Nisam ljubitelj formata u kojima tračevi čine manifestaciju kulture, stoga ih izbjegavam u široku luku ne želeći evoluciji svoga ponašanja dati pogrešan ključ u ruke. Ipak, ljudski mekan, ne samo tkivom, prihvatio sam prijedlog nekih sugovornika da bacim pogled na nekoliko uradaka velike povratnice na male ekrane - Mirne Berend. Nisam očekivao puno (prvenstveno zbog samog formata), a i nisam vidio nekog smisla u još jednoj inačici komentiranja društvenih događanja ni od kakva značaja (danas uistinu svatko komentira, rekao bih oholo). Da, da, znam, i sam komentiram, ali to ne činim ni za kakve naknade, niti za promicanje ionako naslijeđena imena. Osim toga, svoje mišljenje nikada ne prepuštam neprovjerenim teorijama i neuspjelim praksama (sve čemu se čudite na mojim stranicama možete pronaći u izvorima relevantnih autora). No, dosta o mojim navikama: takav sam, kakav sam, nimalo zaslužan za oblik i funkciju.
Izbor tema je bio očekivan: nimalo relevantni događaji su bili upakirani tako da mirišu važno (nigdje ozbiljne društvene teme, nigdje ozbiljnog pojedinca). I tako iz tjedan u tjedan, a kada je dotična krenula sa serijom intervjua, loš se recept ponovio, ali uz dodatak: onemogućavanje sugovornika da dovrši misao i izostanak svakog koncepta (bezglavost i bezrepost) začinjeni trivijalnim pitanjima. Kako je to pronašlo publiku? Vjerjatno kao i kokoš jaje. Isto sam se pitao svjedočeći još jednoj devastaciji znanja i struke: castingu za izbor asistenta izvjesnom Marku Grubniću (kojeg je upravo ranije spomenuta Mirna Berend nazvala nosačem vrećica pitajući se što je on zapravo) koji se voli predstavljati stilistom. Ne znam jesam li više sažalijevao one (tzv. estrada, ma što to značilo) koji su dotičnog proglasili institucijom ili one (među njima je bilo i studenata, pa čak i jedna studentica dizajna) koji su se došli klanjati toj instituciji. Prave su institucije (akademije, instituti i zavodi) ostale nijeme. Kao i obično.
Svestran sam čovjek pa sam, ne imajući nekih većih obveza u vrtu ideja, malo prolistao biografije domaćih dizajnera (barem dio onih koje se često spominju u javnosti). Tek toliko, rekoh si, da vidim koliko su teorijski potkovani i koliki je udio samoukosti i samoprozvanosti u njihovu djelu (dijelom i time što je akademsko obrazovanje postalo imperativom svake profesionalnosti tehnološkog doba i teško prolazi legenda o nadarenosti). Nemalo sam se iznenadio otkrivši da tek jedan među njima ima formalno obrazovanje, odnosno da ima formalno pokriće za posao kojim se bavi. Ostali, bez obzira što njihova okupacija nije jednako odgovorna onoj liječnika s licencom, i nadalje ostaju - naturščici. Bez ikakva certifikata. Na žalost, s takvim se naturščicima, izvođačima neuspjelih eksperimenata, susrećem tijekom cijelog svog radnog vijeka. Razlikujemo se po mnogočemu: prošao sam testiranja i intervjue, oni nisu (došli su na stražnja vrata i još su mi zamjerili što mi biografija ima nekoliko stranica više od njihove); umjesto njih, ja sam pognut, jer nemam zaleđe onih što su im otvorili stražnja vrata. Ipak, ne žalim jer sam ispunio vrijeme između motike, sna i obroka. Oni, naprotiv, još nisu pronašli zgradu kazališta, a kamoli da su odložili motiku. No, vratimo se onima koje su mediji proglasili stručnima (referiram se na izjavu jedne TV urednice koja je jednog poznatijeg stilista nazvala neospornim stručnjakom za odijevanje - malo je nedostajalo da dotični dobije titulu