zbogom
|
Liza je jedna od žena koje redovito susrećem. Ne bih išao tako daleko da je nazovem prijateljicom, ali izvrsno se slažemo. O nekim stvarima imamo navlas isto mišljenje, a o nekima potpuno suprotno i uvijek pokušavamo jedno drugo uvjeriti da je u krivu. Bez uspjeha. Liza se uvijek smije. Kad joj pokušavam nešto objasniti, pažljivo me sasluša, a onda se glasno nasmije. Nakon što mi kaže što ona misli o tome, smije se ponovno. Čak glasnije nego prvi put. Kad joj je ono bratov sin uništio skupocjenu vazu, bila je očajna, ali smijeh je bio jedino što je izlazilo iz nje. Jednom joj je poplava uništila tek preuređenu kuću. I tada je pucala od smijeha. Pričala mi je svojedobno o svom uzbudljivom putu po Africi; zamišljao sam je kako trči pred gladnim lavom i histerično se smije. Na njezinu sprovodu skupilo se tek nekoliko ljudi. Svećenik je napamet govorio toliko puta izgovoren tekst, a okupljeni ljudi bili su zabavljeni svojim mislima. Možda su razmišljali o Lizi, a možda i o stvarima koje su taj dan još trebali učiniti. Nezainteresirano sam gledao po ostalim grobovima i primijetio micanje u šarenu cvijeću. Pažljivije sam pogledao i shvatio da su to brojni miševi koji ulaze i izlaze iz mnogih podzemnih hodnika u grobu. Pitao sam se što bi Liza učinila da to može vidjeti. Nasmijao sam se i krenuo s nezavršena obreda. Pratili su me zbunjeni i optužujući pogledi. S nebesa se spuštao glasan smijeh. |