Dio sam čitateljske publike koja prati slučaj preživljavanje djeteta koje je rođeno tijekom majčina komatozna stanja. Ostao sam zgrožen revnošću dežurnih moralista koji u cijeloj toj tragičnoj situaciji crpe ogromnu energiju da ukažu svijetu (ako je ovaj slučajno previdio) kako je užasna činjenica da je netko tako bolestan (podsjetimo, majka Petra Trgo je bolovala od rijetke bolesti krvnih žila u mozgu zbog čega je i najmanji napor, koji nije nužno uzročno-posljedično vezan uz graviditet, mogao dovesti do izljeva krvi u mozak) mogao biti toliko neodgovoran i donijeti na svijet biće koje je unaprijed osuđeno na odrastanje bez majčine ljubavi.

Budimo realni, nemojmo samo biti jaki na jeziku i voditi bitke s uzrocima dok galantno bježimo od posljedica (jer to odmah postaje tuđi problem). Koliko ljudi može reći da zna kako je to nikada ne upoznati vlastitu majku (kad već u teoriji/bitovima nailazimo na toliku silinu suosjećanja)? Koliko je ljudi u stanju reći: imat ću dijete samo ako sam potpuno zdrav/nemam genetsku predispoziciju za pojavu ijedne teže bolesti koja bi mom potomku mogla zakoplicirati/nepovratno promijeniti život ili neću imati dijete ako viša sila to ne dozvoljava i neću se uteći biotehnologiji? Nisam čovjek koji će propitivati tuđe odluke, proganjati im razloge kako bi se obranio od pokušaja vlastite savjesti da se odupre utjecaju one kolektivne, niti se veže uz prošlost do te mjere da mu ista diktira trenutno mišljenje. Tako i u ovom slučaju koji me neodoljivo podsjeća na brigu društva koje je strašno glasno u zaštiti prava nerođenih, a onda ih napusti (naprasno prekine svoj tašti mimohod) čim ovi pristignu na svijet. Jer briga za život završava upisom u maticu rođenih (nakon toga vjerojatno slijedi samo ufanje).
Doista, što zapravo najviše zabrinjava dežurne moraliste: što je dijete na svijet donijela osoba kojoj je život nešto brže izmicao ili kako će se to siroče, uskraćeno za majčinu zaštitu, snaći u ovom okrutnom svijetu? Za prvi je dio pitanja prekasno da traže odgovor, a za drugi ga dio mogu dati i sami. No pitanje je žele li to s obzirom na ogroman broj prijeteći uperenih prstiju: "to nije hrabrost, to je samoubojstvo, kako je mogla...?". Sasvim dovoljno da opravdaju zašto nakon upitnika više ne moraju biti zabrinuti, jer oni su svoju dužnost homo scribensa obavili, jednako kao i sudac koji je pročitao presudu, udario čekićem, skinuo togu, pa nošen zadovoljstvom što je obavio svoju dužnost, krenuo obrezivati ruže u svome vrtu. Međutim, što će dežurni moralisti nakon obavljanja svoje homo scribens dužnosti? Jednako otići obrezivati ruže (možda i kaktuse) ili se sjetiti da bi mogli biti korisniji od davanja moralnih lekcija preminulima i pohitati pomoći životu na koji su, ma vidi čuda, zaboravili od silne brige za društveni moral?
U životu sam se nadijelio bočica i pelena, nisam pitao očeve, majke zašto su na svijet donijeli još jedno siroče. Nisam se smatrao kvalificiranim za takva pitanja (iako sam brinuo o siročadi više nego neki drugi o vlastitoj djeci), a i zato što svako suvišno zašto uvijek nekako dovede do zgodnog izgovora da se ne (u)čini ništa. Da, gotovo se uvijek nađe ono klimavo "sam si si kriv, a što ću ti ja". Međutim, mi nismo sami i često ne ovisimo samo o vlastitoj odgovornosti, a i tada kada ovisimo to nije razlog da prodikama ušutkavamo problem. Od toga je samo gore kada se moralne prodike drže - umrlima. Kakvi su to ljudi, pročitasmo u priči o dobrom Samarićaninu. Kada bi barem samo šutke prošli (ako već moraju proći).