primarijusa). Konkretno se zapitajmo (kada već pratimo taj putujući cirkus): koja to znanja i vještine posjeduje jedan prosječno neobrazovani hrvatski stilist, modni kreator i ostala ekipa iz branše koja slavno propada i što ima ekspertnog u obilascima trgovina i prebiranju polica? Znate, najlakše je reći: Ne da mi se učiti, sam ću izabrati područje kojim se želim baviti, proglasiti se ekspertom, a onda ću sve one koji knjige i skripte nisu bacili kroz prozor proglasiti budalama (uz trenutni obrazovni sustav i kulturološko stanje nacije to, dapače, nije ni najmanji problem). Taj je trend toliko obolio da čak i lažni iscjelitelji i proroci iskaču iz svakog grma hvaleći se disertacijama iz zemalja u kojima škole još uvijek imaju zemljane podove i drvene ploče. I sam sam osjetio što znači poplava eksperata na ovim prostorima: sušu rezultata. Od toliko stručnjaka pravi je podvig pronaći nekoga da izradi odijelo po mjeri ili, nedajbože, nešto za što se kroj ne može naći u specijaliziranom časopisu. Na kraju sam se oslonio na industriju, a znate li gdje sam našao dizajnere s diplomom? U trgovinama ili pak u kafićima. Dakako, kao radnu snagu (sretne što uopće rade). To je krajnji rezultat društva znanja s porukom iz nadležna ministarstva: ako nemate perspektivu sa završenim fakultetom, upišite drugi. Oduševljen sam, umjesto opismenjavanja nepismenih, politika nam nudi ponovno opismenjavanje pismenih. Ipak treba zaštititi nepismene i nestručne, samoprozvane eksperte i mentore im.
U konačnici, nije toliko strašno postojanje samoprozvanih kreatora i stilista ( i svih ostalih samoprozvanih), već položaj onih (mentora) što su takve lansirali u orbitu javnosti. Ti su samoprozvani svoje mjesto u reklami dobili na temelju sebe kao proizvoda, i to onog koji nudi neukus amaterizma i zadah provincijalizma. Iz tih razloga ne osuđujem onu dječurliju što je spremna izvjesnom Grubniću nositi čizme (i ja sam kao mladac bio podvornik nekim tzv. eminentnim dramskim umjetnicima) i koja njegove spisateljske pokušaje proglašava kvalitetnim štivom koje treba biti dijelom kućne biblioteke, ali me strašno brine poruke koje odašilju ovakve audicije: Ne učite, pužite! Zar ne mislite da smo malo prestari za puzanje?!

Lijevim sam uhom, onako poluzainteresirano, prebirući neke stare prašnjave arke, osluškivao ponudu radijskoga programa i među mnoštvom kontakt-emisija što su vabile na rasipanje impulsa, izabrao sam onu u kojoj se jedan (bih li imao koristi od spomena njegova imena?) urednik i voditelj mučio s razlikovanjem pojmova pretplata i pristojba. Tema je, dakako, bila javna televizija (iako si još uvijek nisam rastumačio taj društveno precijenjeni pojam), a ovaj se tipični primjerak ovdašnja novinarstva tijekom cijeloga nastupa mučio s pojmovljem koje je svakoga mjeseca uredno mogao sresti na poleđini opće uplatnice. Ne imajući nešto pojma o zakonu koji propisuje obvezu plaćanja naknade koju nije znao ni pošteno imenovati, naš se radijski ptić hrabro upustio u plovidbu po suhom zajedno s jednako neupućenom slušateljskom posadom. Bilo je to pravo malo nadmetanje rasipača vremena i novaca. Naime, ništa drugo nisu imali za ponuditi. Također ni ništa novije od jedne arhivske teme koja je ovih dana ponovno izvučena iz podruma: uvreda ravnatelja javne televizije jednoj zaposlenica te iste. Ali izvlačenjem iz podruma nismo dobili prvoklasnu berbu, već pokvareni mošt koji nikako nije mogao dati ništa pitkog, a kamoli vina.
