Za razvod spremni

03.01.2015.



Obiteljski zakon

Razvod braka kad bračni drugovi imaju maloljetnu djecu

Članak 54.

(1) Bračni drugovi koji imaju zajedničku maloljetnu djecu dužni su prije pokretanja sudskog postupka radi razvoda braka sudjelovati u obveznom savjetovanju sukladno odredbama članaka 321. do 328. ovoga Zakona.
(2) Ako se bračni drugovi namjeravaju razvesti na temelju sporazuma, dužni su sastaviti plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona.
(3) Ako ne sastave plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi do okončanja obveznog savjetovanja, bračni drugovi su dužni pristupiti prvom sastanku obiteljske medijacije, osim u slučajevima iz članka 332. ovoga Zakona.
(4) Bračni drug koji ne pristupi prvom sastanku obiteljske medijacije sukladno odredbi stavka 3. ovoga članka ne može podnijeti tužbu radi razvoda braka.
(5) Iznimno od stavka 4. ovoga članka, bračni drugovi imaju pravo na tužbu radi razvoda braka u slučaju okolnosti iz članka 332. ovoga Zakona.

Prilozi uz prijedlog za sporazumni razvod braka kad bračni drugovi imaju maloljetnu djecu

Članak 55.

(1) Bračni drugovi koji imaju zajedničku maloljetnu djecu prijedlogu za sporazumni razvod braka dužni su priložiti:
1. izvješće o provedenom obveznom savjetovanju iz članka 324. ovoga Zakona i
2. plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona.
(2) Izvješće o obveznom savjetovanju iz stavka 1. podstavka 1. ovoga članka ne smije biti starije od šest mjeseci od dana kad je okončano obvezno savjetovanje.


U Hrvatskoj svaki treći brak završi razvodom (kasnije ću pojasniti zašto me to ne uznemirava i zašto mislim da je ikakav razvod bolji od nikakva braka). Za početak pogledajmo malo sumornu hrvatsku statistiku za prethodnu godinu.


Državni zavod za statistiku
Prirodno kretanje stanovništva Republike Hrvatske 2013.


Živorođeni....................................................39.939
Umrli............................................................50.386
Prirodni prirast...........................................-10.447
Sklopljeni brakovi........................................19.169
Razvedeni brakovi........................................5.992


Nedavno je u nekoj televizijskoj emisiji jedna pravna stručnjakinja, ma koliko (ne)spretno pokušavala obraniti novi obiteljski zakon, pokazala kako se tim zakonom društvo još uvijek ne može uspješno nositi s problemima zamršenih bračnih i obiteljskih odnosa koji nerijetko rezultiraju i obiteljskim nasiljem. Također je i pokazala da pravna struka pati od nerazumijevanja pojedinih aspekata međuljudskih odnosa do te mjere da ih katkada i sama čini problematičnima. Dotična stručnjakinja nije znala pojasniti kako bi se zakonom mogle spriječiti tragedije poput one zadarske u kojoj je ubijen muškarac, a njegovo desetomjesečno dijete teško ranjeno, a taj je nedostatak postojanja rješenja pokušala objasniti stanjem u skandinavskim zemljama (koje se usprkos zavidnom stupnju razvijenosti susreću s istim problemom) i lošim obiteljskim uvjetima zlostavljača (pred kojima je zakon gotovo pa nemoćan). Jedino što zakon izgleda može jest pružiti medijaciju (u hrvatskom prijevodu: "posredovanje trećega u sporu između dviju stranaka") i to je sve što sam upamtio kao spomena vrijedno. Ali da budem iskren, nekako sam uvjeren da je tog posredovanja i savjetovanja gotovo neukusno previše i ne vjerujem da će njima djeca biti zaštićenija jer sustav još uvijek ne raspolaže mehanizmima koji bi spriječili tragedije poput ove zadarske, ali i mnoge prije i nakon nje.

Nakon prelagana sklapanja braka (prelagana u smislu da svaki čudak može biti upisan u maticu vjenčanih, ako zadovoljava onih par sitnih kriterija, od kojih je najvažniji sadržaj gaća), narušeni se bračni odnosi izlažu birokratskoj trakavici u kojoj stručne stežu njihovi shematizmi. Kad bi ljudi bili dizala, možda bi imalo smisla pokušati ih promijeniti zamjenom sklopke. I birokratski vjerojatno jest. Ali ljudske odnose nije moguće birokratski procjenjivati ni zakonski normirati do one mjere koja bi ih zaštitila od "unutarnjih demona". Uvjeren sam da ključ rješenja nije u gašenju požara (naknadnim savjetovanjem), nego u prevenciji, a prevencija bi značila:

