Slušam ovih dana svoga prijatelja kako zapomaže i kako se znoji od same pomisli da će morati raditi nove izračune cijena zbog povećanja stope poreza na dodanu vrijednost (sjećamo se, uvjeravani smo da se isti treba smanjiti ili u najgorem slučaju ne dirati). Moj je prijatelj vlasnik tvrtke koja još uvijek nije stavila ključ u bravu. Svjestan je obezglavljenosti onih koji upravljaju mehanizmima kontrole, a koji istodobno tvrde da je sve pod kontrolom, no najveći mu je domet da svoju kreativnost iscrpljuje u vulgarizmima na račun onih kojima je ionako svejedno što se o njima misli dokle je god sačuvan privid javnog digniteta. Kada ipak skupi nešto više hrabrosti od mrmljanja u bradu onda se lati svog optičkog miša i krene vitezovati po Facebooku, tom središtu viteštva gdje se kuje hladno željezo. A kada dođe dan kada smo navodno svi jednaki (jer već sutradan kvantiteta kreće u obračun s kvalitetom), moj će prijatelj uredno zaokružiti još jednog istrošenog demagoga (bitno da ima epitet provjerenog, makar provjereno lošeg) na listi vjerujući da čini veliku uslugu demokraciji (koja bi se trebala zvati numerokracija) i tako produžiti agoniju sposobnih na račun podobnih zahvaljujući čemu glupost i nesposobnost postaju besmrtne. Drugi pak prijatelj proklinje život na ovoj paraleli jer će mu se plaća od 4896 kuna smanjiti za punih 97,70 kuna, pa će od kolovoza primati tek 4,798,08 kuna. Kada sam mu rekao da još uvijek može biti sretan jer ima onih kojima ni kalkulator ni novčanik ne trebaju i kada me pogledao kao da sam mu zaprijetio eksplantacijom srca, shvatio samo koliko nas je strah od sutrašnjice učinio socijalno neosjetljivima i ljudski nesusretljivima. Činimo li mi još uvijek istu zajednicu ili nas samo vežu jezik, pismo i valuta? Krizni porez, nazvan haračem (iako je svaka sličnost s osmanlijskim porezom promašena jer nas u ovome slučaju ne oporezuje neprijatelj pred čijom sabljom strepimo kao naši preci, već domaći čovjek kojemu smo dali ovlasti da to čini i kada ovaj pojma nema), pokazao je koliko bijedno živi ovdašnji narod. Tako smo saznali da 869 tisuća umirovljenika (tri četvrtine od ukupna broja umirovljenika) i 593 tisuće radnika (jedna trećina od ukupna broja radnika) imaju primanja manja od tragičnih 3.000 kuna. Ostaje nedoumica: kako zakrpati čarapu, a nikoga ne oparati. Kaže narod: Uzmite povlaštenima! I ostane živ. Kako će povlašteni uzeti povlaštenom? Ne protive li se upravo ti povlašteni promjeni zakona o povlaštenim plaćama bivših državnih dužnosnika? Kada ih se pita za moral, pozivaju se na zakon; kada ih se pita za zakon, pozivaju se na moral. Vođenje politike u miru pokazalo se pogubnijim od vođenja politike u ratu (paralelno se radilo i ratovalo, rušilo i gradilo, tugovalo i radovalo), a daleko je od izglednog da će ikome proraditi savjest i da će itko prihvatiti odgovornost za neodgovornost koja je posvađala prošlost, a budućnost odvela na prosjački štap.