I sami znate da ne povlađujem ni vlastitoj dlaci, samim time ni tuđim keratinima, i nimalo me nisu impresionirali živčani pozivi na smjenu jer, kako to uvijek biva u ovom surom balkanskom ćorsokaku, rijetko tko razumije razloge svojih zahtjeva (reče mi moje iskustvo). I ovom sam prilikom prepoznao istu manu, a istodobno podijelio jednaka dvoumljenja: ako zapostavimo nedokumentiranost uvrede (a svjedoci smo da su uvrede čest oblik verbalna zlostavljanja, kako nadređenih, tako i podređenih, i da se ove slabo ili nikako ne sankcioniraju), ne možemo biti toliko nekorektni i tvrditi da je uvreda izrečena (ponavljam, ako jest) na nacionalnoj razini, jer četnici nikada nisu bili nacija, već jedna ideološka skupina (pokret) koja se zapadno od Drine nikada nije smatrala antifašističkom formacijom, pa samim time ni ničim pozitivnim. Dapače, na ovim prostorima, nakon službene rehabilitacije zla koje su utjelovili,, još uvijek postoji bojazan od uskrsnuća četništva. Upravo mi iz tih razloga nije jasna potreba pojedinih pripadnika srpske nacionalne manjine da reagiraju na izjavu koja se nije dotakla ni jednog etnonima, a kamoli srpskog (Prepoznajete li se, vi, ako ste Hrvat, pri prozivanju ustaša? Zasigurno ne, niti ih imate potrebu uzimati u zaštitu). Međutim, ono oko čega se moralne vertikale nisu uspravile jest uvreda te iste dame po spolnoj osnovi: koliko njih je osudilo nazivanje dotične kurvom? Taj im se dio očito nije učinio problematičnim koliko onaj s ideološkim predznakom, a cijeli je ispad odmah dilentantski neodgovorno povezan s etničkom pripadnošću njezina supruga. Kažem dilentantskim jer je naziv četnik potekao iz hrvatskog jezika i jer kao povijesni pojam predstavlja hrvatskog ustanika (iz drniškoga kraja) u doba najezde Turaka tijekom prve polovice 17. stoljeća. Istina je da su mnogo kasnije Srbi posudili taj naziv, no to nije spriječilo Hrvate (napose iz Dalmacije) da im se pridruže u njihovim pustošenjima diljem Balkana.
Zgražanja (s godinu i pol zakašnjenja) kako je nedopustivo da jedna takva osoba (ravnatelj) bude na čelu javne televizije (iako nas uglavnom žulja plaćanje pristojbe, a ne koga je potvrdio parlament) licemjerna je samim činom što se bez problema prošlo preko izjava tipa Svi će Srbi stati pod jedan kišobran i Srbi iz Hrvatske mogu ponijeti samo blato koje su na opancima i donijeli u Hrvatsku. Nekako sam siguran da su autora ovakvih izjava, osim onog čudnovatog milijuna i sitniš, između ostaloga,birali i oni koji se danas zgražaju na izjavu o kojoj samo znaju da je možda izrečena i da možda ima veze s uvredom na nacionalnoj razini. Mogu li oni biti relevantni zastupnici političke korektnosti? Teško.

Mislim da sam se svojedobno već jasno i glasno ogradio od pohoda svemu što zaudara na mrežna okupljanja i slične mu embolične servise. Osim što takav oblik komunikacije smatram krajnjim gubitkom vremena jer je plodonosan koliko i razmjena paučine sa susjedom (koji je jednako lijen u obavljanju kućanskih poslova), nisam sklon ni izlaganju svog autorskog djela procjeni nekog smušenog redara kojemu su ovlasti (bez vlasti) jednako neuspješno nadomjestile nedostatak dlaka na bradi koliko i znanja i objektivnosti. Tu i tamo navratim tek na jedina dva foruma (forum.hr odnosno index.hr), a u čijim su vlasništima blogerski servisi (bloger.hr odnosno blog.hr) i obično se zadržim na komentarima članaka i pritužbama. To su mjesta koja ne zahtijevaju neka velika filozofiranja, a samim time ni gubitak dragocjena vremena.
Tako sam jedne rane večeri kasna proljeća, ne imajući pametnija posla i zavaljen u svoj omiljeni zamusani naslonjač, ušao u malo dubioznije rasprave s jednim redarom koji je tvrdio da određeno osobno mišljenje (prijedlog za uvođenjem smrtne kazne kamenovanjem zbog preljuba) krši ustav te kao takvo više nije dobrodošlo ni na vratima javna zahoda, a kamoli dotičnog foruma koji to nikako (zahodom) ne želi postati. Kako se uvijek naježim pri pozivanju na ove ili one regule, i to na mjestima na kojima se promovira glupost i netolerancija (istina, ono prvo nije zabranjeno, ali je užasno iritantno i loša je reklama mentalnom zdravlju zajednice, daleko lošija od reklamiranja alkohola i cigareta), odlučio sam izgubiti dio dragocjena vremena. Pomislio sam: možda nešto i naučim, budući da sam u životu jednako učio i od pametnih i od tupavih (barem kako ih izbjegavati). Da budemo na čisto: nisam ulazio u raspravu kako bih branio etički upitan (jednoj od civilizacija) čin kamenovanja zbog preljuba, već da bih branio pravo na mišljenje na način kao što se brani pranje mozga temama poput Lambaša-Pokos-Radeljak, dinastija Gotovac, Nives Celzijus, i mnogi drugi koji su počeli iskakati iz svakog grma (da ne reklamiram paštete). Znao sam da će i ova rasprava pokazati kako se, kao pijanci plota, držimo nečega što je stvarno koliko i vrbovo vino, stoga nisam dugo oklijevao zaći u taj čudnovati vinski podrum.
