Ima li strojovođe u vlaku (ili kako smo prodali kravu za rogove)
18.09.2014.
Nedavno sam naišao na stranice inicijative Solidarnost na djelu.Primijetio sam da je u socijalnoj državi, koja je to mnogo više na papiru, nego u praksi (na stranu hvalisanje nadležnih), sve više ovakvih inicijativa, pokreta i udruga te da će ih uskoro trebati još i više. Premda informacije dobivamo na kapaljku, jer mnogim je medijskim djelatnicima važnije o čemu telefonski ćaskaju Putin i Obama, nego što im se događa nedaleko redakcije, i to malo vijesti otkriva očaj "maloga" čovjeka koji je najčešće prepušten sam sebi i ono malo dobrih ljudi (ako ih uspije otkriti među kukoljem).
Riskirat ću da me prozovu jugonostalgičarem i da se domoljubno na mene nabacuju kamenjem sve te silne Hrvatine pored kojih se njihov tisućljetni san pretvorio u noćnu moru. Ali ne njihovu, nego našu. Nas koji ni krivi ni dužni živimo divlji kapitalizam i njihovo naopako razumijevanje demokracije koju su pravdo-rodoljubivo iskoristili za zbrinjavanje svojih pokoljenja. Kao da su zaboravili da je pravo na rad ustavno, a ne rodovsko pravo.
U preambuli hrvatskoga Ustava stoji:
Riskirat ću da me prozovu jugonostalgičarem i da se domoljubno na mene nabacuju kamenjem sve te silne Hrvatine pored kojih se njihov tisućljetni san pretvorio u noćnu moru. Ali ne njihovu, nego našu. Nas koji ni krivi ni dužni živimo divlji kapitalizam i njihovo naopako razumijevanje demokracije koju su pravdo-rodoljubivo iskoristili za zbrinjavanje svojih pokoljenja. Kao da su zaboravili da je pravo na rad ustavno, a ne rodovsko pravo.
U preambuli hrvatskoga Ustava stoji:
Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.
A u članku 1. istoga i sljedeće.
Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.
Volio bih kada bi mi netko pojasnio kakvo se to socijalno blagostanje promiče u zemlji i po čemu je možemo prepoznati kao socijalnu? Je li to onda kada se provodi ovrha nad trogodišnjim djetetom? Ili kada se pokušava deložirati staricu od 98 godina ili pak drugu staricu od 92 godine (slično su privođeni "dečki s Knežije" 1999. godine, no pripadnost i postojanje zločinačke organizacije nikada nije dokazana)?
Dečki s Knežije vs. 92-godišnja baka iz Potkonja (Knin): dečki su privedeni kao dio tzv. zločinačke organizacije, a baka kao majka ovršenika.
A možda je to situacija kada se hvata očajnike, koji ne mogu ostvariti ustavno pravo "na rad i slobodu rada" (čl. 54.), usude primiti ikakva posla i produljiti mogućnost preživljavanja jer ne vide da će zemlja u kojoj žive zaista zaštititi njihovu "djecu i (...) [stvoriti] socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život" (čl. 62.), dok se zatvorenici iz Remetinca vraćaju na posao u Sabor, a pravomoćno osuđeni za višemilijunsko oštećivanje državnog proračuna (ali ne zato što je netko bio kruha gladan) bivaju nagrađeni guljenjem krumpira.
Kako su to u stotinama godina željenoj samostalnoj i neovisnoj, zaštićena prava najugroženijih građana? Koliko je žaloban taj sustav vidljivo je svaki put kad se rijeke odluče poigrati poplavama, a politika nastavi obećavati da će jednom osigurati učinkoviti sustav zaštite. Kao da nebo može čekati. Toj nezainteresiranosti valja pridodati i bacanje hrane u vrijednosti od 4 milijarde kuna koju se ne isplati donirati jer bi donator u tom slučaju morao platiti porez, za razliku od donatora iz mnogih drugih zemalja koji zbog tog humanog čina dobivaju porezne olakšice.
