Mislim da sam se svojedobno već jasno i glasno ogradio od pohoda svemu što zaudara na mrežna okupljanja i slične mu embolične servise. Osim što takav oblik komunikacije smatram krajnjim gubitkom vremena jer je plodonosan koliko i razmjena paučine sa susjedom (koji je jednako lijen u obavljanju kućanskih poslova), nisam sklon ni izlaganju svog autorskog djela procjeni nekog smušenog redara kojemu su ovlasti (bez vlasti) jednako neuspješno nadomjestile nedostatak dlaka na bradi koliko i znanja i objektivnosti. Tu i tamo navratim tek na jedina dva foruma (forum.hr odnosno index.hr), a u čijim su vlasništima blogerski servisi (bloger.hr odnosno blog.hr) i obično se zadržim na komentarima članaka i pritužbama. To su mjesta koja ne zahtijevaju neka velika filozofiranja, a samim time ni gubitak dragocjena vremena.
Tako sam jedne rane večeri kasna proljeća, ne imajući pametnija posla i zavaljen u svoj omiljeni zamusani naslonjač, ušao u malo dubioznije rasprave s jednim redarom koji je tvrdio da određeno osobno mišljenje (prijedlog za uvođenjem smrtne kazne kamenovanjem zbog preljuba) krši ustav te kao takvo više nije dobrodošlo ni na vratima javna zahoda, a kamoli dotičnog foruma koji to nikako (zahodom) ne želi postati. Kako se uvijek naježim pri pozivanju na ove ili one regule, i to na mjestima na kojima se promovira glupost i netolerancija (istina, ono prvo nije zabranjeno, ali je užasno iritantno i loša je reklama mentalnom zdravlju zajednice, daleko lošija od reklamiranja alkohola i cigareta), odlučio sam izgubiti dio dragocjena vremena. Pomislio sam: možda nešto i naučim, budući da sam u životu jednako učio i od pametnih i od tupavih (barem kako ih izbjegavati). Da budemo na čisto: nisam ulazio u raspravu kako bih branio etički upitan (jednoj od civilizacija) čin kamenovanja zbog preljuba, već da bih branio pravo na mišljenje na način kao što se brani pranje mozga temama poput Lambaša-Pokos-Radeljak, dinastija Gotovac, Nives Celzijus, i mnogi drugi koji su počeli iskakati iz svakog grma (da ne reklamiram paštete). Znao sam da će i ova rasprava pokazati kako se, kao pijanci plota, držimo nečega što je stvarno koliko i vrbovo vino, stoga nisam dugo oklijevao zaći u taj čudnovati vinski podrum.
Najprije sam provjerio što se sve izlilo kako bih mogao degustirati s nekim faktima, no ipak me u datom trenutku (koji se protegnuo sve do danas) više od napuhavanja redara (koji se više divio svojoj znački nego kompetenciji) brinula pogibeljna izloženost medija koji naše mentalno zdravlje osakaćuju hrpetinom idiotarija, indoktriniraju svojim viđenjem demokracije i objektivnosti, ne dajući nam prostora ni za vapaj. Upravo sam se zato, pored svih onih escort dama što pametuju o životu, ostarjelih bacačica graha što otkrivaju sudbinu i lažnih iscjelitelja što nude susret s dušom, osjećao prozvanim u tuđoj raspravi. Nisam prihvaćao stvarnost u kojoj su ovakvi čudaci bili postavljeni na pijedestal i tako posredno doprinosili tabuiziranju svih onih ozbiljnih tema u kojima se rušio ovaj ili onaj mit. Znao sam da neću uozbiljiti društvo, ali barem sam tom leglu jeftinoće uspio dobaciti: [em]Ojađeno je društvo koje skorojevićevski bira s kime će razgovarati, a istodobno se podaje svakoj budali.[/em] Potom sam se vratio na početak svojih interesa, zadnjom se stranicom uvukao u korice koje su trebale otkriti zašto je mišljenje u suprotnosti s važećim svjetonazorom automatski predodređeno za izgon. Klizio sam člancima zakona, no nisam se susreo sa znakom stop. Ipak, većina se, vođena nekim čudnovatim mehanizmom, zaustavljala na tim neoznačenim mjestima koja su imala status tabua.
