Zatekao sam se kako psihotično mijenjam programe na daljinskom upravljaču i moram priznati da sam već dobrano sit svih tih silnih analiza koje iskaču iz kutije koja dan znači (jednako koliko i pojedine igrane bljutavosti pod etiketom "domaća produkcija"). Ipak, kritičarima i analitičarima ne odričem da donekle dobro dijagnosticiraju, ili barem naslućuju, stanje pacijenta. No nije li vrijeme da se prestane znatiželjno pogledavati u pacijenta kao da će mu to jalovo bdijenje, u najmanju ruku, donijeti ozdravljenje?
Ako krenemo od sebe samih, što smo učinili za poboljšanje sebe ili drugih? Koliko smo puta prije toga ustvrdili kako smo nemoćni i odmahnuli kako se ništa ne isplati jer "to je tako"? Većina glodavaca iz moje blizine, po dobrom starom hrvatskom narodnom običaju, svu (ili barem većinu) krivnju prebacuje na druge: nekada je bilo popularno kriviti tuđince i centre upravljanja izvan Hrvatske zbog kojih su Hrvati sanjali nedostižne snove premda bi, čini se, bilo manje opasno probuditi ih, nego ostaviti da grade kule u REM fazi. Sada kada su sami na brisanu prostoru, bez dežurnih krivaca pod nogama, primorani su suočiti se sa samima sobom i nužno se razotkriti do razine koju nisu uspjeli doseći ni oni s kojima su stoljećima dijelili istu političku baruštinu. Gotovo da otkrivamo Ameriku, ali bez Kolumbovih jedrenjaka i samo što se umjesto "Kopno!" čuje "Dno!". Čini se da je to dno postalo ugodnim dnevnim boravkom za većinu letargičara kojima je postalo dovoljnim slušati izlizane populističke govorancije, praviti se mudrima kroz površno shvaćene i prenesene citate (posebno kada se ni krivog ni dužnog uhvate Voltairea ili Andrića o čijim opusima znaju manje od podrumskih miševa zaduženih za korice) ili zdvajati nad kletvom jednog vladara koji je moguće prije hvatao zrak, nego bacao prokletstvo.
Ali hajdemo biti manje prozaični i vidjeti tko se to ponosno skriva iza Mi (kada uklonimo sve te unutarnje i vanjske neprijatelje, pretjerano ljubljenje čovjeka, Boga i domovine).


1) oni koji jedva čekaju da od neradnih dana stvore cijeli tjedan
Je li se itko barem blago uzrujao zbog milijarda koje se gube lošom navikom spajanja blagdana (neki su, malo spretniji s brojkama, izračunali da svaki neradni dan košta 1,1 milijardu kuna)? Vjerojatno nije. Jer danas je prerano razmišljati o sutra, a sutra će ionako samo po sebi proći. S nama ili bez nas.
Zaista, što je četrdesetak neradnih dana u godini? Mojsije, Ilija, Isus, Hrvati... Svi odsutni na četrdesetak dana. A koliko su nas stvarno zadužili (svi ti starozavjetni, novozavjetni, starohrvatski, novohrvatski i ini mudronoše)?


2) oni koji bi riskirali, a da ništa ne ulože
Možda sam malo i zanesen, ali gledajući tu silinu ljudskog potencijala što se slijeva hodnicima burze rada, na stotine nezaposlenih pravnika, liječnika, politologa, ekonomista, novinara, inženjera (neka mi ostala zvanja ne zamjere izostavljanje), ne mogu se oteti dojmu kako postoji golemi strah od preuzimanja inicijative (i nije tako samo među nezaposlenima). Zamislite, za vlastiti život, ne primarno za zajednicu. Moglo bi se reći kako je ta nesigurnost od nezaposlenih stvorila novu vrstu društvene manjine koja je olako zapustila svoj potencijal i prepustila se preživljavanju od vlastita statusa. Što sprečava deset ili dvadeset nezaposlenih pravnika ili inženjera da pokrenu neki zajednički projekt? Nije li dovoljno kriznih mjesta da se ponudi neki novi pristup? Ako se ne varam, čekanjem se još nikada nikamo nije stiglo, osim zakasnilo.
Moguće je da ovakvo stanje uzdržavamo pogrešnim odgojno-obrazovnim pristupom: đaci su uglavnom slušači koji izvrsne ocjene stječu ponavljanjem nebitnih podataka, a ne kritičkim promišljanjem (i tako zna biti sve do fakulteta). S jedne ih strane maloljetne ostavljamo vani do ranih jutarnjih sati, a onda ih za ruku dovodimo na upise na fakultet. Kada steknu diplomu, jednako su inertni i nemotivirani, a za to im društvo nerijetko i samo daje razloge (još se uvijek sjećam da je od svih nas u generaciji posao prvi pronašao kolega koji se najviše istaknuo ponavljanjem trećeg razreda srednje škole; daljnje mu obrazovanje, naravno, nije padalo na pamet) ostavljajući ih u čekaonici kao izgubljenu prtljagu. Govori se o izgubljenoj generaciji, no čini mi se da je ovdje riječ o cijelom jednom izgubljenom narodu koji je nakon neplanirana buđenja zaboravio što je to sanjajući planirao stoljećima.


