Ona krijestom krešti, plaši ljude.

Trebao joj je odmor koji bi isprao slike sa njenih zadimljenih kapaka. Igrala se sa jedinim dugim pramenom u svojoj kosi i zamjećivala bluz koji je svirao u pozadini.
Opet je beskorisno razmišljala. Koračala amo tamo po svojoj glavi. Kao da se izgubila.
Dopizdila su joj slova. Riječi. Rečenice. Pregorili su joj logički sklopovi. Pukli su ko kokica. Kao i njen fen jutros.

S vremena na vrijeme srknula bi malo kave koja se već odavno bila ohladila.

On je ostao isti kao i prije.
Uvijek bi doručkovao čokolino i onda se jadao kako je doručkovao samo čokolino. Lupkao je svašta po svemu pjevušeći bez ikakvog tonaliteta. Gunđao bi sebi u bradu kad bi se spotaknuo o broj.
Reciklirao bi sve. Od plastike do betona.
Kolutao bi očima ponekad.

I ona.

Zajebali su stvar na priglupe načine, jesu.

Za trideset i šesti rođendan on će kupiti novu ploču za svoj prašnjavi gramofon.
Možda tada sruši zid do sljedeće dimenzije.

Opet je sve o njemu.
Dosta mi je svega toga.

Kako je sve to glupo. Uistinu.

Po petsto trideset i drugi put žvačem istu ploču šezdesetih godina. Pomaže protiv karijesa. Stvarno; ne lažem.
Udišem dim divlje višnje koji je mojoj majci oduvijek smetao. Jer je nema kod kuće trenutno, pleše par blokova dalje.
Sretan su oni par. Zadivljujuće sretan.
Njoj ne smetaju njegove elektrode od čistog srebra za elektrolizu. Njemu ne smeta njen svakodnevni nikotin. Iako prigovara. Na djetinjast način.
Krade nam slatkiše. Pogotovo kalendare sa prozorima i čokoladom. Zato smo ih počeli skrivati u mašinu za suđe. Ne znam čemu nam uopće služi. Kao ni biologija koju bih trebala trenutno učiti. Korijenova kapa. Hah.
Moraš ti narast' i postat pravi korijen da bi ju imao. Glupava hijerarhija. Dob je samo broj. Nekada sam više voljela brojeve. Ali postali su komplicirani kada su se udružili sa slovima. Pogotovo sa arkus-sinusom.

Ne shvaćam veze.
Ne shvaćam parove.

Nemojte lagati djeco, jerbo, narast će vam nos.