Najprije sam provjerio što se sve izlilo kako bih mogao degustirati s nekim faktima, no ipak me u datom trenutku (koji se protegnuo sve do danas) više od napuhavanja redara (koji se više divio svojoj znački nego kompetenciji) brinula pogibeljna izloženost medija koji naše mentalno zdravlje osakaćuju hrpetinom idiotarija, indoktriniraju svojim viđenjem demokracije i objektivnosti, ne dajući nam prostora ni za vapaj. Upravo sam se zato, pored svih onih escort dama što pametuju o životu, ostarjelih bacačica graha što otkrivaju sudbinu i lažnih iscjelitelja što nude susret s dušom, osjećao prozvanim u tuđoj raspravi. Nisam prihvaćao stvarnost u kojoj su ovakvi čudaci bili postavljeni na pijedestal i tako posredno doprinosili tabuiziranju svih onih ozbiljnih tema u kojima se rušio ovaj ili onaj mit. Znao sam da neću uozbiljiti društvo, ali barem sam tom leglu jeftinoće uspio dobaciti: [em]Ojađeno je društvo koje skorojevićevski bira s kime će razgovarati, a istodobno se podaje svakoj budali.[/em] Potom sam se vratio na početak svojih interesa, zadnjom se stranicom uvukao u korice koje su trebale otkriti zašto je mišljenje u suprotnosti s važećim svjetonazorom automatski predodređeno za izgon. Klizio sam člancima zakona, no nisam se susreo sa znakom stop. Ipak, većina se, vođena nekim čudnovatim mehanizmom, zaustavljala na tim neoznačenim mjestima koja su imala status tabua.
Možda baš zato nije nevažno kako se sva ta užarena lava obično slijevala i slijeva s grotla religije, područja čiji slobodni tumači često idu na ruku puritancima i lažnim moralistima pazeći kako ovi ne bi poplavjeli samim time što netko ima drugačije (za njih heretično) mišljenje. Moram priznati da sam znao zaći na čudnovata mjesta (svojevrsne šume striborove) gdje bi se sudionike isključivalo iz rasprave pod pravomoćnom presudom da su povrijedili, nota bene, kolektivne vjerske osjećaje. Osim što sam sumnjičav prema svakom pokušaju kvantifikacije emocija, posebice onih koje dolaze u paketu s nekom zajednicom, još me više skepse trese po pitanju pružanja pravne pomoći mitološkim bićima. Zapravo, uvijek sam se pitao što točno znači uvrijediti dotične literarne veličine, jer jedno je vrijeđati srodne i nesrodne članove bliske nam zajednice, a nešto sasvim drugo osobni predmet obožavanja kojemu je mit najautentičniji dokaz postojanja. Osim toga, ima puno ljudi koji štuju životinje na nekonvencionalan način pa nikada nisam naišao na slučaj da se nekoga proganja samim time što je član lovačkog društva i što životinje "štuje" na neki drugi, drugima neprihvatljivi, način. Dakako, ovime ne opravdavam uobičajene prakse demoniziranja tzv. svetinja, već apeliram na prihvaćanje različitih praksi jer se dovodimo u grotesknu stuaciju pravnog zastupanja ovog ili onog božanstva ili proroštva kao da su, u najmanju ruku, u pitanju ljudska i građanska prava. Iz prakse znam da upravo takva grotesknost interese čovjeka stavlja na margine i pretvara ih, u samo još jednu, prinesenu žrtvu. Zato se rado držim citata pravnih normi jer samo u njima postoji jasno i konačno stop. Naravno, ni u ovom ih slučaju nisam dobio, ali sam uljudno upoznat s tradicijom foruma koji drži do civilizacijskih normi. To je, vjerojatno, trebao biti odgovor na sve što završava upitnikom, pa