Nikada nisam vjerovao u anđele, barem ne onako kako ih konstruira teološki diskurs, a isti sam nepovjerljivi odnos izgradio sa svim ostalim izrazima nadnaravnosti. Držao sam se po strani smatrajući kako je i ovo skromno ljudsko odijelo koje me nosi - precijenjeno, jer u svakom času mogu od mene zatražiti da ga vratim. Kao da bih uopće žalio zbog toga.
U toj velikoj posudionici života bdio sam nad otkucajima svojih beskrilnih anđela. Uvijek bih govorio kako imam idealan tim: dva nestašna dječaka i dvije samozatajne djevojčice. I kada bi me onako blesasto priupitali koga od njih najviše volim, rekao bih kako ne mogu ljubavi određivati udjele. Nije bilo dragog, dražeg ili najdražeg anđela, samo anđela koji su me u bljutavosti svakodnevice vraćali na postaje na koje bih u žurbi zaboravio sići. Uvijek bi me dočekali kao da su nas razdvojili eoni i jedino sam te trenutke smatrao životom, a sve ostale tek pukim preživljavanjem. Ali danima, kojima više ne bilježim izlaske i zalaske, na postaji me više ne dočekuje jedan od mojih anđela. Branim se muklošću pred ostalim izgubljenim otkucajima kojima nedostaje onaj posljednji. Taman da dovrši simfoniju. Ni nakon tolika mnoštva udisaja još uvijek se ne umijem nositi s bolnim izdisajima. Život me tomu nimalo nije podučio (ni meni nije uručio upute, a kao da jedva dočeka da mi uruči otkaz) i sva me moja prijašnja iskustva gubitka nimalo ne uspijevaju zaštititi od očaja vlastite tragedije. Jer kamo god da sklonim svoj tupi pogled, optužujući ga probode neko od bezbroj pitanja: Jesam li reagirao sa zakašnjenjem? Jesam li još nešto mogao poduzeti? Jesam li trebao potražiti drugo mišljenje? Jesam li previše bio zaokupljen sobom i svojim poslom? Ni sada, nakon svih tih silnih dana bez prisebnosti, ne znam jesam li mogao nekako spriječiti pogibeljnost dječje radoznalosti i bih li se ponovno mogao nositi s nemoći medicine da postavi jasnu dijagnozu i prihvatiti kako je nakon obećanja o oporavku gotovo zlurado demantira smrt. Vraćajući se kući razmišljao sam koliko se malo zna o nerijetkim neuspjesima (osim ako se radi o nekome iz naše blizine), a koliko se nameću i preuveličavaju sporadični uspjesi. Kao da nema osjećaja odgovornosti, općenito poduke iz ljudskosti, za one koje je prekrila trava - ljudskim nehajem ili neznanjem. Zar je uopće bitno na koji je način život skršen kada na drugoj strani umukne barem formalni izraz žaljenja uslijed kojega ne biste osjećali da vas tretiraju kao da ste donijeli cipele na popravak? Dajem ovaj upit na razmišljanje svima kojima su njihove plaće preniske (Ljudskost ne košta, a kamoli da je skupa, zar ne?) jer "mnogo rade" i "jako su obrazovani".
Proganjaju me sva platna čije sam okvire tek usput okrznuo, sve radosti koje sam podcijenio, sve predahe koje sam potratio i ono zadnje prevareno doviđenja koje je postalo izdajničko zbogom. Kažu da život ide dalje, ali osjećam kako to čini bez mene: da juri bez predaha dok ja još tražim svoj izgubljeni dah u obavijesti kako anđela više nema. Nisam potražio pomoć za svoje duševno uganuće, jer mi je još uvijek jednako mučno suočiti se sa svijetom kao i sa samime sobom. Tko zna, možda se nikada više nećemo susresti bez osjećaja otuđenosti i krivnje.
Zaobišao sam udžbenike, vodiče i molitvenike jer slova nude tek normirani smiraj, a još jedno umivanje lažima, da bi maska bolje pristajala, teško da bih podnio. Propustio sam sve manje ili više beznačajne vijesti kojima se, kao neko divlje odlagalište, zatrpava sadašnjost. Kao iz druge galaksije činile su mi se vijesti o crnim torbama, još crnjim pločama i avetima iz prošlih ratova o kojima znamo uglavnom iz druge ruke, a kojima smo kontaminirali gotovo sav javni prostor pa se onaj privatni počeo činiti sekundarnim, gotovo osipati. Živimo li još uvijek svoje živote? Zaobišao sam ih poput kamena na cesti dok sam u svojim njedrima teglio onaj najveći, uzdajući se da će vrijeme pokositi sav taj očaj, jer ljudi uglavnom nude radoznalost nakon koje, čim je zadovolje, bezobzirno nestaju u divljini. A kamo da ja nestanem?