a) obvezna nastava građanskog odgoja u osnovnim i srednjim školama s naglaskom na obiteljske i bračne odnose (premda ih doživljavamo kao nečim spontanim, nečim što će prohujati samo od sebe, ti i takvi odnosi ozbiljno mogu opteretiti društvene odnose koji postaju problematičniji ukoliko ne postoje valjani mehanizmi zaštite)

b) obvezno predbračno savjetovanje (iz svega što sam stručnog pročitao i praktičnog doživio, rekao bih da je ključni problem što se ljudi dovoljno ne poznaju, što zanemaruju prve znakove nepremostivih razlika, što idealiziraju ljude i situacije i što općenito ne znaju razgovarati, a kamoli pregovarati)

b) obvezni predbračni ugovor kojim bi se precizno uredili odnosi u konkretnom budućem braku (zakon je načelan, ne uključuje sve interese, niti može predvidjeti sve situacije, a i ovako bi postojala određena sigurnost da zainteresirani za brak nisu samo slijepo zaljubljeni, već su i sposobni vidjeti dalje od nosa)

c) ukidanje centara za socijalnu skrb i osnivanje specijalnog ureda za obitelj i obiteljske odnose koji bi bio učinkovitiji u unapređenju i zaštiti djece, obitelji i različitih oblika roditeljstva (posebno onih društveno stigmatiziranih)


Kao što sam već spomenuo: zakon je načelan, a kriteriji su skoro pa nikakvi. Dovoljno je pročitati koje sve prepreke postavlja sklapanju bračne zajednice: spol ženika/nevjeste, maloljetnost (s iznimkom), poslovnu nesposobnost (s iznimkom), nesposobnost rasuđivanja, biološku srodnost, postojeći bračni status. Je li to dovoljno za ozakonjenje odnosa čije se negativne posljedice ne mogu banalno svesti na razinu loše berbe (pa ćemo lošu berbu jabuka prebiti boljom berbom kivija; još samo da nam kiviji uspijevaju na istom tlu)? Uz odgovornost pojedinca neophodna je i maksimalna odgovornost društva jer brak je oblik društvenog ugovora, a ne dječje igre. U Hrvatskoj se, nažalost, još uvijek "uspješno" reagira samo kada dođe do tragedije, a kada prođu ta tri dana analize "generala poslije bitke" i međusobna prebacivanja krivnje, neodgovorno se nastavlja po starom. Tako nam Bog pomogao - do nove tragedije. Do tada, hajdemo još malo teoretizirati.


Glavni razlozi za razvod u Hrvatskoj su nemogućnost zajedničkog života, nepomirljivi interesi, nespremnost na kompromis, nespremnost na uvažavanje tuđih potreba te još uvijek jako izražena podjela poslova. Drugi razlog koji je kod nas, nažalost, jako prisutan je zlostavljanje, također jedan od indikatora tradicionalnog društva. Žene su doista zlostavljane, no kroz to prolaze i muškarci. Tako na devet zlostavljača ide jedna zlostavljačica. Takvo ponašanje također je povezano s tradicionalnim, patrijarhalnim oblicima ponašanja. Uz taj oblik ponašanja jako je povezan alkohol kao treći razlog razvoda braka. No njih je teško potpuno razlučiti. Na četvrtom mjestu je nevjera, puno rjeđi razlog nego što mislimo.
Naime u modernom društvu muškarci više nisu hranitelji i žene ne pristaju na asimetričnu podjelu poslova. I dok se one puno bolje prilagođavaju novim uvjetima, neki muškarci malo teže prihvaćaju promjene jer smatraju da gube dio privilegija. Još uvijek nerado participiraju u kućanskim poslovima - takav je slučaj dosta čest i kada su muškarci nezaposleni, a žene rade. Naime ženu, kada dođe s radnog mjesta, čekaju i kućanski poslovi.
(prof. Josip Obradović, t-portal)


