Hobbes ... it's a magical world

četvrtak, 31.08.2006.

Trebao je biti prvi ...

Nekako mi se čini da bi prvi post trebao dati objašnjenje kako je i zašto do njega došlo. Na žalost/sreću, dok sam slagao draft ovog posta ... uletjela je prethodna priča. Ona dijelom ilustrira što ćete moći naći na ovom blogu, ali počujte/pročitajte i ovo ...

Nisam do sada bio ljubitelj blogova. Više sam ljubitelj nacionalnog sporta "maratonskih ispijanja kavica/pivica/sokića s prijateljima". Nažalost, i kompići i ja s godinama sve manje vremena nalazimo za ozbiljan trening, što je velika šteta s obzirom na nadarenost generacije za spomenuti sport. Posljedica spomenutog zapuštanja je nedostatak "ventilacije". Znate o čemu pričam. Ispuhivanje! Doživljaji s posla, dnevno-politički događaji, dobra knjiga, CD ili DVD ... sve su to motivi za dobre "treninge". Avaj ... terena za trening je sve više, ali "suigrača" nikad nije bilo manje.

Isprva sam doskočio ovom problemu e-mailom. Nešto mi padne na pamet, sjednem, napišem kratku (manje više) pričicu i frknem je bespućima cyberspacea na adrese "povlaštenih". Nakon nekog vremena, palo mi je na pamet da se možda ne razlikujem bitno od spamera, punim mailbox "neželjenom" poštom. [Btw, nikad nisam imao tako pažljive prijatelje. Niti jedan od mojih real life prijatelja nikada nije izrazio SVAKODNEVNU brigu za moje investicije, seksualnu moć, preparate za rast kose, društveni život ...]
"Javit će se onaj kome smeta", pomislio sam isprva. Dok mi jedan od pristojnijih i opreznijih "čitatelja" nije nekoliko puta spomenuo da bih trebao pisati blog. Tada mi se to nije činilo pretjerano dobrom idejom ... još uvijek imam rezerve ...

Osim meni bliskih osoba, koje će od mene "saznati" za ovaj literarni pokušaj, dobro su došli i svi cyber-putnici-namjernici. Ako vas mogu zabaviti ...

*hobbes*

p.s. Calvin and Hobbes (IMHO) jedan je od najboljih stripova ikad objavljenih. Zasluženu svjetsku popularnost u korijenima je zatukao sam autor koji nije dozvolio da se marketinški iskorištava. Uopće!
Dakle, ako nađete majice (ovo ljeto kupio na moru), šalice, postere ili neke druge marketinške dosjetke ... nisu legalne. Jel' stip-maher bio "Dilajla za lovu" ili jednostavno najveći "cooler" u povijesti stripa ... tko će reći.

31.08.2006. u 00:32 • 2 Komentara • Print • #

srijeda, 30.08.2006.

Kišobran za 21. stoljeće

„Moram kupiti kišobran.“, procijedio sam prije par mjeseci na kavici.
Dan prije stari kišobran drvene građe pukao mi je dok sam se njime igrao. Čekao sam kolegu s posla da zaključa neka vrata, u jednom se trenutku malo oslonio i u ruci mi je ostala samo ručka ... iver.
„Što ti se dogodilo sa starim?“, upita Kre.
„Slomio sam ga mlateći jednog na poslu ...“ ozbiljno ću ja.
„Zezaš?“ upita me s nevjericom.
„Kao i uvijek. Ma, pukao je.“, brže sam odgovorio, ne želeći previše elaborirati. Očigledan odgovor vukao bi prema komentaru na masu korisnika, a „namještat se na zicera“ nisam imao namjeru.
„Imaš kod Kineza za 10ak kuna. Poslužit će.“
„Mmm, naah. Htio bih nešto solidnije, veće ...“, odgovorim.
„Nije li šteta platiti više kad se kišobran tako lako izgubi. Koliko si ih do sada negdje ostavio ili su ti ih maznuli?“, argumentirano će on.
„Ne znam. Zaboravio sam.“, nasmijah se.