smo umjesto na bibliografskoj jedinici o autoru tih i takvih normi završili na beskonačnom polju zdrava razuma (još jedna "opipljiva" površina) i spomenu vlasnika koji je odabranoj nekolicini dao mandat (o, uzvišene li riječi za tako jeftine radnje) da obavljaju poslove nadzora tuđeg mišljenja kako ovo slučajno ne bi skrenulo u mazohizam ili talibanizaciju. Magare kakvo jesam, nisam se dao, njakao sam i njakao oko piljenja ispiljenih drva i agoru pretvarao u pilanu. I dalje sam tražio izvorni oblik nečega što je navodno normirano (naravno, ne hrvatsku adaptaciju jer se mnogo toga izgubi u prijevodu), jer kako da znam da civilizacijske norme nisu tek osobne natuknice onoga tko se na njih poziva. Nespretnost odgovora druge strane samo je potvrdilo moju tezu da je pozivanje na civilizacijske norme jednako pozivanju telefonskog broja prije izuma telefona i da je sadržaj na kojega se poziva svaki rječiti papagaj samo interpretacija interpretiranog, pa tko popuši - popuši. E, to je već mazohizam, pa mi se njakanje čak i počelo sviđati. Tko zna, možda i nije tako loše biti magare, tim više ako u nadmetanju s vrlim redarima dobijete važan podatak kao što je onaj da je ovima sam vlasnik dao mandat. Do tada sam živio u zabludi da je moderiranje nekakav (istina, besmislen) hobi, a ne funkcija poput one u Vijeću sigurnosti i da je posao redara ipak lakši od mozganja o tamo nekakvim rezolucijama. Preferirajući vlastitu zabludu ipak sam ostao pri tome da se ne radi ni o kakvom poslu, ni ozbiljnom poslu, ni ozbiljnom plaćenom poslu, ni igdje evidentiranom ozbiljnom plaćenom poslu, već stvarnosti nepoznatom i neplaćenom trudu koji se najviše isplati nevidljivom gazdi. Zbog prirode sam stvari počeo razumijevati ponašanje pojedinih redara, sve njihove viškove slobodna tumačenja odnosno tumačenja sadržaja na način kako nisu zapisani i dilentantska dešifriranja konteksta, iako su tim činom smanjivali ionako mršavi postotak građanske slobode. Pružio sam im šansu da pronađu presušeno vrelo pluralizma i donesu mu padaline. U sebi sam nekako već razradio uzroke te suše, i uopće ih nisam našao u ideologiji. Ta se blokada jednostavno događala u nama, našoj nemoći da priznamo nemogućnost objektivna pristupa, kao i činjenice da je naš stupanj znanja, saznanja i obrazovanja ograničavajući faktor koji moramo nadvladati u osjetljivim situacijama procjenjivanja drugoga, a istodobno izbjeći samoprecjenjivanje (to su sve one situacije u kojima svoje zrno maka, koje predstavlja naše znanje, serviramo kao obilan obrok onome kome smo upravo zašili usta).
Upravo mi, koji svoje mišljenje nudimo pred svakom crpkom i trafikom, cenzuriramo sugovornika zaboravljajući na to da svaka individua ima pravo na svoju životnu filozofiju i da je svođenje na binarne opreke (crveno-crno, većina-manjina, lijevo-desno, liberalno-konzervativno, normalno-nenormalno, prirodno-neprirodno, muško-žensko), kao jedina metoda razvrstavanja, jednako ukidanju vlastita prava na mišljenje.Rezultat toga - znamo: verbalna agresija lišena svake odgovornosti (posebice uslijed njegovanja mita o anonimnosti, a time i gubitka straha od roditelja, supružnika, šefa i susjeda, ali i kulture) čiju je lavinu gotovo nemoguće zaustaviti i koja pred sobom uništava svu prohodnost komunikacije.
