Dovršetak – ili možda ipak ne?
|
Tomislavov se život stubokom izmijenio. Zapravo, "stubokom" je vjerojatno preteška riječ za sitne promjene koje je primjećivao. Ali, upravo sitnice i čine život pa neka ostane tako. Naime, Tomislavu je najdraža sitnica bila druženje s prijateljima. Jednom do dvaput tjedno sastajalo se neveliko društvo i družilo uz priču i vino, pokoju partiju biljara ili stolnog nogometa. I upravo je u toj jezgri svoga slobodnog vremena Tomislav počeo uočavati sitne pukotine. A kad jednom nešto počne puck(et)ati, samo je pitanje vremena… Ivica je daleko prednjačio. Svaku promašenu kuglu ili loptu popratio bi sočnom psovkom, svaku zanimljivu priču završio bi bogohulnom poantom. Tomislav bi tada posezao za kratkom rečenicom koju je tako davno čuo. Blagoslovljeno ime Božje u vijeke! I možda bi sve stalo na tome da se repertoar Ivice i ostalih nije svakim danom obogaćivao. Kao da su se svi urotili protiv Tomislava i smišljali što maštovitije kombinacije. Spojiti psa, nečiju majku, Boga i hrpu govana u jednu rečenicu tek upotrebom jednog do dva glagola Tomislavu se činilo nemogućim. On takvu kombinaciju nije mogao ni zamisliti, a kamoli izgovoriti. A opet, slušao je sve to gotovo svakodnevno. Kolege i prijatelji, službenici, umjetnici i novinari, konobari, pravnici, veliki i mali poduzetnici, čistači i podvornici, prolaznici na cesti, susjedi i rođaci,… Koliko ljudi! Koliko kombinacija! Kombinacije su se, dakle, množile i Tomislav ih je svojim bešumnim, u sebi izgovorenim, blagoslovima nastojao poništiti. Ubrzo nije izgovarao samo: Blagoslovljeno ime Božje u vijeke nego i Blagoslovljene sve majke, Blagoslovljene sve strine,… Uskoro se svaki susret pretvarao u tiho blagoslivljanje ovih i onih. Tomislav je potpuno zanemarivao sve što bi mu bilo tko govorio i koncentrirao se isključivo na psovke. Zaboravljao bi o čemu je s kim razgovarao i što je s kim dogovorio, znao je samo tko koristi koje glagole i s kojim ih imenicama povezuje. I kako se onda jadan čovjek ne bi pobojao da gubi razum? Janja je i dalje bila onakva kakvom ju je Tomislav upoznao: smirena i staložena, uvjerena i vjerna. Razgovor s njom nakratko bi ga smirivao. U tim i takvim prigodama mogao se opustiti, mogao je uživati u razgovoru i pratiti ga. Znao je da nijednom neće morati u sebi izgovoriti: Blagoslovljeno ime Božje u vijeke! I ponovno se javila zavist. Možda je i to preteška riječ, ali kako drukčije reći da čezneš za onim što drugi ima? A Janja je i dalje imala ono od čega je Tomislav bio tako daleko. Tog petka bio je s društvom u omiljenom kafiću. Raspored druženja bio je već odavno uglavljen: razgovor uz piće, možda koja partija biljara. I sve je bilo sjajno. To jest, do onog trenutka u kojem je Ivica počeo gubiti. Odjednom je iz njega navrla sva sila novih i novijih, najnovijih kombinacija. Tomislav nije stigao dovoljno brzo blagoslivljati sve ono što bi Ivica dodirnuo svojim jezikom. Naslonio se zato na zid sa štapom u rukama, zatvorio oči i nečujno ponavljao svoju mantru. Kad je došao red da zaigra, još je stajao u istom položaju. Ivica ga je zazvao: "Tomislave! Igraš… Hej, što je s tobom?" "Blagoslovljene sve majke i njihove pičke!", izviknuo je Tomislav svoj posljednji blagoslov. |