Našao sam idealan kompromis. Sklopivi kišobran čija je površina podjednako velika kao i površina klasičnog jednodijelnog kišobrana. 3/4 automatski. Otvara se na gumb, zatvara se na gumb. Samo se napinje ručno. Cijena tolike površine je preklapanje u tri sloja, pa je nešto deblji kad se sklopi. U hodu se elastično, na opruzi, kreće gore-dolje. Platno je presvučeno teflonom. Dva trzaja i par minuta na suhom i suh je k'o barut. Platio sam ga masno, ali kako da propustim takvo čudo tehnike i tehnologije. Čak se i Kre složio se da je kišober OK.

Jedva sam čekao da ga isprobam. Prošetao bih ga odmah ... i po suncu, ali mi se ne odsjeda u apartmanima s tapeciranim zidovima. Osim toga, sve je ukazivalo da je mnogo primjereniji za kišne dane. :-) Vrlo brzo sam ustanovio da je cijena sasvim prihvatljiva za magični kišobran. Kad god bih ga uzeo sa sobom, kiše ne bi bilo ... Lijala bi prije, lijala bi nakon ... ali nikada kada bih ga iznio van.

„Ideš sutra u bolnicu?“, upita me jučer najdraža.
„Mda.“, promrmljam.
Na palcu mi se pojavila bradavica. Prva koju sam ikada imao. Nisam obraćao pažnju jer sam prethodno imao važnijih briga, ali me najdraža na odmoru ulovila kako odsutno grizem bradavicu dok sam čitao knjigu.
„Bljak! Ne radi to! To je virus. Čim se vratimo moraš doktorici!“
Bradavica i neka izraslina na nadlanici stvorili su kritičnu masu da odem svojoj doktorici ... imao sam još nekoliko dana godišnjeg, a ima li boljeg načina da se to uništi od ... da skratim priču ... „tko pita, riskira da dobije odgovor“ i stigao sam do bolnice ... na spaljivanje. Parcijalno kremiranje, što bi rekao Šteki. :-)
„Hoćeš da te ujutro odbacim do Dubrave?“, upita me draga.
„Naah, znaš mene, prošetat ću.“ odgovorio sam večer prije. Na kraj pameti mi nije bilo da će se drugo jutro nebo otvoriti. Slegao sam ramenima, uzeo svoj novi kišobran i uputio se prema Dubravi.

Zahvat je uključivao tri injekcije za otupljivanje dijela ruke i elektropostupak spaljivanja. Malo peckanja, utrnuli palac i „off you go“. Btw, sljedeći put kad budem roncao kako mi je u životu teško ... slobodno mi lupite čveger. Prolazak predvorjem bolnice zorno me podsjetio na staru narodnu: „Zdrav čovjek ima 100 želja, bolestan samo jednu.“

Kad sam krenuo nazad prema okretištu tramvaja, kiša je padala jače i gušće nego kad sam dolazio. Pogledao sam sa zadovoljstvom prema kišobranu. Kiša se slijevala niz teflonom presvučeno platno. Ono malo vode što se zadržavalo u utorima koje čine komadi žbica kliznulo bi također zbog vertikalnog njihanja koje je izazivao moj hod. Čudo tehnike.
Ubrzao sam korak da pređem neku cestu (ne pitajte me ništa, u tom kvartu sam bio valjda dva puta u životu, nemam pojma kako se zove) i u tom trenutku utrnuli palac okrznuo je gumb za aktivaciju, točnije ... de-aktivaciju. Kišobran se u svoj svojoj tehnološkoj ljepoti zatvorio, a mlaz vode slio se po glavi i ravno za vrat. Dok sam pretrčao cestu, napeo kišobran i ponovo napipao gumb ... heh.
Spontano sam izrazio svoje osjećaje prema ... kišobranu ... i tehnici ... i tehnologiji ... i svim svecima. Zašto njima? Pa mora biti neki svetac zaštitnik pokislih ... A ako se zove Samsonite, tužit ću ga za „false advertising“ :-)

*hobbes*