Svoje sam bračne probleme riješio uspješnije od tih silnih pokušaja posredovanja (nečime što i nije bilo za posredovanje) i silna prazna savjetovanja. Kada se osvrnem unatrag (i u odnosu na moje prijatelje), gotovo da je bilo bezbolno (ali to bih rekao i za prometnu nesreću, pa se ipak čini da vrijeme škopi moje sjećanje). Jednog je dana samo rekla da joj se život previše vrti oko djece, da se umorila od te sputanosti i da želi živjeti punim plućima. Pustio sam je kao što bih pustio svaku pticu željnu slobode, a i vjerovao sam da bi joj promjena mogla dobro doći. Uostalom, naš brak nije bio mitski savez s božanstvom, već građanski ugovor koji ima svoju granicu iscrpljivosti (nikada ne bih pristao na uzgoj agonije samo da "selo ne priča" i da djeca pod svaku cijenu imaju "cjelovitu", a zapravo horor-obitelj). Kada je ta granica prijeđena, rekli smo si zbogom. Gotovo istodobno. Tako je ta priča završila relativno benigno. Dogovorili smo se da djecu nećemo dijeliti (dvoje meni, dvoje njoj) kako bismo ih što manje istraumatizirali (u praksi sam se uvjerio da to nije dobro i da slabi bratske i sestrinske odnose), da im je (financijski) bolje kod mene, a da će ih ona redovito dolaziti posjećivati. No ta se redovitost vrlo brzo pretvorila u rijetkost (redovit je bio samo moj novac) kada je pronašla život s drugim muškarcem. Djeca je više nisu zanimala. Ali nisam imao vremena o tome razmišljati. Trebalo se prilagoditi novom životnom ritmu. Onom u kojem sam izgubio par ruku, a ostala ista četvera usta. Znao sam da je majkama teško kada ostanu same s djecom, ali i da su one za svoju ulogu bolje pripremljenije od mene. I to me plašilo. Odložio sam neke sitne muške radosti jer su dječje bile prioritet. Posao nisam mogao zamijeniti jer je bilo bitno financijski ne ugroziti postojeću stabilnost. Značilo je to preuzeti dvostruku ulogu u dvostruko duljem stanju budnosti. Kada pogledam unatrag, nije to tako očajno ispalo iako sam katkada imao osjećaj da skačem iz aviona bez padobrana dok me na tlu dočekuju pljeskom. Od dana kada sam se prvi put, sam samcat, našao usred hipermarketa smišljajući koje je jelo najjednostavnije za pripraviti, do dana kada sam se odvažio praviti rođendanske i ine zabave u vlastitoj režiji, prošlo je dovoljno vremena da umirovim odličje mamina sina.




Odnos prema razvodu trebao bi biti opušteniji, s mnogo manje drame i minimumom neprijateljskih osjećaja (onim koji nas oslobađa bremena svetosti). Toj bi se atmosferi moglo pridonijeti pojedostavljenim (i jeftinijim) postupkom razvoda (tako da bude rješiv u dan-dva) kojim bi se spriječilo da loši međuljudski odnosi postanu još gorima (pa i da njima progovori oružje). Znate, vrijeme liječi rane, ali i puni topove ako mir nije obvezujuć. Život me naučio da neke odnose, kao ni biljke, ne treba spašavati od promrzavanja, već da valja pronaći one koji odgovaraju klimi i sposobne su pružiti hlad. Za to treba hrabrosti, posebno ako ste žrtva nekog oblika obiteljskog nasilja. Uče li djecu i mlade, buduće muževe i žene, kako da se nose s agresijom? Uči li ih itko hrabrosti da umjesto poniženja (na poslu, u braku) odaberu svoje ljudsko dostojanstvo i prestanu dobrovoljno biti kulisa zlu?

Prijatelji mi se nerijetko žale da je im je propali brak najveći neuspjeh. Ako imate djecu, onda tu ne može biti neuspjeha, a ako i nemate, vjerojatno ste nešto naučili o sebi i drugima pa ćete drugi put odabirati prema nekim drugim kriterijima. Nije baš da ste otišli na prvu liniju fronte i vratili se bez očiju ili udova. Što li je malo povrijeđena ega prema izlasku iz rova? Ako ste u kinu i film vas živcira, što vas sprečava da napustite projekciju filma? Karta koju ste platili? Gledatelji koje biste uzrujali svojim dizanjem usred filma? Jesam li previše pojednostavio ili zapravo vama nedostaje životne odvažnosti?

Nažalost, roditeljstvu i bračnom životu nas ne uče. I dok je prvi fenomen prirodni i donekle mu pomaže oslanjanje na instinkt, ovaj nas drugi sociološki tjera na silne i neplanirane kompomise. Ipak, s vremenom naučite koje ustupke dati, a koje odbiti. Kada isto ne dobijete na suprotnoj strani, znate da ste se predugo zadržali na istoj stranici i da je vrijeme da je okrenete kako biste tu autobiografiju stigli pročitati na vrijeme i kako joj drugi, umjesto vas, ne bi zatvarali korice.

Ne čuvajte loše brakove kao što ne biste čuvali ni zlatni streptokok. Obojica su daleko od plemenitosti zlata.

<< Arhiva >>