Prohujao je hrvatski 4. srpnja i, u hrvatskom stilu, skroman i nezamjetan dan koji otkriva karakter jedne male zbunjene zajednice koja ne zna ni kako ni kamo dalje (pitanje je zašto uopće želi postojati). Stideći se sama sebe, zbunjena podvojenom prošlošću, nesigurna u sadašnjost i bez vizije u budućnost, neprestano se pokušava otresti sa sebe i pripadati drugom organizmu. Ali drugi je organizam, očekivano, ne želi. I tako svaki put ponovno podmeće kukavičje jaje i opet nitko ne nasjeda, a vrijeme svirepo istječe razobličavajući sve što je oblikovano umom i rukama predaka. Osuđeni smo na naturščike koji drže megafon, frekvencije i domene koje egzistenciju pronalaze u bjesomučnu nametanju pljesniva amaterizma i požutjela senzacionalizma. Svoje postojanje opravdavaju udobnošću koju im osiguravaju generacije obezglavljena kolektiva kojemu je svatko kriv za njegovu sudbinu, a sam nije u stanju primijeniti ništa od osnova svoje individualnosti. Međutim, sve će te generacije, u relativno kratkom (ljudskim parametrima gledano) vremenskom periodu, biologija nepovratno izbrisati s lica Zemlje. Ali, za razliku od mnogih prijašnjih, mršavu će ostavštinu ostaviti u naslijeđe: prenijet će samo gene na koje i nisu nešto utjecali i koji su, zapravo, upravljali njima. Sreo sam mnogo ljudi, mnogo strahova od smrti, ali nijedan strah od uzaludnosti postojanja; mnogo strahova od gubitka života, ali nijedan od gubitka suvislosti i odgovornosti. Više nego ikada riječi uporabljamo bez odgovornosti, prosipamo ih nasumično kao što su to sa sjemenom činili proto-ratari. Oni su pokrenuli civilizaciju i stvorili nove kulture, a što mi pokrećemo i stvaramo? Svojim velikim doprinosom smatramo bezočnu razmjenu mišljenja sa svakom muhom na ovom ili onom zidu, pritom zanemarujući svoja spoznajna ograničenja. Zato i ne čudi stanje u kojemu oni neuki, s megafonom, frekvencijama i domenama, vode kolo, što promoviraju rubrike u koje mogu zaći tek neuspješni ekscentrici i uzaludni društveni eksperimenti. Promocija neukusa glavna je zadaća ovih cističnih glasnica društva: uvjerivši recipijente da egzistencijalne potrebe određuju one društvene (koncept: mijenjam državu za porciju prvomajskog graha), na velika su vrata doveli malograđanštinu, bezobrazluk i neodgovornost izgovorene riječi i ideje. Pretvarajući sve stečeno, materijalno i nematerijalno, u glomazni otpad, ovi su rastakatelji civilizacije poslali jasnu poruku: vrijedno je samo ono što mi stvorimo, jer je jedino neopterećeno prošlim svršenim vremenom. Ipak, bojim se da im u tom pogledu vrijeme nije saveznik i da će im stvaranje vlastitih kopija ostati jedinom uspješnom izvedbom (tehnički gledano). Ona se neuspješna ogleda u naviknutom mnoštvu koje unaprijed, bez ikakva uvida u temu, prosuđuje i osuđuje, slijepo zalazi u aule znanosti čiju osnovnu terminologiju ni ne poznaje ili se pak objesno nabacuje tuđom biografijom kao odbačenim štafelajem. I tako je stvorena armada nekompetentnih sugovornika koji su i prije svladavanja osnova pismenosti dobili priliku sukreirati javno mnijenje. Možda je to napredno u građanskom i političkom smislu, ali je užasno nazadno u odnosu na povijesno vrijeme dirigirana ukusa. Istina, i danas se dirigira opći ukus, međutim, današnjim je općim nedostatkom ikakva ukusa onemogućena svaka daljnja usporedba.
