srijeda, 28.09.2005.
DEVANOV NEUSPJELI PREOBRAŽAJ
Devan se danas ujutro, prilazeći zgradi u kojoj radi, obuzet jesenjem lišćem i mutnim vremenom vlage koja mu se počela zavlačiti u jaknu, u mislima na vječno toplo ljeto i krstarenja preko pustinje, mučna i teška, ali draga, iako naporna, prepustio lakom transu u koji ga je dovela tiha okolica, pustoš oko njega i ljuljanje koraka, koje ga je vratilo u sretnija vremena i ljepše dane, dana kojih više nema. Kada je prošao dva visoka stupa, koji su naznačili službeni prilaz, i dalje je sigurno hodio, koracima navike i besmisla svakodnevnice, koja zna što joj ide i koja ne traži stalno potvrđivanje svijesti, koja je zahvalna što se može malo opustiti i odmoriti od odsustva novosti.
I odjednom, tuf!, Devan se prene i gotovo zatetura, sasvim bez razloga, kako prvo pomisli, siguran u sebe i svoje procjene o sigurnoj zoni kojom se kreće na putu prema Kompostištu. Potom pogleda oko sebe, kao da se probudio iz mjesečarenja i ugleda kartonsku kutiju, za koju je bio siguran da je prije nije bilo, jer je ipak vidio da tu nije bilo apsolutno ničega osim truloga lišća i zgaženih jesenjih plodova.
«Ničega nije bilo», tješio se Devan, uvjeravajući se u svoju prisebnost. Ipak, kutija je bila tu.
Ne, Devan nije sanjao. Kutija je zaista proletjela zrakom, kao ptica. Ili kao kamen bačen s ramena. Devan je zaključio kako netko luduje, no nije mogao dokučiti tko. Pogledao je uvis, ne znajući putanju letećeg predmeta, koju je propustio u svojem automatiziranom pristupanju zgradi u kojoj radi. Znao je da je na gornjem prozoru smješten njegov prijatelj Tukan, koji je doduše bio zvrckav i živahan, no predobro poslovno odgojen da bi si dopustio tako nešto nisko kao bacanje kartonskih kutija kroz prozor. Tukan je bio pohađao staru poslovnu školu.
Sada je Devan bio još više u nedoumici otkuda kutija. Gotovo da je krenuo opipavati kutiju da se uvjeri da je tu, materijalna i stvarna, i da nije nikakva utvara, njegov umišljaj ili privid. U trenu kada je već zastao, ni sam to ne želeći, uistinu se dvoumeći treba li ili ne prići kutiji, na najnižem otvorenom prozoru, obrubljenom cvijećem pojavila se ona - predivna, namirisana, obojana i nasmijana Najstarija Irena - i zapjevala sa svojim poslovičnim smješkom, zdravim zubima i s tek mrvicu crvenoga ruža na gornjim zubima, gestikulirajući tamno osunčanim rukama s mnoštvom zlatnoga nakita po sebi, remake pjesme «Bube u glavi», legendarne Taji Čice, iz davnih osamdesetih godina 20-tog stoljeća.
A - B - C - D - baš su lude godine ...
Dodje mi da kazem nikog ne volim
da me puste da se malo odmorim
cijeli dan sa svima bih pričala
nema stvari kojom ne bih gađala.
R:
A imam momka koji cesto putuje
malo se naradi pa neće da luduje.
Ima da me nije zvao cijeli sat,
novi mobitelski broj mu više neću dat.
Hajde, malo mrdni guzu!
Žohari na glavi, to su godine
Žohari na podu cijele stotine
Žohari u kutiji, proci ce i to,
jer nije nista opasno.
Najstarija Irena je zadnji «o» dobrano produžila, dok se Devan zagledao u njezina ocrtana i bojom ispunjene usne. Činilo mu se da je to već negdje vidio i čuo. Isto je vidio Irenino kolutanje bokovima.