3) oni koji bi pristojne plaće, ali da se previše ne oznoje
Zamislimo kako bi izgledalo kada bi se naknade za rad isplaćivale isključivo po učinku/rezultatima (neovisno bi li se radilo o javnom ili privatnom sektoru) i kada bi se za svaki angažman sklapao pojedinačni ugovor (na temelju vrednovanja prethodno obavljena posla)? Jesu li Hrvati uopće spremni izložiti se tržištu rada na kojemu je jedina zaštita usavršavanje i kvaliteta, a ne neki gospodarski ili politički moćnik iz sjene? Jesu li spremni zahtijevati i stvoriti bolje uvjete rada, a ne oglasiti se samo kada izostane plaća ili ih se šutne bez otpremnine? Nekako se bojim da u društvu, u kojemu bolje prolaze prosječni nego izvrsni, nema mnogo mjesta za promjene jer upravo prosječnima one najmanje odgovaraju. Sjećam se da je svojedobno bio zgodan TV prilog o školi za ravnatelje (Šola za ravnatelje) u susjednoj Sloveniji: slovenski se ravnatelji godinama posebno obrazuju za upravljanje školom, a mnogi hrvatski nisu imali ni onaj minimum o završenom fakultetu (naišao sam na podatak o 40% ravnatelja osnovnih škola bez visoke stručne spreme).
Ako ima ikakve koristi od neovisnosti (koju najbolje opisuje sintagma "brisani prostor"), onda je to ovakvo razotkrivanje koje uglavnom samo olakšava odluku o odlasku. Jesu li kolodvori sudbina malih ili samo izgubljenih naroda?


4) oni koji bi promjene, ali da se od njih previše ne očekuje
Čini se da naši junaci mnogo toga imaju za izreći u svoju obranu zašto ne djelovati. Počesto i previše puta spominju kako nemaju vremena (mada u njihovim životopisima ili jazbinama nije lako pronaći tragove većih ljudskih, a kamoli nadljudskih napora) ili da se s njima ili bez njih ionako ništa značajno neće postići. Gotovo da se proglašavaju ništavnima, kamenjem za koje bi interes eventualno pokazalo samo divlje raslinje. Kao da im je malodušnost upisana u gene ili je čak neki korisni gen njome zamijenjen. I osobno sam često ima problem sa sastavljanjem timova: više bih motiviranosti našao u kliničkih mrtvaca. Gotovo da sam ih uvrijedio tražeći od njih da posao shvate ozbiljno i dovrše ga na vrijeme, ali bi se zato na svakom uglu hvalili (zajedničkim) uspjehom.


5) oni koji se ne bi usprotivili da preko veze ostvare neku povlasticu
Nerijetko sam primijetio da osjetljivost na nepravdu naglo stječe imunost čim se egu ukaže prilika i da se sve rjeđe ispriječi osjećaj krivnje onom neodgovornom "A zašto ne?". Jer tako rade i drugi, zar ne? Kao da je malo komu prihvatljivo biti on sam (bez tuđe sjene), a kamoli uzor svojim bližnjima, zajednici: ipak je lagodnije čekati priliku za provlačenje kroz neku crvotočinu. No ma koliko se rad na samounapređenju činio neisplativim, nemoguće je održati, a kamoli izgraditi pravedno društvo uz stalno traženje izlika i prečaca. Možda se još uvijek ne čini zabrinjavajućim objavljivati natječaje za unaprijed popunjena radna mjesta, zapošljavati nekompetentne po rodbinskom ili stranačkom ključu, jurišati preko reda čim se za to ukaže prilika, podržavati neodgovornost i diskriminaciju. Možda se tako može opstati još neko vrijeme, ali kada nastupi konačni slom (kada izbjegnu i oni s najvišim pragom tolerancije), nikakvo ga domoljubno zapomaganje neće zaustaviti (u školama je to za sada najočitije: gotovo da smo do nedavno imali previše nastavnika, a onda su odjednom počeli nestajati čitavi razredi učenika).