Najmlađima i nerođenima bez imalo nelagode ostavljamo dugove (iako već sada demografski gubimo čitave gradove), ali valjda nas ispunjava što možemo recitirati Ti našeg roda diko! Ali kojeg to roda? Onog koji je pohitao iz tamnice naroda da bi oslijepio na suncu? U toj je tamnici naroda moj brat, u dobi od samo dvije godine, kao štićenik doma za nezbrinutu djecu dobio svoju prvu štednu knjižicu. U toj je maćehinskoj državi njegova maćeha svaki mjesec uplaćivala pristojnu svotu koja mu je uplaćivana sve dok nije službeno posvojen. Svi štedni ulozi maćehe-države bili su oslobođeni svih poreza i pristojbi različitih vrsta, a danas, u toj vjekovima sanjanoj, spas traže u oporezivanju kamata na štednju. Hoću li štedjeti u Hrvatskoj? Naravno da neću. Primarno u spomen na zajednicu koja nije bila socijalna samo na papiru i u kojoj dostojanstvo nije bila još samo jedna riječ koju smo i papigu naučili da ponavlja. Ne znam ni jedan slučaj da je netko ovršio dijete poput starog bojlera, da je protivno zakonu mogao ovršiti sredstva izuzeta iz ovrhe (dječje doplatke i sl.).
Bojim se da su mnogi sanjajući tu neku precijenjenu slobodu, zaboravili da za slobodu treba biti spreman (a ne samo željan jer želja može ubiti posebno ako se netko sjeti sletjeti bez krila). Taj je nesretan rod sa svojom dikom uletio u prvi vagon ne zapitavši se ima li strojovođe u vlaku. Bilo im je bitno da krenu, a hoće li igdje stići ili se barem moći na vrijeme zaustaviti prije iskakanja iz tračnica, to im je bilo i ostalo nebitno. Zato su derneci još uvijek privlačniji nego borba za vlastita prava. I stoga Hej, Slaveni, slabo ste mi živi, al' živi živi duh sluganski, živjet će vjekov'ma.
Kako su to u stotinama godina željenoj samostalnoj i neovisnoj, zaštićena prava najugroženijih građana? Koliko je žaloban taj sustav vidljivo je svaki put kad se rijeke odluče poigrati poplavama, a politika nastavi obećavati da će jednom osigurati učinkoviti sustav zaštite. Kao da nebo može čekati. Toj nezainteresiranosti valja pridodati i bacanje hrane u vrijednosti od 4 milijarde kuna koju se ne isplati donirati jer bi donator u tom slučaju morao platiti porez, za razliku od donatora iz mnogih drugih zemalja koji zbog tog humanog čina dobivaju porezne olakšice.
Najmlađima i nerođenima bez imalo nelagode ostavljamo dugove (iako već sada demografski gubimo čitave gradove), ali valjda nas ispunjava što možemo recitirati Ti našeg roda diko! Ali kojeg to roda? Onog koji je pohitao iz tamnice naroda da bi oslijepio na suncu? U toj je tamnici naroda moj brat, u dobi od samo dvije godine, kao štićenik doma za nezbrinutu djecu dobio svoju prvu štednu knjižicu. U toj je maćehinskoj državi njegova maćeha svaki mjesec uplaćivala pristojnu svotu koja mu je uplaćivana sve dok nije službeno posvojen. Svi štedni ulozi maćehe-države bili su oslobođeni svih poreza i pristojbi različitih vrsta, a danas, u toj vjekovima sanjanoj, spas traže u oporezivanju kamata na štednju. Hoću li štedjeti u Hrvatskoj? Naravno da neću. Primarno u spomen na zajednicu koja nije bila socijalna samo na papiru i u kojoj dostojanstvo nije bila još samo jedna riječ koju smo i papigu naučili da ponavlja. Ne znam ni jedan slučaj da je netko ovršio dijete poput starog bojlera, da je protivno zakonu mogao ovršiti sredstva izuzeta iz ovrhe (dječje doplatke i sl.).
Bojim se da su mnogi sanjajući tu neku precijenjenu slobodu, zaboravili da za slobodu treba biti spreman (a ne samo željan jer želja može ubiti posebno ako se netko sjeti sletjeti bez krila). Taj je nesretan rod sa svojom dikom uletio u prvi vagon ne zapitavši se ima li strojovođe u vlaku. Bilo im je bitno da krenu, a hoće li igdje stići ili se barem moći na vrijeme zaustaviti prije iskakanja iz tračnica, to im je bilo i ostalo nebitno. Zato su derneci još uvijek privlačniji nego borba za vlastita prava. I stoga Hej, Slaveni, slabo ste mi živi, al' živi živi duh sluganski, živjet će vjekov'ma.
komentiraj (2) * ispiši * #