mlada i uspješna
|
Uvijek sam se ponosila svojim školskim uspjesima. Nisam bila najbolja učenica u razredu, daleko sam od najbolje studentice na godini, ali iza svih mojih postignuća stoje rad i trud – ništa mi nije darovano. Zahvaljujući dobrim ocjenama i rektorovoj nagradi uspjela sam ostvariti i pravo na smještaj u najboljemu studentskom domu. Uživala sam u životu u velikom gradu, nedostatku pretjerane roditeljske paske i mogućnosti da sama organiziram svoje vrijeme. I dalje sam sve stizala: kazališne predstave, izložbe, kinoprojekcije, demonstratura, seminari, ispiti,… Da bih mogla pokrivati svoje uvećane troškove, počela sam lektorirati jednu internetsku stranicu i napokon upoznala samostalnost u svoj njezinoj ljepoti. U rodni sam grad odlazila sve rjeđe, tek kad bi majka u telefonskom razgovoru rekla da me se više i ne sjeća. Za to je vrijeme moj mlađi brat živio i školovao se u sjemeništu. Zavidjela sam mu zbog toga što se nije morao opterećivati stvarima kojima se ja opterećujem, ali nikada se ne bih s njim mijenjala: cijenim red, rad i disciplinu, ali ne kad mi ih netko nameće. Uostalom, on je sve rješavao bez previše truda, prolazio je kroz život sa skromnim smiješkom i sklopljenim rukama; činilo se da uistinu uživa potporu nekoga višeg bića. Moji su problemi počeli potkraj treće godine studiranja. Mučio me ispit s druge godine, koji nikako nisam mogla položiti. Sav uloženi trud i sve vrijeme potrošeno na nj nisu davali željene rezultate. Otac i majka su razloge za to vidjeli u mojoj "prevelikoj angažiranosti", ali im nisam davala za pravo. Brat me uvjeravao da ću, uz Božju pomoć, prijeći i tu prepreku. I ja sam vjerovala da ću kad-tad uspjeti. Ipak, svaki izlazak na ispit sve me više obeshrabrivao. Počela sam gubiti vjeru u sebe bez obzira na ohrabrenja roditelja, brata, kolega,… U jutro dekanskog roka probudila sam se sa strahom u mozgu, želucu i svim ostalim organima. Nervoza je prožela svaku moju stanicu i bila sam svjesna kako proždire i one dijelove tijela za koje nisam ni znala da imam. Sokolila sam samu sebe: "Prošla si svu literaturu, nema toga što ne znaš, sve će biti u redu!" Dugo čekanje u tamnu hodniku nije poboljšavalo moje stanje, baš naprotiv. Govorila sam si: "Još nekoliko sati i sve će to biti prošlost." Kad sam izašla iz profesorova ureda, naglo je granulo sunce. Sjela sam na prvi vlak i uputila se kući. Znala sam da roditelji nestrpljivo očekuju rezultate, ali htjela sam im to sama reći. Ušla sam u kuću bez kucanja i prekinula majku u poslijepodnevnom odmoru. Skočila je brzo i zagrlila me. "Zašto nisi javila da dolaziš? Kako si? Kako je bilo?" "Prošla sam!" "Aaaa! Znala sam. Ti si moja pametna curica." Brat je, čuvši oduševljen majčin uzvik, došao iz svoje sobe i odmah shvatio što se dogodilo. Zagrlio me i rekao: "Ponosim se tobom. Hvala Ti, Bože. I ne znaš koliko sam se molio za tebe…" Uskoro su sve majčine susjede znale da je njezina vrijedna kći uspjela položiti najteži ispit i dati godinu. Sve su mi čestitale, onako iskreno kako samo svaka od njih zna. Nakon večere u jedinom restoranu u gradu (otac je zaključio da tako bitan događaj zaslužuje takvo obilježavanje) i vesela razgovora do dugo u noć, napokon sam ušla u svoju sobu. Iscrpio me taj dan, umorilo me sve veselje oko mene. Majka je još jednom ušla u sobu i poljubila me kao kad sam bila mala djevojčica. "Nisam već dugo bila tako sretna. Volim te!" "I ja tebe." Izašla je i tiho zatvorila vrata. Ostala sam sama s mirisom čiste posteljine. Pogledala sam prema kičastom lusteru na stropu i pomislila: "Ako ih je to tako razveselilo, trebala sam im slagati i prije." |