6) oni koji bi dostojanstvo, a sami se ne cijene
Katkada je teško razlikovati blagost i nesklonost zlopamćenju od stvarne nemoći i samopodcjenjivanja (ma iza kakvih se smiješaka skrivali), a sve dok se takvo stanje ne osvijesti, nemoguće je zaslužiti čak i vlastito poštovanje. Godinama u javnosti odzvanja kako zločinci slobodno šeću (i ostvaruju prava koja su u drugih gazili), kako obnovu plaćaju oni koji nisu rušili (već jedva izvukli živu glavu) i kako se nijedno otvoreno pitanje, za silnih prelazaka Dunava, zapravo i nije riješilo (dok se kažnjavaju oni koji nisu izvjesili zastave na blagdanski dan, granične crte pod tom zastavom još uvijek ostaju neriješene). Pokušaji da se retorikom održavaju tzv. dobrosusjedski odnosi ne dobivaju potvrdu u stvarnom životu i getima koje formira jer život nije samo skup protokola i zakona.
Pokušajmo ne živjeti od simbolike: što jednom prognaniku ili izbjeglici znači ičije ispričavanje ako za njegova krvnika nema kazne, ako se nema gdje vratiti jer njegov dom nije obnovljen ili su uvjeti života takvi da mu je progonstvo "udobnije" od vlastita doma, ako kao žrtva i uzorni građanin ne može ostvariti ljudsko pravo na rad, a diverzant i rušitelj ustavna poretka to može? Razumiju li kabineti to uopće kada gordo izvještavaju o svojim uspjesima? Gdje je zajednica na klupi za svjedoke da potvrdi tu samohvalu?
Uvijek bih znao reći da bi se po pitanju dostojanstvena odnosa prema žrtvama Hrvati trebali ugledati na Židove (ostavite po strani svoje mišljenje o trenutnoj izraelskoj politici, svoje nepoznavanje židovske povijesti na tlu Hrvatske i svih ostalih ograda koje vezujete uz pojedini etnonim). Neumorno traganje za zločincima ("dok nas biologija ne rastavi") i bitka za istinu kroz educiranje i razbijanje mitova i propagande ne može ovisiti o nečijoj dobroj volji (ili biti blijedo kao u slučaju kosturnica iz Drugoga svjetskog rata kada su se i sami Slovenci čudili tolikoj nezainteresiranosti s hrvatske strane) ili se svesti na puko obilježavanje.


7) oni koji očekuju solidarnost, a nikada je nisu bili spremni dati drugima
Nerijetko se događa da se solidarnost javlja kao posljednja, a ne kao prva linija obrane i tek kada se iscrpe sve iluzije o poboljšanju bez konkretna djelovanja, kada se biva zaustavljen, šutnut bez plaće i otpremnine, aktivira se to posljednje utočište očajnika koji u posvemašnjoj izgubljenosti teško pronalaze druge suočajnike. Gotovo da se takvoj ćudi možemo niemöllerovski narugati.

Kada su otkazima zasuli građevinare, šutio sam, jer si ionako nisam mogao priuštiti ništa osim garsonijere.
Kada su suspendirali liječnike, šutio sam, jer oni ionako govore nekim čudnim jezikom, a redovi kod njih dulji su od prometnih.
Kada su zatvorili škole, šutio sam, jer sam školu odavno završio i nikada je nisam pretjerano volio.
Kada su došli po mene, više nije bilo nikoga da se se pobuni.
A mislio sam da svijet treba šutljive.

Čitao sam neki dan da je u Hrvatskoj preko 15.000 ljudi u nekom obliku ropstva i da je zauzeto "sjajno" 61. mjesto na ljestvici od 162 zemlje (preteklo se čak i komunističku Kinu koja je na 84. mjestu). Koliki je udio mentalnog roblja i zatočenika na slobodi, nitko nije istraživao. Bi li nas šokirali rezultati?


