Neki su dan u minutama Dnevnika Nove TV objavljeni rezultati "ki bi da bi" istraživanja o predsjedničkim kandidatima (krnja verzija) pod nazivom Da su danas predsjednički izbori... Kao što sam napisao, riječ je o krnjoj verziji jer od četiri navedena kandidata (Josipović, Hebrang, Pusić, Vidošević), jedan od njih službeno to još uvijek nije (Vidošević), a najmanje trojica izostavljenih to jesu (Kajin, Tuđman, Jurčević) iz čega proizlazi da je u središtu interesa takvog istraživanja favoriziranje određenih kandidata, a što nimalo ne ide u prilog objektivnosti i etici struke. Iako smo već odavna navikli da u balkanskom ćorsokaku ima svega osim objektivnosti i etike, iako smo rat pratili kroz prizmu neobjektivnih i huškačkih priloga koji su vodili paralelne bojeve pa se istina tražila u tuđim odašiljačima izvan ovog krnjeg poluotoka, nekako nisam siguran da smo posve osvijestili ulogu zatupljivanja i manipuliranja javnim mnijenjem, već se mobiliziramo čim ovi vrisnu kako je javnost zgrožena ovim ili onim. Na pitanje koja to javnost i gdje su istu opipali, druga strana, đački hrabro, nema što, nudi šutnju. A što više očekivati od strukture kojoj manjka znanja (ili namjerno, šopana ideologijom, zanemaruju fakte) i obrazovanja (tvrde da je iskustvo ispred literature), a koja se uzdigla iznad onih kojima mogu biti tek đaci s produžne nastave. Takvih je đaka svugdje oko i iznad nas, škakljaju nas perom, maste tintom i misle umjesto nas. Pored njih smo gotovo građanski suvišni.
No vratimo se "ki bi da bi" istraživanju. Ako zanemarimo činjenicu da službena utrka za predsjedničke izbore još nije ni otpočela i da se mnogi kandidati još nisu ni prijavili za utrku pa realno ni ne znamo tko je sve u ponudi, ostaju favoriziranja za koja ne postoje objektivni razlozi. Iz kojih je to razloga opravdano da neki kandidati dobivaju daleko veću minutažu od drugih, da se s nekim kandidatima vode razgovori kao da već sutra sele na Pantovčak, da se neke kandidate ni ne spominje dok drugi višestruko gostuju u istim emisijama, itd., itd., itd.? Ne bojim se za one koji mogu prozreti ovakvu igru, ali se bojim za one koji nekritički prihvaćaju sve što iskače iz kutije. Ipak, od toga je tragičnija samo činjenica da oni koji svoje osobne afinitete i animozitete podmeću javnosti, istoj onemogućavaju da postane gospodarem svoje sudbine. Od takvih mi je medija onda draži sustav koji sprečava laprdanje bez odgovornosti, a u što se ovdašnja demokracija pretvorila. Demos ovdje nije narod, nego dežurna laprdala s kakvima sam svojedobno radio i uvidio sav jad onih koji imaju privilegij držati megafon.
Možda neću pogriješiti ako ustvrdim da se mediji prema javnosti (na koju se stalno pozivaju, iako joj ne vole čuti glas, a u što se možete uvjeriti svaki put kada vas nezreli novinarčić izbaci iz etera jer ste se usudili imati mišljenje drugačije od njegova) često odnose kao prema jednostavnom obliku života koji bi jednom mogao evoluirati ako se za to osiguraju povoljni uvjeti. Tako njihovo tutorstvo nad nedonoščetom nazvanim javno mnijenje postaje opravdano i generira tupave prologe Da su danas.... No, ni danas, ni sutra, ni prekosutra nisu i neće biti, niti će o njihovim rezultatima odlučiti ideološki obojan medijski djelatnik koji u politici ne vidi programe, nego samo lijevu i desnu stranu uz koju se obavezno mora svrstati ne razmišljajući pritom da obje možda razlikuje tek naziv. Uostalom, pojmovnik nam je uvijek bila slaba strana pa smo čak i domovini (izjednačili je s državom) i patriotizmu (izjednačili ga s nacionalizmom) našli osobine koje mu nije našao sav civilizirani svijet koji ne promovira kozmopolitizam dok istovremeno građane maltretira obrascima u kojima se traži izjašnjavanje o nacionalnosti. Iako ne znam iz kojega su to prsta isisali rezultate ki bi da bi istraživanja "Da su danas, ali nisu" i po čemu su isti relevantni mjesecima prije, spomenut ću da su predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću pronašli osvojenih 26,60 posto glasova (od kojega to broja?), dok su Hebranga, Vidoševića i Pusić prikazali kao one koji se grčevito bore za ulazak u drugi krug. Blago onoj gluposti koja na temelju nepotpunih podataka (konačnog broja kandidata) uspijeva dobiti makar i ovakve rezultate, skoro pa i pobjednika. Ovakvo ponašanje mogu pripisati samo manjku ozbiljnih tema i manjku jednako ozbiljnih autora. Ponovno ću napomenuti da ne znam iz kojega su to šešira izvukli rezultate (ni da su zečevi ne bih im povjerovao), no znam da nikoga u mome radijusu nisu pitali za mišljenje, a kamoli da su okupili respektabilan broj onih koji će doista odlučiti na izborima (ako je matematika uistinu dokaz demokracije). Svi mi ovi igrokazi poprilično zaudaraju na isti dilentatizam kao i u slučaju mjerača gledanosti gdje na temelju podataka iz uređaja, kojih ima jedva u 900 kućanstava, medijske kuće crpe podatke o gledanosti. Možemo li onda ozbiljno shvatiti istraživanja koja tvrde da su glasači Ive Josipovića stariji od 60 godina (znate li koliko ima takvih u ukupnoj populaciji?), da žive u Slavoniji, Istri i Primorju, da su visokoobrazovani (a koliko tek takvih ima u populaciji?) i da misle kako ovaj ima dobar izborni program, a da su glasači Andrije Hebranga obično muškarci stari između 45 i 60 godina, da imaju završenu osnovnu školu, da žive u Lici i na Banovini (znate li išta o statistici ovoga kraja?) i da isti njegovom glavnom osobinom smatraju domoljublje (može li to biti osobinom?). Možemo si misliti kako u ovoj državi sve vrvi od akademizma i akademskih građana i koliko stupanj obrazovanja ima veze s glasovanjem (vidjeti rezultate dosadašnjih izbora). Možemo si misliti koliko je hrvatskih građana ikada zavirilo u nečiji politički program i koliko ima pojma o izjavama i djelovanjima onih za koje će glasovati. Koliko prezirem potcjenjivanje, toliko prezirem i precjenjivanje, a do sada sam uglavnom naišao na potcjenjivanje potencijala i precjenjivanje zgubidana. Od svih ovdje navedenih znam da neću glasovati ni za jednog kandidata, tim više što su iznjedreni iz političkih stranaka koje su nam ostavile i koje nam ostavljaju prezaduženo društvo bez perspektive. Vidjeli smo što mogu kada su na, pored i izvan vlasti, a osim toga politički su se istrošili kroz sve dosadašnje sustave pa ne vidim način kako bi mogli uspostaviti novi i bolji sustav koji nikako ne bi smio biti opterećen isluženim političkim kadrom i instrumentaliziranom prošlošću. Mlade generacije koje tek stasaju imaju pravo na nefosiliziranu budućnost.
Kako da od Ive Josipovića, koji nije u stanju saslušati tuđe mišljenje, već od voditeljice jedne lokalne televizije traži da "demokratski" iz etera izbaci slušatelja koji, oprosti mu Bože, ima drugačije viđenje kontroverzne i nedovoljno istražene hrvatske povijesti, očekujem osobu spremnu prihvatiti pluralizam? Kako da mu vjerujem da želi pravedno društvo, ako nije u stanju osuditi totalitarizam i totalitarističke junake i metode? Kako da od Vesne Pusić koja želi biti predsjednicom države koju, zaobilazeći sve pisane dokumente, optužuje za agresiju očekujem objektivnost i rad u korist te države? Kako da od Andrije Hebranga, koji debakl dosadašnjeg vladanja proglašava uspjehom, a negovorenje istine pristojnošću, očekivati samokritičnost i djelotvornost? Kako da Damira Kajina, nakon forsiranja priča o buđenju neoustaštva i optužba da desničari teroriziraju Istru te da se u istoj podržava terorizam (zbog čega ga je dio javnosti doživio kao širitelja govora mržnje) doživim kao vođu Hrvatske 21. stoljeća? Kako da od svih onih koji su se zbrinuli na grbači devedesetih, a koji su petokraku nonšalantno zamijenili križem, kao da je riječ o zamjeni čavla za sliku, očekujem predvodnicima perspektivne Hrvatske? Priznajem, pogled na popis kandidata me može samo rasplakati. Ovo je jadnije i od popisa poslova na tržištu rada gdje smutljivi feudalci traže naivne kmetove. Zar je tako teško naći kandidata koji s trenutno prijavljenim kandidatima dijeli samo zemlju rođenja i koji se grozi nepostojeće podjele na ljevicu i desnicu?

O sadašnjem se stanovniku Pantovčaka ne kanim izjašnjavati. Nisam za njega glasovao i hrabro sam podnio svoj udes matematičke manjine. Reći ću tek da je najveći nonsens briga oko toga kome će ovaj dati svoju podršku. Kome je to uopće važno? Glasaču? Zar dotični nema svoju glavu? Po ocjeni medija - vjerojatno nema.