Mislio sam da sam sve doživio čitajući Kako živi narod Rudolfa Bićanića, hrvatskoga političara i sveučilišnoga profesora. Objavljena prvi put prije 73 godine ova je knjiga otkrila svu tragediju tzv. pasivnih krajeva kojima su konfiguracija tla i atmosferske prilike oduzele svaku mogućnost napretka. Ali dok se tada žitaricama pozlaćena Slavonija šepurila pred onima što su od zemlje dobili samo korijenje, mršavu stoku, ljetnu žeđ, jesenje poplave i pod glavu kamenje, danas se i ova panonska ljepotica pridružila redu za sirotinju u kojoj je živahna samo borba za vlast. Cijela je zemlja postala pasivnim krajem kojemu više nije krivac priroda, već pohlepa onih koji su s nama iznikli na istoj grudi.
Kada sam prijatelju kazao da ima onih kojima ne treba ni novčanik ni kalkulator mislio sam na 247.147 nezaposlenih osoba o kojima malo tko razmišlja (njihovo je pravo na život zasigurno veće od nečijih gameta), a sumnjam da stopa nezaposlenosti (14%), koja se polagano primiče stopi PDV-a (23%) ikoga posebno zabrinjava. Među ovima koji od budućnosti mogu očekivati još manje od onih kod kojih se još uvijek ima što oporezivati je i 19.514 (7,9%) osoba s fakultetom, akademijom, magisterijem odnosno doktoratom, a koji zasigurno više mjeseci, ili čak godina, predstavljaju inventar institucije koja sama sebi i svojoj beskonačnoj papirologiji daje smisao. Smiju li dotični smatrati da bolje i nisu mogli proći u društvu koje nema strategiju u svemu gdje je ova potrebna? Je li se itko u ovom teškom trenutku za zajednicu u cjelini sjetio onih koji nemaju ništa osim milostinje države koja još jednom pokazuje svoje maćehinsko lice umanjujući im naknadu za nezaposlene (dosadašnja isplata 70% prosječne plaće kod posljednjeg poslodavca se zamjenjuje iznosom od 70% minimalne plaće iliti crkavice od 2.814 kuna).Očekivano, ta naknada je daleko manja od naknada najmanje 320 bivših državnih dužnosnika koji šest mjeseci uživaju povlastice financijski oglodana društva. I dok se iz nezaposlene sirotinje nastoji iscijediti 100 milijuna kuna (metodom: otparaj zakrpu i prišij je na novonastalu rupu), na sudu stoji postupak protiv američke tvrtke Bechtel zbog ilegalne eksploatacije kamena čime je država oštećena za 110 milijuna kuna. Treba li spominjati slučaj HŽ-a (samo je u veljači otkrivena afera koja je to državno poduzeće oštetila za cca 18, 5 milijuna kuna) i HEP-a (zbog sklapanja štetnih ugovora po principu: kupi struju na međunarodnom tržištu, a onda je za četverostruko nižu cijenu prodaj Mostarcima, isti je oštećen za 1,4 milijarde kuna). Pa, dobro, ljudi, zar smo mi stvarno kleptomanska nacija?
Je li se itko, kome će nedostajati par desetica kuna u džepu, zapitao kako će stegnuti remen oni koji ni hlača nemaju? Ovime ne pokušavam umanjiti opravdanost ljutnje zbog plaćanja danka koji je posljedica tuđih nečasnih radnji, a ne vlastitih promašaja. Ni sam ne bih imao ništa protiv izdvojiti određenu svotu za koju bih znao da može spasiti ovu zajednicu, ali sama pomisao da to moram učiniti jer su nečiji prsti bili predugi, u meni stvara svaki otpor prema produljenju njezine agonije. Ipak, znam da inzistiranje na pravdi dok je god upitna sutrašnja kora kruha (jer to je sve što u dogledno vrijeme možemo očekivati) ima sve manje pokrića.
Hrvatsko društvo grca u problemima koji se ne mogu riješiti politikanstvom, a to je jedini koncept koji nam nude isluženi političari. Milanovićev poziv na izbore samo je diletantski poklič lišen svakog sadržaja i obilježen spomenom na neuspješno vladanje u mandatu šesterokrakog glavonošca (nastavak rasprodaje državnog blaga, nastavak afera, nastavak zaduženja...). Sve poslije je bilo jednako tragično i besperspektivno i uistinu ne vidim po čemu se sve te skupine razlikuju, osim po akronimu. Vidjeli smo što sve umiju i žele parlamentarne stranke jer su sve one participirale u vlasti i izravno ili neizravno snose odgovornost za stanje u kojemu pojedinac, pa čak i kolektiv, može izabrati samo evakuacijski plan. Ipak, da ne budem tako komoran, nije sve tako beznadno kako se čini jer ima se još gdje uzeti mjedi. Trenutno mi na pamet padaju sljedeći prijedlozi:

1. oduzimanje nezakonito stečene imovine sve do sedmog koljena (u slučaju da su imovinu prepisali na vraga i posinka mu)
2. potpuno poništavanje pretvorbe i privatizacije
3. prekid obnove ratom porušenih objekata i pokretanje zahtjeva ratne odštete od Republike Srbije (tko je rušio, neka i obnavlja)
4. uvođenje maksimalne plaće (po uzoru na minimalnu plaću) do trenutka izlaska iz recesije (ako je potrebno, neka svi budu na kruhu i vodi)
5. ukidanje mirovina i vraćanje u radni status svih radno sposobnih osoba (tj. onih koje je nesposobni poslodavac otjerao u mirovinu)
6. smanjenje proračunskog financiranja neproduktivnih divova poput Rimokatoličke crkve (i ostalih bogomoljskih organizacija) i javne televizije (HRT-a)
7. oporezivanje nogometnih transfera

Ako i ovo ne da rezultata (pod uvjetom da netko priseban prihvati), onda možemo komotno vrećice u ruke i lagano požarnim stubama. Pa kamo nas noge ponesu.



Kada se osvrnem unatrag, na sve prilike iznutra i podrške izvana, a koje je ovo društvo imalo u proljeću svoga nastanka i ovog dezorijentiranog čudovišta u koje se pretvorilo, nimalo ne zvuči arhaičnom izjava Ante Starčevića koji je rezigniran ustvrdio kako za "hrvatski narod ni vruć ne bi hladnu čašu vode popio".