Marketing
Kulturträger (iliti Struka samoprozvanih stilista)
Nisam ljubitelj formata u kojima tračevi čine manifestaciju kulture, stoga ih izbjegavam u široku luku ne želeći evoluciji svoga ponašanja dati pogrešan ključ u ruke. Ipak, ljudski mekan, ne samo tkivom, prihvatio sam prijedlog nekih sugovornika da bacim pogled na nekoliko uradaka velike povratnice na male ekrane - Mirne Berend. Nisam očekivao puno (prvenstveno zbog samog formata), a i nisam vidio nekog smisla u još jednoj inačici komentiranja društvenih događanja ni od kakva značaja (danas uistinu svatko komentira, rekao bih oholo). Da, da, znam, i sam komentiram, ali to ne činim ni za kakve naknade, niti za promicanje ionako naslijeđena imena. Osim toga, svoje mišljenje nikada ne prepuštam neprovjerenim teorijama i neuspjelim praksama (sve čemu se čudite na mojim stranicama možete pronaći u izvorima relevantnih autora). No, dosta o mojim navikama: takav sam, kakav sam, nimalo zaslužan za oblik i funkciju.
Izbor tema je bio očekivan: nimalo relevantni događaji su bili upakirani tako da mirišu važno (nigdje ozbiljne društvene teme, nigdje ozbiljnog pojedinca). I tako iz tjedan u tjedan, a kada je dotična krenula sa serijom intervjua, loš se recept ponovio, ali uz dodatak: onemogućavanje sugovornika da dovrši misao i izostanak svakog koncepta (bezglavost i bezrepost) začinjeni trivijalnim pitanjima. Kako je to pronašlo publiku? Vjerjatno kao i kokoš jaje. Isto sam se pitao svjedočeći još jednoj devastaciji znanja i struke: castingu za izbor asistenta izvjesnom Marku Grubniću (kojeg je upravo ranije spomenuta Mirna Berend nazvala nosačem vrećica pitajući se što je on zapravo) koji se voli predstavljati stilistom. Ne znam jesam li više sažalijevao one (tzv. estrada, ma što to značilo) koji su dotičnog proglasili institucijom ili one (među njima je bilo i studenata, pa čak i jedna studentica dizajna) koji su se došli klanjati toj instituciji. Prave su institucije (akademije, instituti i zavodi) ostale nijeme. Kao i obično.
Svestran sam čovjek pa sam, ne imajući nekih većih obveza u vrtu ideja, malo prolistao biografije domaćih dizajnera (barem dio onih koje se često spominju u javnosti). Tek toliko, rekoh si, da vidim koliko su teorijski potkovani i koliki je udio samoukosti i samoprozvanosti u njihovu djelu (dijelom i time što je akademsko obrazovanje postalo imperativom svake profesionalnosti tehnološkog doba i teško prolazi legenda o nadarenosti). Nemalo sam se iznenadio otkrivši da tek jedan među njima ima formalno obrazovanje, odnosno da ima formalno pokriće za posao kojim se bavi. Ostali, bez obzira što njihova okupacija nije jednako odgovorna onoj liječnika s licencom, i nadalje ostaju - naturščici. Bez ikakva certifikata. Na žalost, s takvim se naturščicima, izvođačima neuspjelih eksperimenata, susrećem tijekom cijelog svog radnog vijeka. Razlikujemo se po mnogočemu: prošao sam testiranja i intervjue, oni nisu (došli su na stražnja vrata i još su mi zamjerili što mi biografija ima nekoliko stranica više od njihove); umjesto njih, ja sam pognut, jer nemam zaleđe onih što su im otvorili stražnja vrata. Ipak, ne žalim jer sam ispunio vrijeme između motike, sna i obroka. Oni, naprotiv, još nisu pronašli zgradu kazališta, a kamoli da su odložili motiku. No, vratimo se onima koje su mediji proglasili stručnima (referiram se na izjavu jedne TV urednice koja je jednog poznatijeg stilista nazvala neospornim stručnjakom za odijevanje - malo je nedostajalo da dotični dobije titulu primarijusa). Konkretno se zapitajmo (kada već pratimo taj putujući cirkus): koja to znanja i vještine posjeduje jedan prosječno neobrazovani hrvatski stilist, modni kreator i ostala ekipa iz branše koja slavno propada i što ima ekspertnog u obilascima trgovina i prebiranju polica? Znate, najlakše je reći: Ne da mi se učiti, sam ću izabrati područje kojim se želim baviti, proglasiti se ekspertom, a onda ću sve one koji knjige i skripte nisu bacili kroz prozor proglasiti budalama (uz trenutni obrazovni sustav i kulturološko stanje nacije to, dapače, nije ni najmanji problem). Taj je trend toliko obolio da čak i lažni iscjelitelji i proroci iskaču iz svakog grma hvaleći se disertacijama iz zemalja u kojima škole još uvijek imaju zemljane podove i drvene ploče. I sam sam osjetio što znači poplava eksperata na ovim prostorima: sušu rezultata. Od toliko stručnjaka pravi je podvig pronaći nekoga da izradi odijelo po mjeri ili, nedajbože, nešto za što se kroj ne može naći u specijaliziranom časopisu. Na kraju sam se oslonio na industriju, a znate li gdje sam našao dizajnere s diplomom? U trgovinama ili pak u kafićima. Dakako, kao radnu snagu (sretne što uopće rade). To je krajnji rezultat društva znanja s porukom iz nadležna ministarstva: ako nemate perspektivu sa završenim fakultetom, upišite drugi. Oduševljen sam, umjesto opismenjavanja nepismenih, politika nam nudi ponovno opismenjavanje pismenih. Ipak treba zaštititi nepismene i nestručne, samoprozvane eksperte i mentore im.
U konačnici, nije toliko strašno postojanje samoprozvanih kreatora i stilista ( i svih ostalih samoprozvanih), već položaj onih (mentora) što su takve lansirali u orbitu javnosti. Ti su samoprozvani svoje mjesto u reklami dobili na temelju sebe kao proizvoda, i to onog koji nudi neukus amaterizma i zadah provincijalizma. Iz tih razloga ne osuđujem onu dječurliju što je spremna izvjesnom Grubniću nositi čizme (i ja sam kao mladac bio podvornik nekim tzv. eminentnim dramskim umjetnicima) i koja njegove spisateljske pokušaje proglašava kvalitetnim štivom koje treba biti dijelom kućne biblioteke, ali me strašno brine poruke koje odašilju ovakve audicije: Ne učite, pužite! Zar ne mislite da smo malo prestari za puzanje?!
Post je objavljen 30.10.2009. u 20:42 sati.