Pjesma je bila osuvremenjena da bi bila prikladna današnjem trenutku i vremenu, shvatio je Devan teknakon treće strofe. Melodija mu je bila u kostima i mišića i čak ga je ponijela da je htio zaplesati s teškom i pozamašnom torbom u rukama. Onda je shvatio da se pjesma sada, po novom, zove «Žohari na glavi». Najstarija Irena je ruke podigla u razini ušiju i značajno radila krugove ispruženim palcem, prvo u smjeru Devana, a potom od njega. Devan nije mogao dokučiti što bi to trebalo značiti. Da to radi jednom rukom, mislio bi da mu govori kako je poludio. Ovako, samo mu se u glavi stvorio pitanje da li je prava razina ona na kojoj je Najstarija Irena i da li mu se ovo zbilo zato što je bio ispod razine, zabrinuvši se kako će s njom ubuduće komunicirati. Reklo bi se da ih dijele desetljeća. Pjesma je išla dalje, jer Najstarija Irena nije znala stati.
Danas je na poslu bila panika,
Zamolbeno pismo vec sam pisala.
Pojela sam zato 12 bobi-štapića.
Bože, cijeli dan sam bila bolesna!
Kada je opet počeo refren, vrćenje bokovima, simuliranje telefoniranja mobitelom i to pravim malim mobiteličićem, ružičaste boje, te kada je čuo sve o hrani, shvatio je kako njega more neke druge brige i da je postao stariji od Najstarije Irene, što nije moglo ukazivati na išta dobro. Najstarija Irena je očevidno bila na mentalnom pomlađivanju, koje je postalo moderno. Starije su ljude, naime, poticali da se vrate u sretna razdoblja i da ožive svoje mlađe ja, a to se moglo lijepo učiniti poticajnom, motivirajućom i sadržajno prikladnom pjesmom. Svako je imao svoju pjesmu, samo ju je trebalo naći.
Devan je čak postao ljubomoran što je Najstarija Irena, gotovo beznadežni slučaj za poslovno okružje, samo tako našla svoju pjesmu i sada mu pokazala kako ona korača u korak s Vremenom, kako je u trendu i kako nije izvan mode. Posao je tražio svoje, a Najstarija Irena mu je odgovarala. Kutija s žoharima, tj. s bubama, kako se odmah ispravo Devan, pokušavajući da i on bude u korak s novonastalom situacijom, očevidno je bila kutija prve pomoći i on si nije pomogao, kada je mogao. Shvatio je kako je šok-terapija bila za njega jedini način da se pomakne iz učmalosti vremena u kojem je ostao zaglavljen, kao noga u premaloj cipeli.
Tako je Devan počeo shvaćati kako uistinu nema što raditi blizu Kompostišta i kraj Terarija u kojem vrve različiti insekti i njihovi ljubitelji. Devan se grozio nereda, mračnoga, plijesni i truleži, te buba koje žive u takvim mjestima i pod kamenjem i u mekanoj rasutoj zemlji koja još nije postala niti lisnjača niti humus. Žohara koji su prebivali na razini, shvatio je, moglo je biti i u njegovoj glavi, jer ih je Najstarija Irena htjela podijeliti i sa ostalima. Devan, neprilagođen podneblju, gdje se žohari od milja zovu bubicama, uopće nije shvatio kako je zapravo bio počašćen tim nenajavljenim poklonom koji ga je promašio. Da je manje izbirljiv, kao drugi, zgrabio bi kutiju s bubicama i s njom nešto učinio. Ovako, pokušavao je sve okrenuti na šalu, tumačeći si da je na njega pokušan atentat.
Najstarija Irena je i dalje bila vesela i sretna, nanovo započinjući abecedu svojih ludih godina, dok je Devan teškim korakom ulazio u mračnost poslovne zgrade «Terarij d.o.o.»
- 10:56 -