Možda baš zato nije nevažno kako se sva ta užarena lava obično slijevala i slijeva s grotla religije, područja čiji slobodni tumači često idu na ruku puritancima i lažnim moralistima pazeći kako ovi ne bi poplavjeli samim time što netko ima drugačije (za njih heretično) mišljenje. Moram priznati da sam znao zaći na čudnovata mjesta (svojevrsne šume striborove) gdje bi se sudionike isključivalo iz rasprave pod pravomoćnom presudom da su povrijedili, nota bene, kolektivne vjerske osjećaje. Osim što sam sumnjičav prema svakom pokušaju kvantifikacije emocija, posebice onih koje dolaze u paketu s nekom zajednicom, još me više skepse trese po pitanju pružanja pravne pomoći mitološkim bićima. Zapravo, uvijek sam se pitao što točno znači uvrijediti dotične literarne veličine, jer jedno je vrijeđati srodne i nesrodne članove bliske nam zajednice, a nešto sasvim drugo osobni predmet obožavanja kojemu je mit najautentičniji dokaz postojanja. Osim toga, ima puno ljudi koji štuju životinje na nekonvencionalan način pa nikada nisam naišao na slučaj da se nekoga proganja samim time što je član lovačkog društva i što životinje "štuje" na neki drugi, drugima neprihvatljivi, način. Dakako, ovime ne opravdavam uobičajene prakse demoniziranja tzv. svetinja, već apeliram na prihvaćanje različitih praksi jer se dovodimo u grotesknu stuaciju pravnog zastupanja ovog ili onog božanstva ili proroštva kao da su, u najmanju ruku, u pitanju ljudska i građanska prava. Iz prakse znam da upravo takva grotesknost interese čovjeka stavlja na margine i pretvara ih, u samo još jednu, prinesenu žrtvu. Zato se rado držim citata pravnih normi jer samo u njima postoji jasno i konačno stop. Naravno, ni u ovom ih slučaju nisam dobio, ali sam uljudno upoznat s tradicijom foruma koji drži do civilizacijskih normi. To je, vjerojatno, trebao biti odgovor na sve što završava upitnikom, pa smo umjesto na bibliografskoj jedinici o autoru tih i takvih normi završili na beskonačnom polju zdrava razuma (još jedna "opipljiva" površina) i spomenu vlasnika koji je odabranoj nekolicini dao mandat (o, uzvišene li riječi za tako jeftine radnje) da obavljaju poslove nadzora tuđeg mišljenja kako ovo slučajno ne bi skrenulo u mazohizam ili talibanizaciju. Magare kakvo jesam, nisam se dao, njakao sam i njakao oko piljenja ispiljenih drva i agoru pretvarao u pilanu. I dalje sam tražio izvorni oblik nečega što je navodno normirano (naravno, ne hrvatsku adaptaciju jer se mnogo toga izgubi u prijevodu), jer kako da znam da civilizacijske norme nisu tek osobne natuknice onoga tko se na njih poziva. Nespretnost odgovora druge strane samo je potvrdilo moju tezu da je pozivanje na civilizacijske norme jednako pozivanju telefonskog broja prije izuma telefona i da je sadržaj na kojega se poziva svaki rječiti papagaj samo interpretacija interpretiranog, pa tko popuši - popuši. E, to je već mazohizam, pa mi se njakanje čak i počelo sviđati. Tko zna, možda i nije tako loše biti magare, tim više ako u nadmetanju s vrlim redarima dobijete važan podatak kao što je onaj da je ovima sam vlasnik dao mandat. Do tada sam živio u zabludi da je moderiranje nekakav (istina, besmislen) hobi, a ne funkcija poput one u Vijeću sigurnosti i da je posao redara ipak lakši od mozganja o tamo nekakvim rezolucijama. Preferirajući vlastitu zabludu ipak sam ostao pri tome da se ne radi ni o kakvom poslu, ni ozbiljnom poslu, ni ozbiljnom plaćenom poslu, ni igdje evidentiranom ozbiljnom plaćenom poslu, već stvarnosti nepoznatom i neplaćenom trudu koji se najviše isplati nevidljivom gazdi. Zbog prirode sam stvari počeo razumijevati ponašanje pojedinih redara, sve njihove viškove slobodna tumačenja odnosno tumačenja sadržaja na način kako nisu zapisani i dilentantska dešifriranja konteksta, iako su tim činom smanjivali ionako mršavi postotak građanske slobode. Pružio sam im šansu da pronađu presušeno vrelo pluralizma i donesu mu padaline. U sebi sam nekako već razradio uzroke te suše, i uopće ih nisam našao u ideologiji. Ta se blokada jednostavno događala u nama, našoj nemoći da priznamo nemogućnost objektivna pristupa, kao i činjenice da je naš stupanj znanja, saznanja i obrazovanja ograničavajući faktor koji moramo nadvladati u osjetljivim situacijama procjenjivanja drugoga, a istodobno izbjeći samoprecjenjivanje (to su sve one situacije u kojima svoje zrno maka, koje predstavlja naše znanje, serviramo kao obilan obrok onome kome smo upravo zašili usta).
Upravo mi, koji svoje mišljenje nudimo pred svakom crpkom i trafikom, cenzuriramo sugovornika zaboravljajući na to da svaka individua ima pravo na svoju životnu filozofiju i da je svođenje na binarne opreke (crveno-crno, većina-manjina, lijevo-desno, liberalno-konzervativno, normalno-nenormalno, prirodno-neprirodno, muško-žensko), kao jedina metoda razvrstavanja, jednako ukidanju vlastita prava na mišljenje.Rezultat toga - znamo: verbalna agresija lišena svake odgovornosti (posebice uslijed njegovanja mita o anonimnosti, a time i gubitka straha od roditelja, supružnika, šefa i susjeda, ali i kulture) čiju je lavinu gotovo nemoguće zaustaviti i koja pred sobom uništava svu prohodnost komunikacije.
