historicart

Možete li zamisliti da putujete na vikend u Zadar kako biste pogledali pretpremijeru svjetske opere, koja će tek nakon toga biti izvedena kao premijera a zatim i biti stalnim repertoarom u europskim opernim prijestolnicama?!

Teško, jel'da?
Na primjer, najnovije opere od Domenica Cimarose, Giacoma Rossinija, Richarda Wagnera....

Ali tako je bilo u Zadru u 18. st. Operno kazalište TEATRO NOBILE (Plemićko kazalište) u Zadru djelovalo je od 1781. do 1881. godine.
Tiskala su se libreta za opere, plakati, ulaznice...

Zapadno pročelje kazališta bilo je okrenuto prema današnjoj Ulici Jurja Bijankinija, ali taj vam podatak neće puno pomoći ako ga odlučite potražiti (nadajući se da ćete vidjeti barem fragmente) jer je zgrada toga kazališta potpuno porušena u savezničkom bombardiranju Zadra 1945. godine, nakon čega se cijeli prostor počistio od ruševina i na tom mjestu nekoliko godina kasnije sagradila stambena zgrada.
Može Vam jednio pomoći vodič koroz Zadar u to vrijeme u kojemu je sve to opisano (Cronostoria annedotica del nobile teatro di Zara 1781. - 1881., autor Giuseppe Sabalich).

U jednoj sezoni to je kazalište imalo 55 različitih kazališnih i glazbenih priredbi na repertoaru.

Ostaje nam samo zamišljati luksuzno opremljeno kazalište s tri dvorane: kazališna, koncertna i plesna, zatim prostor gledališta koji je mogao primiti čak 1 500 gledatelja, dekoracije unutrašnjosti koje su radili najbolji majstori i umjetniciiz Venecije i Beča....

Oduvijek se u Dalmaciji lijepo pjevalo. Ali, operne arije?!

.....sve je započelo oko 1750. godine.
U to je vrijeme svaki veći grad u Dalmaciji posjedovao nekakav gradski ansambl. Zvali su ga "banda militare" "societa filarmonica" ili "capella di musica".

Prvi skladatelji najčešće djeluju kao orguljaši ili zborovođe u crkvama:
Jerolim Alesami i Giovanni Cigala (u Zadru), Domenico Barocci (u Splitu), Josip Rafaelli (u Hvaru), Giuseppe Zabolio i Tomaso Resti (u Dubrovniku).

Nisu pisali opere već samo operne arije. Time su stvorili barokno glazbeno kazalište u Dalmaciji.

Iako su dolazili iz većine dalmatinskih gradova svi su djelovali u Dubrovniku koji je imao jaku glazbenu scenu u 18. stoljeću.

Zanimljivo je pratiti kako su neke zemlje i gradovi u određenom povijesnom razdoblju središte svijeta , a u drugom zaboravljena područja.

To možemo pratiti na primjeru Arapskog poluotoka na kojem su smještene današnje države Iran i Irak.
Danas se to područje smatra slabo razvijenim i prepuno je ratova i sukoba.

U povijesti se zvalo Mezopotamijom (međuzemlje koju dijele rijeke Eufrat i Tigris) i Asirijom.
Ljudi su se u tim krajevima bavili poljoprivredom i trgovinom.
Bilo je , naime, potrebno zapisivati koliko je čega proizvedeno i koliko se troši (bilo da se kupuje ili da se prodaje).
Taj je posao bio povjeren značajnom trgovcu imenom Aurbanibal koji je osnovao knjižnicu (Asurbanipalova knjižnica) u kojoj je skupljao glinene pločice.
Naime, svi podaci ugravirali bi se u glinene pločice pravokutnog oblika koje bi se potom pekle na suncu.
Tako bi otvrdnule i bile vječne, a podaci na njima sigurno pohranjeni.

Bilo je to prije oko 4 000 godina pr. Kr.

Jako ih je malo očuvano. U ratnim vihorima Asirija je bila spaljena pa tako i Asurbanipalova knjižnica. Glinene pločice su se u požarima zbog visoke temperature rastopile, odnosno pomiješale jedna s drugom i izgubile oblik grafita na sebi, dakle podataka.

Glinene pločice predstavljaju početak knjiške pismenosti i smatraju se svojevrsnim ekonomsko-pravnim dokumentima.