8) oni koji bi poštenu vlast, a varaju prvog do sebe
Najugodnije se samozavaravati kako su svi oni lopovi i kako nam je teško zbog našeg silnog poštenja. Koliko smo ono laži izrekli danas i koliko ćemo oprosta za njih tražiti? Mnogo i nijedan. Teško se čuje i "hvala", a kamoli "oprosti".
U ovih me tjedan dana malo tko nije prevario (slučajno ili namjerno) i zbog tih sam sitnih prevara nebitnih ljudi donio neke pogrešne prosudbe (u najmanju ruku izgubio dragocjeno vrijeme) i kada tom svom iskustvu pridodam svu lopovštinu koja se kotrlja društvom, pitam se kako od takva materijala išta kvalitetno izgraditi (ni zemunicu, rekao bih). Dovoljno je zaviriti u životopise i vidjeti koliko mnogo neiskrenosti stane na tako malu površinu ili pak na društvene mreže (Facebook, LinkedIn) gdje se mnogi uporno predstavljaju sposobnijima nego što jesu (hvale se vještinama i stručnosti koje ne posjeduju, tečajeve proglašavaju fakultetima, preuveličavaju radne pozicije i iskustva). Čovjeka sablazni koliko je prevare u tako malom društvu s toliko mnogo križeva na zidu.


9) oni koji bi pun proračun, a hrane aždaju sive ekonomije
Lijepo li se zaradi od iznajmljivanja stanova (posebno su zgodni ovi iznajmljivači garaža pretvorenih u sobe za turiste) i davanja instrukcija, zar ne? Volio bih pitati sve takve "poduzetne" smatraju li nečasnim svoje ponašanje, posebno ako plaću grabe iz proračuna (koji je i njihovim "angažmanom" olakšan za kakvih 50-ak milijardi kuna, a to je već skoro pola proračuna). A možda oni i ne znaju što je to čast zajedno s ovim sirotanovićima koji su varali do uvođenja fiskalnih blagajni. Zašto je tako dugo trebalo čekati na obračun s blagajnama lokalnih kauboja? Je li moguće da se vrijeme tako neozbiljno doživljava i da se još itko usudi halucinirati o vanjskim neprijateljima dok s unutarnjima bezbrižno dijeli dvorište?


10) oni koji se ponose hrvatstvom, a muče se s jezikom i himnom
Još uvijek postoje oni koji vjeruju da su rođeni u određenoj naciji ili vjeri. Gotovo da bi kao dokaz toj čistoći posegnuli za mapom gena (kada bi je samo znali čitati). No ipak se zadovoljavaju ponosom koji prvi zub lomi na jeziku "roda svoga" i himni. I zbog toga im uopće nije neugodno (kao ni zbog mnogo toga drugog) jer stvoreno je ozračje u kojemu si naporan ako pitaš, umišljen ako znaš, drzak ako imaš mišljenje. Ne čudi da je upravo u glupana najveće samopouzdanje i da su se novokomponirani domoljubi osokolili učiti nas hrvatstvu.


11) oni koji Boga koriste u privatne ili propagandne svrhe
Kada bih se našao u nevolji, znali bi mi reći "Bog će dati" i otišli bi za svojim poslom ni ne razmislivši bi li mi i kako mogli pomoći. Moram priznati da mi nikada nije bio jasan takav način suosjećanja. Kasnije sam shvatio da je to štaka njihovoj savjesti, a ne izraz empatije. Ali zato ne bi zaboravili ustvrditi: "Susjede, nisam vas dugo vidio u crkvi". Jer još uvijek je važno pojaviti se u crkvi (i, dakako, vjenčati se u njoj s trbuhom do zuba u djevičanskoj bijelosti), a to kakav si izvan nje... zar je to uopće bitno (ta nerijetko bi me "vjernici" znali opsovati po izlasku iz nje)? Ta opsjednutost formom vidljiva je i u pokušaju da se ustavom "zaštiti" definicija braka (ne sam brak, jer protiv razvoda nemaju prigovora) i općenito izostankom interesa za stvarne probleme hrvatskoga društva. Ako ništa drugo, barem ćemo po izmjenama Ustava i zazivanju Boga biti rekorderi: Ustav, Bog i Hrvati!

* * *

Ako ste preživjeli ovu nenametničku trakavicu i očekivali da ću ponuditi rješenje, onda niste razumjeli problem (niti bi vam pomoglo ponovno otkrivanje Amerike). Ne postoji ključ koji otvara sva vrata, a iza nekih je bolje i ne proviriti. Na vama je da otkrijete koji (ključ) i iza kojih (vrata).

