život piše romane
Moja je baka kao malena djevojčica željela postati časnom sestrom. To je bila jedina mogućnost da se što duže druži s knjigom, koju je zavoljela još u najranijem djetinjstvu. Nažalost, njezin život i njezini roditelji imali su s njom posve drukčije planove.Budući članom jedne od imućnijih obitelji u selu, nije mogla tek tako ostaviti brojne krave, konje, svinje, kokoši, a osobito plodna polja na brigu nekome drugome. Jedini brat umro je nesretnim slučajem kao mladić pa su se sve obiteljske nade prelile u nju. Nije bilo govora o nastavku školovanja; trebalo se brinuti o stvarnim, a ne izmišljenim problemima. Tako je nastavila slavno obiteljsko prezime (zadržavši djevojačko i nakon udaje te dajući dvostruko svojoj djeci) i povećala ionako velik imetak. Shvativši teret roditeljskih očekivanja, djeci svoja nije nametala. Svatko je od njih napustio roditeljski dom i potražio svoju sreću – više ili manje uspješno – negdje drugdje. Njoj ostade tek da sama sjedi u velikoj kući (u međuvremenu je obudovjela) i očekuje povratnike i pokajnike s dugih putovanja. Društvo su joj bile suze i razmišljanja o tome kako bi sve izgledalo da je njezin dragi brat kojim slučajem preživio, a ona uspjela ostvariti davni san o obrazovanju. U doba većih poslova u kući i oko nje kod bake se okupi nekoliko članova porodice i isto toliko susjeda. Sada više nema velikih polja i mnogih životinja, ali ipak treba nabaviti, istovariti i ispiliti drva za zimu koja je pred nama. Kad sam stupio na prikolicu pretrpanu drvima, gotovo sam srušio brižljivo slaganu hrpu. Pokušavši uloviti ravnotežu i spriječiti katastrofu, zamalo sam izazvao još veću, bacajući se pod goleme komade i hvatajući se za bilo kakav oslonac. Požalio sam što sam odlučio pomagati u poslu koji ne znam raditi onima koji to čine jako dobro. I ostali su dijelili to mišljenje. Nasreću, uskoro sam se privikao na nestabilnu podlogu pa se mojim suradnicima vratilo povjerenje u moje radne sposobnosti. Počeli smo razgovarati o koječemu i moja je početna nespretnost okrenuta na šalu. Zapravo, čini se da intelektualci i njihove nježne ruke ipak nisu potpuno beskorisni na selu. U sveopćem smijehu jedan je glas nadvisivao ostale. Potražio sam pogledom baku koja je, naslonjena na štap, stajala sa strane. Ušutjela je i pomilovala me pogledom kao kad sam bio maleni dječak. Zatim je trepnula i nakratko zadržala oči zatvorenima. Nisam siguran je li ispod kapka provirila suza, ipak je stajala predaleko. |