stvaralačka kriza
|
U posljednje se vrijeme uvijek nekako događalo da pišem napušen. Još kad sam uvlačio posljednji dim, u mojoj su se glavi rojile brojne osobe, događaji i priče koje je o njima trebalo ispričati. Prestao sam pušiti jer nisam želio da me bilo što mijenja. Otprilike u isto vrijeme prestao sam i pisati. Moju su glavu i dalje probijale brojne osobe i događaji, ali ne i priče koje je trebalo ispričati, ne i rečenice koje bi tu priču satkale. Obilazio sam računalo u velikom luku i samo iz prikrajka ga promatrao. Kako da mu priđem bez riječi? Smijem li sjesti preda nj i samo šutjeti? Danas sam primijetio da me čeznutljivo gleda. Nisam mogao odoljeti njegovu slatku nijemu pozivu; prišao sam mu i pogladio ga. Poskočio je od sreće i namignuo mi svojim velikim sjajnim okom. Njegovi su se četvrtasti zubi nasmijali, spremni za moje užurbane prste. Počeo je presti. Sjeo sam preda nj i uzdahnuo; spustio sam prste i počeo pisati... najveću i najdužu priču ikad. |