No da se vratimo civilizacijskim normama i mojim njakanjima oko njihova nepostojanja na papiru. Svi mi, u načelu, ne ljubimo nešto norme (prvi sam među takvima), norme traže stabilnost, a mi smo, iako stabilni mapom gena, nestabilna duha (zato nas je teško svrstati u stručne definicije). Stalno nešto analiziramo, propitkujemo, tražimo...Pritom zaboravljamo da isti prostor za potragu treba dati i drugome jer što je veća tolerancija, to su mišljenja manje radikalna; prevelika stega jača otpor i na kraju se događa da usred mnoštva pravila, tih imaginarnih proteza, prestanemo biti sposobni obuzdati kaos. A zakleli bismo se da smo samo prosijavali tuđe mišljenje ne razmišljajući pritom kako nije trebalo tražiti kukolj niti iskorjenjivati glupost. Prvo smo branili zakon, onda smo počeli braniti pamet uvjereni da znamo što znači glupost, da bismo na kraju zaštitili sterilni hibrid tj. mišljenje po mjeri sustava odnosno preovladavajuće većine. I dalje sam branio stav korisnika da priziva ozakonjenje kamenovanja, no uporno sam dobivao odgovor da ne dolazi u obzir objašnjavati zašto to na ovim prostorima nikada neće biti prihvaćeno. Samo što ja nisam tražio mišljenje o prihvatljivosti tuđeg mišljenja nekoj zajednici (jer me ni na koji način ne obvezuje), nisam čak ni podržavao omraženi stav (iako sam na to imao legitimno pravo samim svojim postojanjem), nego pravo na stav uopće, a koji nije, recimo, krojen po mjerilima europske dame i sjevernoameričkog vagabunda (omiljenih skrovišta u koja odlažemo natruhe plemenskog u sebi). Zar nas Tuđman, s pozicije predsjednika države, nije nazivao stokom sitna zuba pa mu nitko nije lupio žuti, a kamoli crveni karton? Tko je tada, od visokomoralna ljudstva, koje dežura na svakom uglu i samodopadno govori u ime javnosti, pitao za civilizacijske norme dotičnog i je li ga itko opozvao kao što je opozvano djelovanje sudionika jedne benigne rasprave na gotovo nevažnu mjestu? Uočio sam: što je mjesto nevažnije i beskorisnije, to se više pravimo važni i izvijamo vratove (da vidiš, svijete, naše epolete) a što je važnije i zahtjevnije, to dublje guramo glavu u ramena i čekamo da nam jave kada je posao završen. Ionako imamo dovoljno vremena da se prilagodimo društvu u kojemu je najvažnije biti istomišljenik, guditi u iste svirale (ići doma šefu na roštilj, kako je to svojedobno bio običaj jednog televizijskog urednika) pa makar i kao u lule zakrivljene jer su to, eto, neke tekovine kojih se moramo držati. Kada bih bio zločest, pitao bih koje su to tekovine: one koje su niknule na kolonijalističkom pojmu rasa, robovlasništvu i imperijalizmu ili pak one koje su na zgarištu etnički očišćenih teritorija stvorile suvremene zajednice neupitna suvereniteta. Što to čini civilizacijsku tekovinu: drsko otimanje tla i gena, a potom nametanje legaliteta takvu nasilju? Netko će reći da povijest ne možemo promijeniti (da, nemoguće je izbaciti sve one prljave, ali naparfumirane spodobe koje su za života kupile božanski status, a sve ostale prognale u stada), ali je ne moramo neprestano koristiti kao pojašnjenje i protuargument za sve što se danas događa. Naš temeljni problem nije povijest kao takva (tim više što nam i nije nešto poznata), već nevješto i uzaludno prekapanje po njoj; čak ni civilizacijske norme, već neozbiljno pozivanje na njih: istodobno ne znamo kamo bismo s odjecima drugih i treba li im uopće dopustiti prolazak komunikacijskim kanalom. To što danas zatvaramo vrata i pojačamo radio kada naše uši svjedoče obiteljskom nasilju, ne znači da smo postali uljuđeniji, nego da smo samo bili pedantni oko akustike. Usprkos tome i dalje stvaramo iluziju pluralizma, a istodobno živimo lutkarsko kazalište u kojemu je sve osim konaca suvišno. Je li moguće da se današnji svijet panično boji otpora, da, strepi od pomisli kako će eventualnim sudarom američke i ruske bojne glave biti zakinut za kupnju forda s vodkom na prednjem sjedalu? Ne brinite, uvijek će se naći neka trava za spravljanje žestice, a ni kotač nije suvremeni izum pa će prapovijesna tehnologija poslužiti svrsi. Uostalom, svi su naši instikti i fobije ionako ostavština iz prapovijesti.