjati samo na jedan način - izborom onih koji su za to ovlašteni. Ako birači smatraju da je Živi zid sposoban za takve obrate (uslijed kojih bi onda i korištenje električne energije postalo temeljenim ljudskim pravom, a Teslina želja napokon bila uslišena), tko sam ja da ih zaustavljam?

Onaj manje bezbolan (jer uključuje "otimanje" od usta proračunu kojega, podsjetio bih, puni i gotovo proskribirano iseljeništvo, ali i turisti i ostali prolaznici te uvodi i sumnju u roditeljske kompetencije) podrazumijevao bi da se država aktivnije (financijski i nadzorom) uključi u zaštitu obitelji (dokle god čitam kako se djecu vraća zlostavljačima ili kako gladni učenici kradu užinu, smatram da se ne čini ni pola od dovoljnog). Pritom manjak novčanih sredstava ne bi smio biti izlikom jer kada novca ne bi bilo, onda bi ga izostalo i za puste organizacije, promocije ili priredbe nakon kojih ostaju samo minusi i pometanje. Zaštitu obitelji, posebice djece, kao oblika zaštite najviših interesa samog društva, valjalo bi riješiti kroz različite oblike subvencioniranja (od školskih udžbenika do pristupa vodi i električnoj energiji kao civilizacijskom minimumu) i poreznih olakšica (tu ne treba izmišljati toplu vodu nego uzeti od najboljeg i prikladnog što nude zemlje poput Švedske ili Švicarske i pritom ne biti iskompleksiran svojim socijalističkim podrijetlom) jer gomilanjem neplaćenih obveza i stvaranjem vojske ovršenih, blokiranih i na druge načine onesposobljenih članova društva (od kojih samo porezni dužnici duguju trećinu godišnjeg državnog proračuna), stvaraju se idealni uvjeti za masovni egzodus ili u najboljem slučaju propast (i time prekid agonije začete onoga dana kada su oči bile veće od želuca).
Za one koji pamte samo tri dana, valja podsjetiti da je već bilo aktiviranja zakonske odredbe kojom se omogućava subvencioniranje (primjer odluke Sanaderove vlade donesene 2008. godine) i da je nakon produljivanja na godišnjoj razini konačno ukinuto tijekom mandata vlade Jadranke Kosor 2011. godine.

Kao što sam već napisao, novca zasigurno ima, samo se nedovoljno kvalitetno raspoređuje (potrebe i prioriteti nisu prepoznati ili ih se ignorira) i time se uspješno udaljava od ideala uređena Ustavom.

Dostojan život teško je osigurati politikom zaduživanja i grcanja u kamatama i stoga je osim pozivanja na Ustav nužna njegova izmjena i dopuna. Može li se takav zahvat očekivati u dogledno vrijeme i ima li voljnih koji bi nužnost ustavna ograničenja visine deficita prepoznali kao ključnu mjeru (kao što su je takvom učinili zagovornici ustavne definicije braka)?

No vratimo se još malo robinhudovskim metodama uspostave pravde. Oni koji vole argumentirati predbacivanjem, reći će da protivnici posezanja za ilegalnim radnjama (što je možda bilo zgodno u vrijeme kada je za njima posezala jednako ilegalna Komunistička partija) pate od manjka suosjećanja (pa ne reagiraju na dramu majki koje svoju mladunčad kupaju u mrzloj vodi) te da je njihova bezdušnost posljedica toga što nikada nisu živjeli u mraku (ovakvi argumenti imaju posebnu težinu svojim klijanjem tijekom radnog vremena na najodgovornijem radnom mjestu - Facebooku). Morat ću razočarati pravdonoše: da, odživio sam i preživio rat i mrak. Majka je nosila jedinu svijeću po kući pod čijim smo treperenjem obavljali svoje zadatke (pa tako brat i ja pisali svoje zadaće), a u međuvremenu bi nosila lonce s vodom kako bi na jednoj staroj peći ugrijala vodu za kupanje. Nikada nije došla u napast da se ilegalno priključi na mrežu jer je bila svjesna da bi time najviše naštetila svojoj obitelji, ali i da bi to bilo protivno svemu što nas je učila - biti odgovoran, svjestan svojih mogućnosti i ulagati u sutra, a ne hvatati repove iz prošlosti. Naša susjeda, koja također nije imala struje, to nije činila za svoju djecu jer je bila okupirana potrošnjom dječjeg doplatka na svoje sitne ovisnosti. Do danas se uspjela razvesti, pobaciti i postati bakom djetetu svoje maloljetne kćeri. Zato sam poviše i spomenuo da djecu treba zaštititi od vlastitih roditelja kako bi se izbjegle neželjene situacije i ponašanja zbog kojih djeca nerijetko postaju žrtve loših (primarno financijskih) odluka odraslih koji napokon moraju shvatiti kako uređene države nema bez odgovornih pojedinaca i da to uključuje njih, a ne samo predstavnike vlasti.

No prebacivanje odgovornosti i krivnje omiljena je hrvatska nesportska disciplina, pa u takvim uvjetima i ne čudi što se Robin Tesla iz Šervudskog Smiljana nameće kao jedan od hrvatskih spasitelja, a i s obzirom na povratak luka i strijele u lovstvo (kako se to predlaže novim izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu), trenutak nije mogao biti prikladniji.