Hrvatska se polako ali sigurno utapa u bljuvotini vlastite nesposobnosti, i to kao posljedica prejedanja alergenima komercijalna naziva: nepotizam, papirologija, politikanstvo i feudalni kapitalizam. Ta četiri čavla u klimavu lijesu naše ga bitka još samo čekaju završni udarac. Kako me uvijek netko počeše da pišem ono što već svi znaju, pisat ću o sebi, i tako im izbiti peti čavao jer još uvijek ne stanuju u mojoj glavi, a ako netko smatra da su čavli i lijesovi preteška dijagnoza za skelet s kojega visimo, neka mu se čini da pišem u i o činovima.

Prvi čin ili čavao: Nepotizam
Svoj sam prvi ugovor u životu, u jednoj firmi na državnim jaslama, dobio preko veze jer se u to vrijeme drugačije nije ni moglo. Moja je majka, poduzetna kakva jest, održavala kontakte s personama koje su tada javno nešto značile jer je dobro znala kako igrati rulet na makadamima Balkana. Bilo je to doba određene političke klike (uvijek je takvo vrijeme i prateći mu tabu band) i jedini izbor koji se nudio bio je: slijediti struju ili biti potopljen. Tako sam i ja samo slijedio struju nastojeći se održati na površini dok su razjapljene ralje jurišale oko mojih nogu. U to sam doba ima svega osamnaest ljeta, a ljudi koji su hijerarhijski bili iznad mene su se razlikovali u samo jednoj stvari - imali su jačega mecenu. Ipak, u meni su stalno nastojali poticati osjećaj krivnje zbog dobivanja posla na način na koji su ga i oni dobili. Jedna me je kolegica priupitala: A tko je od tvojih ovdje zaposlen? Malo sam se začudio jer moj je mecena bio tek obiteljski znanac, a nikakav rod. Shvativši moju zbunjenost, odmah mi je pojasnila: Znaš, ovdje je svatko nečiji, ili po liniji roda ili lokalpatriotizma. Ma kojeg lokalpatriotizma u ovoj minijaturnoj kifli?, pitao sam se mnogo kasnije. Posao nije bio bogznašto, zapravo, nije bio ono što ide u taj opis, ali nisam se žalio jer raditi je ipak privilegij u kaotičnu sustavu koji se boji sam sebe dovesti u red. Odlazeći ranom zorom i vraćajući se u kasni sumrak, radio sam sve što se od mene tražilo, daleko više od onoga čiji sam pomoćnik bio, onoga koji se ukazivao tek da ne zaborave na njegovu nazočnost i potpis u ugovoru. Moj je status bio u vakuumu i zadnji bezveznjaci su mi nastojali potkopati korijenje, ali nisam se dao jer sam prozreo razloge njihova otpora: imao sam mladost i potencijal. To sam dokazao kasnije nagradom u struci kada više nisam gledao njihove samodopadne njuške. Iako dvostruko stariji nisu bili više obrazovani, a po mojoj slobodnoj procjeni ni imali više intelekta, no stalno su me podsjećali na to da nemam diplomu. Nisam znao da s osamnaest već trebam biti akademski obrazovan. Kasnije sam se odvažio i pitao ih gdje je njihova, a oni bi se izvlačili da imaju iskustvo koje je daleko vrednije od diplome. I dan danas se svakakvi prosječni primjerci izvlače na ovu izjavu po kojoj ispada da su se rodili s iskustvom. Da budem iskren, u to vrijeme i nisam razmišljao o studiju, bio sam u teškom životnom razdoblju u kojemu je bilo najvažnije preživjeti i dovući se do sutra u jednom komadu, a ovaj mi jadni posao, za kojega je trebalo potegnuti do vrha i natrag, nije davao nimalo nade u bolje sutra. Dapače, već sam tada znao da je kasno za karantenu. Kako izliječiti apsurd prema kojemu su istodobno problem visoka stopa mortaliteta i nezaposlenosti? Možda je upravo spas u tome da Hrvata bude što manje jer ionako ima posla samo za njih milijun!?
Kada je svanulo novoj političkoj kliki, mojoj je smrknulo i više nije bilo ulaska ni na sporedna vrata. U firmi u kojoj je ostao moj prvi ugovor i potpis mu, ostali su raditi neki moji drugovi iz srednje škole, oni koji su jedva prolazili razrede, a pokoji i pali. Na radnom su se mjestu, gle čuda, prekvalificirali u tjedan-dva, a ja sam otišao na studije vjerujući da će se do tada promijeniti taj plemenski mentalitet naivno misleći da će diploma pridružena iskustvu vrijediti više. Bjesomučno sam se žurio kako bih završio u roku među najboljima, no to mi je donijelo samo viška briga jer su se prije zaposlili oni koji diplome nisu vidjeli ni do danas i koji su otvoreno priznali da su do posla došli obilaznim putem. Reći ćete, kao nekada ja. Ipak, imajte na umu da moje radno mjesto i nije bilo predviđeno za visokoobrazovni kadar, ali jest za moje nadređene koje taj uvjet nisu ispunjavali. Dobro, ne bi bilo fer da ne spomenem kolegu s fakulteta, vječiti propalitet u srednjoj školi, kojemu sam pisao zadaće i pomagao za ispite, a kojemu je Tata Mraz osigurao posao već za vrijeme apsolventska staža (Znam, pitat ćete se kako je netko tako ograničen vidio fakulteta? I ja se to pitam, bez brige.). Za to sam vrijeme nalazio poslove ispod svoje obrazovne i intelektualne razine svjedočeći inertnima koji su mi nudili NKV poslove i nesposobnima koji su mi bez imalo stida slali svoje nepismene odbijenice budući da im je i sam pojam rječnika bio nepoznanica.
Neki će reći da jednostavno nisam imao sreće, a možda sam bio na pogrešnoj strani - ne politike, nego granice. Naime, moj je smotani otac odbio rad u bogatoj europskoj zemlji gdje su mu ponudili sve osim neba. Mislio je da se klinac poput mene ne bi navikao na novu i daleku sredinu (novu školu, jezik...), a i teško je bilo reći zbogom domovini. Ona mu je zahvalila - otkazom i prihvaćajući komunjare dok je on rušio komunizam. Danas je sretan što uopće ima mirovinu pored onih koji su se samo derali kako imaju Hrvatsku. Da, neki je imaju i dobro su je unovčili, ali o tome u sljedećemu nastavku ove moje zbrkane ispovijedi.