Nikada nisam vjerovao u anđele, barem ne onako kako ih konstruira teološki diskurs, a isti sam nepovjerljivi odnos izgradio sa svim ostalim izrazima nadnaravnosti. Držao sam se po strani smatrajući kako je i ovo skromno ljudsko odijelo koje me nosi - precijenjeno, jer u svakom času mogu od mene zatražiti da ga vratim. Kao da bih uopće žalio zbog toga.
U toj velikoj posudionici života bdio sam nad otkucajima svojih beskrilnih anđela. Uvijek bih govorio kako imam idealan tim: dva nestašna dječaka i dvije samozatajne djevojčice. I kada bi me onako blesasto priupitali koga od njih najviše volim, rekao bih kako ne mogu ljubavi određivati udjele. Nije bilo dragog, dražeg ili najdražeg anđela, samo anđela koji su me u bljutavosti svakodnevice vraćali na postaje na koje bih u žurbi zaboravio sići. Uvijek bi me dočekali kao da su nas razdvojili eoni i jedino sam te trenutke smatrao životom, a sve ostale tek pukim preživljavanjem. Ali danima, kojima više ne bilježim izlaske i zalaske, na postaji me više ne dočekuje jedan od mojih anđela. Branim se muklošću pred ostalim izgubljenim otkucajima kojima nedostaje onaj posljednji. Taman da dovrši simfoniju. Ni nakon tolika mnoštva udisaja još uvijek se ne umijem nositi s bolnim izdisajima. Život me tomu nimalo nije podučio (ni meni nije uručio upute, a kao da jedva dočeka da mi uruči otkaz) i sva me moja prijašnja iskustva gubitka nimalo ne uspijevaju zaštititi od očaja vlastite tragedije. Jer kamo god da sklonim svoj tupi pogled, optužujući ga probode neko od bezbroj pitanja: Jesam li reagirao sa zakašnjenjem? Jesam li još nešto mogao poduzeti? Jesam li trebao potražiti drugo mišljenje? Jesam li previše bio zaokupljen sobom i svojim poslom? Ni sada, nakon svih tih silnih dana bez prisebnosti, ne znam jesam li mogao nekako spriječiti pogibeljnost dječje radoznalosti i bih li se ponovno mogao nositi s nemoći medicine da postavi jasnu dijagnozu i prihvatiti kako je nakon obećanja o oporavku gotovo zlurado demantira smrt. Vraćajući se kući razmišljao sam koliko se malo zna o nerijetkim neuspjesima (osim ako se radi o nekome iz naše blizine), a koliko se nameću i preuveličavaju sporadični uspjesi. Kao da nema osjećaja odgovornosti, općenito poduke iz ljudskosti, za one koje je prekrila trava - ljudskim nehajem ili neznanjem. Zar je uopće bitno na koji je način život skršen kada na drugoj strani umukne barem formalni izraz žaljenja uslijed kojega ne biste osjećali da vas tretiraju kao da ste donijeli cipele na popravak? Dajem ovaj upit na razmišljanje svima kojima su njihove plaće preniske (Ljudskost ne košta, a kamoli da je skupa, zar ne?) jer "mnogo rade" i "jako su obrazovani".
Proganjaju me sva platna čije sam okvire tek usput okrznuo, sve radosti koje sam podcijenio, sve predahe koje sam potratio i ono zadnje prevareno doviđenja koje je postalo izdajničko zbogom. Kažu da život ide dalje, ali osjećam kako to čini bez mene: da juri bez predaha dok ja još tražim svoj izgubljeni dah u obavijesti kako anđela više nema. Nisam potražio pomoć za svoje duševno uganuće, jer mi je još uvijek jednako mučno suočiti se sa svijetom kao i sa samime sobom. Tko zna, možda se nikada više nećemo susresti bez osjećaja otuđenosti i krivnje.
Zaobišao sam udžbenike, vodiče i molitvenike jer slova nude tek normirani smiraj, a još jedno umivanje lažima, da bi maska bolje pristajala, teško da bih podnio. Propustio sam sve manje ili više beznačajne vijesti kojima se, kao neko divlje odlagalište, zatrpava sadašnjost. Kao iz druge galaksije činile su mi se vijesti o crnim torbama, još crnjim pločama i avetima iz prošlih ratova o kojima znamo uglavnom iz druge ruke, a kojima smo kontaminirali gotovo sav javni prostor pa se onaj privatni počeo činiti sekundarnim, gotovo osipati. Živimo li još uvijek svoje živote? Zaobišao sam ih poput kamena na cesti dok sam u svojim njedrima teglio onaj najveći, uzdajući se da će vrijeme pokositi sav taj očaj, jer ljudi uglavnom nude radoznalost nakon koje, čim je zadovolje, bezobzirno nestaju u divljini. A kamo da ja nestanem?