dokaz
Ne mogu reći da volim životinje: one smrde, puštaju dlaku i nakon svakog kontakta s njima moram prati ruke. Ne padam na njihove umiljate poglede i ovisnost koju stvaraju u sebi ili ljudima. Marijin pas u tome nije iznimka.Ipak, svaki put kad je posjetim, on se stvori kraj mene, gurne mi glavu u krilo i zahtijeva da ga mazim. Pristajem na to mučenje samo kako bih joj dokazao da nemam mana. Jer, jednom je rečeno, koji ne voli životinje, ne voli ni ljude. Marija redovito šeće sa svojim psom. Obilaze sve livade i šume u okolici. Zato im se ponekad i ja pridružim. Jer volim livadu, šumu, šetnju i ljude. Životinja ionako veselo trčkara ispred nas. Nisam ih vidio već četiri dana. Nedostaju mi. I Marija i njezin pas. Smiješno. U šetnju sam krenuo sâm, nadajući se slabo vjerojatnom susretu. Na svu sreću, čini se da sam nekim zaboravljenim dobrim djelom zaslužio naklonost bogova jer su mi nakon nepunih pola sata ostvarili želju. Na najdražoj mi livadi bili su njih dvoje. On me prvi primijetio i veselo zalajao, na što se ona okrenula i pretvorila u velik osmjeh. Mahnula mi je i potrčala prema meni. Ne sjećam se kad je netko zadnji put trčao prema meni, a siguran sam da ja nikada nisam trčao ni prema kome. Zato sam pohitao koliko su me noge nosile. U grad smo se vratili držeći se za ruke. Kad sam napokon stigao kući, na majici sam primijetio kratku bijelu dlaku. Pseću. Baš me razveselila. |