Usudim se reći da živimo u bljutavu vremenu neuglednih vrijednosti: svi su pozvani, ali nitko nije prepoznat u masi, nejestivoj kaši koja s vremena na vrijeme ponovno proključa i izdahne još pokoji novi mjehurić, a onda se opet vrati na isti vodostaj. S obzirom da ništa ne očekuje i ničim ne rezultira, mnogima odgovara ovakva tromost društva jer im ostavlja dovoljno vremena za sva ostala plutanja odnosno kompromise. Istodobno se paranojom proganja sve što predstavlja neku, generacijama predavanu, civilizacijsku vrednotu, sve tekovine zbog kojih nonšalantno zaboravljamo da je većina onoga što danas posjedujemo i koristimo zasluga svih prijašnjih zalaganja i beskompromisnosti, zalog veličina koje nisu gubile vrijeme na uzaludna škrabanja po tuđem zidu i koje su živjele neku svrhu, iako su daleko za njima šepala ljudska i građanska prava. Danas, kada se ta prava nekako ostvaruju, daleko za nama šepaju svrhovitost i odgovornost, a kada čovjek ne pronalazi svrhu i odbacuje odgovornost, gubi svaki osjećaj za poštovanjem (temeljnom jedinicom koegzistencije) drugoga, jer u osnovi ne štuje ni svoje postojanje. Ne očekujem ni od koga da razumije tuđe vrijednosti, da bespogovorno kolektivno aplaudira svakoj ljudskoj (umo)tvorini, već samo onu razinu društvena uvažavanja i povezanosti koji su funkcionirali na primitivnoj razini davno prije prve domestifikacije, a koju danas siluju ideologije nasilno namećući svoja stajališta i afinitete. U toj sveopćoj zbrci različitih indoktrinacija naša neodgovornost nalazi spas u priklanjanju lakoći nesnošljivosti, nemarnosti i neznanju, a što je promoviralo novi trend prema kojemu je poželjno biti nametljivo bezobrazan, nezainteresiran i malo toga znati. Ovo posljednje nas, dakako, ne sprječava da se verbalno razmećemo. Mi, koji nismo u stanju ni upamtiti datume od značaja cijeloj zajednici (a kamoli ih proslaviti na način kako to čine velike zajednice koje ne pate od kompleksa manje vrijednosti), toj istoj pripadamo samo na razini izjašnjavanja, stoga nije za čuditi se što su obitelji postale temeljne jedinice disfunkcije.
Kada sažmem sva ova propitkivanja o stanju zajednice, mogu samo zaključiti da ovo infantilno društvo, iako broji punoljetnost neovisnosti, još uvijek nije usvojilo znanja ni jednog petogodišnjaka, pa me sve manje začuđuje njegova razina svijesti. Priznajem, još uvijek se nadam nastavku njegova zrenja i vjerujem da će jednoga dana osvijestiti kako mokrenje po tuđem zidu ne znači biti društveno povezan, a kamoli društveno koristan. Zasigurno da će mnogo cvatnja proći dok svaki pojedinac ne shvati bitnost vlastite odgovornosti kako bi istu mogao pronaći u zajednici. Nasuprot tome, hračkanje, kao izrazito popularna ovdašnja nesportska disciplina, može biti kratkoročno psihološki efektna (poput psovke nakon što ste čekićem promašili čavao), ali je dugotrajno dezintegrirajuća. U obranu svih instikata koje zatupljuju, molim sve nositelje istih da neradne dane ne iskoriste samo za slavljenje odsutnosti obveza (nema ništa građanskog u pasjem izležavanju), nego da promisle o svome odnosu prema drugima i zajednici u cjelini, i zavrjeđuju li uopće biti njezinim dijelom u odnosu na stupanj svojih zalaganja i ulaganja.

Još nešto: obično se postavlja pitanje jesmo li zadovoljni državom kakvu je iznjedrila krvava borba za neovisnost (iako se time uglavnom nastoji pronaći niša za malograđansko pražnjenje slinovnice). Pita li se itko jesmo li zadovoljno onima koji istu čine i predstavljaju. Nimalo. Razočaran sam ovdašnjim potomcima kromanjonaca. Gotovo svima. I ne samo danas.