No da se vratimo civilizacijskim normama i mojim njakanjima oko njihova nepostojanja na papiru. Svi mi, u načelu, ne ljubimo nešto norme (prvi sam među takvima), norme traže stabilnost, a mi smo, iako stabilni mapom gena, nestabilna duha (zato nas je teško svrstati u stručne definicije). Stalno nešto analiziramo, propitkujemo, tražimo...Pritom zaboravljamo da isti prostor za potragu treba dati i drugome jer što je veća tolerancija, to su mišljenja manje radikalna; prevelika stega jača otpor i na kraju se događa da usred mnoštva pravila, tih imaginarnih proteza, prestanemo biti sposobni obuzdati kaos. A zakleli bismo se da smo samo prosijavali tuđe mišljenje ne razmišljajući pritom kako nije trebalo tražiti kukolj niti iskorjenjivati glupost. Prvo smo branili zakon, onda smo počeli braniti pamet uvjereni da znamo što znači glupost, da bismo na kraju zaštitili sterilni hibrid tj. mišljenje po mjeri sustava odnosno preovladavajuće većine. I dalje sam branio stav korisnika da priziva ozakonjenje kamenovanja, no uporno sam dobivao odgovor da ne dolazi u obzir objašnjavati zašto to na ovim prostorima nikada neće biti prihvaćeno. Samo što ja nisam tražio mišljenje o prihvatljivosti tuđeg mišljenja nekoj zajednici (jer me ni na koji način ne obvezuje), nisam čak ni podržavao omraženi stav (iako sam na to imao legitimno pravo samim svojim postojanjem), nego pravo na stav uopće, a koji nije, recimo, krojen po mjerilima europske dame i sjevernoameričkog vagabunda (omiljenih skrovišta u koja odlažemo natruhe plemenskog u sebi). Zar nas Tuđman, s pozicije predsjednika države, nije nazivao stokom sitna zuba pa mu nitko nije lupio žuti, a kamoli crveni karton? Tko je tada, od visokomoralna ljudstva, koje dežura na svakom uglu i samodopadno govori u ime javnosti, pitao za civilizacijske norme dotičnog i je li ga itko opozvao kao što je opozvano djelovanje sudionika jedne benigne rasprave na gotovo nevažnu mjestu? Uočio sam: što je mjesto nevažnije i beskorisnije, to se više pravimo važni i izvijamo vratove (da vidiš, svijete, naše epolete) a što je važnije i zahtjevnije, to dublje guramo glavu u ramena i čekamo da nam jave kada je posao završen. Ionako imamo dovoljno vremena da se prilagodimo društvu u kojemu je najvažnije biti istomišljenik, guditi u iste svirale (ići doma šefu na roštilj, kako je to svojedobno bio običaj jednog televizijskog urednika) pa makar i kao u lule zakrivljene jer su to, eto, neke tekovine kojih se moramo držati. Kada bih bio zločest, pitao bih koje su to tekovine: one koje su niknule na kolonijalističkom pojmu rasa, robovlasništvu i imperijalizmu ili pak one koje su na zgarištu etnički očišćenih teritorija stvorile suvremene zajednice neupitna suvereniteta. Što to čini civilizacijsku tekovinu: drsko otimanje tla i gena, a potom nametanje legaliteta takvu nasilju? Netko će reći da povijest ne možemo promijeniti (da, nemoguće je izbaciti sve one prljave, ali naparfumirane spodobe koje su za života kupile božanski status, a sve ostale prognale u stada), ali je ne moramo neprestano koristiti kao pojašnjenje i protuargument za sve što se danas događa. Naš temeljni problem nije povijest kao takva (tim više što nam i nije nešto poznata), već nevješto i uzaludno prekapanje po njoj; čak ni civilizacijske norme, već neozbiljno pozivanje na njih: istodobno ne znamo kamo bismo s odjecima drugih i treba li im uopće dopustiti prolazak komunikacijskim kanalom. To što danas zatvaramo vrata i pojačamo radio kada naše uši svjedoče obiteljskom nasilju, ne znači da smo postali uljuđeniji, nego da smo samo bili pedantni oko akustike. Usprkos tome i dalje stvaramo iluziju pluralizma, a istodobno živimo lutkarsko kazalište u kojemu je sve osim konaca suvišno. Je li moguće da se današnji svijet panično boji otpora, da, strepi od pomisli kako će eventualnim sudarom američke i ruske bojne glave biti zakinut za kupnju forda s vodkom na prednjem sjedalu? Ne brinite, uvijek će se naći neka trava za spravljanje žestice, a ni kotač nije suvremeni izum pa će prapovijesna tehnologija poslužiti svrsi. Uostalom, svi su naši instikti i fobije ionako ostavština iz prapovijesti.