(U lipnju ove godine za mjesečni newsletter udruge Jazzart - www.jazzart.hr - jedna od najjazzerica u Hrvatskoj dala je kratki interviju o JAZZ glazbi. )

Jazzart: Kakva je općenito kavliteta jazz festivala u nas?

Tamara Obrovac: Mislim da nije losa, za tako malu zemlju svakako, tu mislim prije svega na Zagrebačke festivale, Jazarellu i Zagreb jazz, te jazz ciklus i festival koji organizira Hrvatsko društvo skladatelja, ali i No jazz festival profiliran za više alternativnu i jazz publiku sklonu modernijem i avangardnijem pristupu. Naravno, problem je što je ipak najveći dio manifestacija pozicioniran u Zagrebu, no to je tako i u drugim sferama, a ima i određenu logiku, naravno zbog činjenice što je Zagreb ipak najveći grad u Hrvatskoj, pa time ima i najbrojniju jazz kao i ostalu umjetničku publiku.

Jazzart: U Hrvatskoj je u zadnjih nekoliko godina pokrenuto nekoliko jazz festivala koji se održavaju tradicionalno svake godine. Koliko jazz festivali pomažu promicanju jazz glazbe u nas? Također, govorimo li u masovnim razmjerima, što jazz danas predstavlja u eri sveprisutne elektronske glazbe?

Tamara Obrovac: U svakom slucaju dobro je da jazz festivali postoje, oni doprinose raznolikosti glazbene scene, a činjenica da se takva glazba, koja prvenstveno leži na improvizaciji moze čuti užvo, je vrlo značajna, jer u živim nastupima leži najveća snaga glazbe općenito, a pogotovo improvizirane. Osobno se erom elektronske glazbe ne opterećujem previše, ali recimo da bi prisutnost jazz glazbe mogla pomocć (ponovnom) fokusiranju pažnje na umijeće sviranja i komuniciranja u glazbenom izražavanju, koja čini mi se prilično nedostaje u svijetu elektronske glazbe...

Jazzart: Po Vašem mišljenju kakva je kvaliteta jazz edukacije u nas? Naime, Muzička akademija u Zagrebu nedavno je najavila osnivanje svojeg posebnog Odjela za jazz koji bi radio u Rijeci. Do sada je zainteresiranima za školovanje u jazzu edukacija bila najbliža u Grazu, Londonu...

Tamara Obrovac: Fala bogu ako je tako...dakle da ćemo konačno imati jazz odjel na Akademiji, to je vrlo bitan segment u funkcioniranju, a činjenicu što sad već imamo ozbiljan broj mladih jazz glazbenika mozemo zahvaliti postojanju jazz akademija prije svega u Grazu i Klagenfurtu...naravno da je bitno imati školu, da sve ne ostaje na pojedinačnim naporima...zanat je ipak bitan dio umjetničkog izražavanja, a škola je u tome svakako bitan segment.

Što je toliko zanimljivo u čipki da joj cijena premašuje cijene bilo kojih drugih odjevnih ili dekorativnih predmeta?

Tajna je zasigurno u izradi koja mora biti puna strpljivosti i preciznosti kako bi se dobio izgled profinjenih tankih niti.

U nas su najpoznatije Paška i Lepoglavska čipka.
Prvi zapisi o Paškoj čipki potječu iz 15. st. kada se spominje i samostan sestara benediktinki koje su je obrađivale. Paška čipka predstavlja paralelan raster ulica grada Paga (utemeljenog 1443. godine) s trgom u redini i glavni je izvozni proizvod tog otoka.

Početak izrade Lepoglavske čipke vezuje se za Pavlinski samostan u 18. st.
U susjednoj Italiji, na venecijanskom lidu, od 16. st. izrađuje se čipka s otoka Burana.

...sve će se one sjediniti na 14. Međunarodnom festivalu čipke od 16. - 19. rujna 2010. u Lepoglavi i pokazati da se samo upornim i preciznim radom može stvoriti nešto uistinu vrijedno!

Mediji izvještavaju da je ovogodišnja 295. po redu Sinjska Alka nakon nekoliko poslijednjih godina konačno vratila svoje izvorno značenje: igra koja simbolizira povijesni događaj i doprinosi kulturnoj ponudi grada Sinja.

Ako su prijašnjih godina postojala politička prepucavanja pojedinaca preko spomenute kulturno-povijesne igre onda je ove godine očito da se takvi pojedinci služe masovnim događanjima kojima bi ne samo nešto prikriveno poručili drugim pojedncima već pokušali od nečeg normalnog napraviti misterij i obmanu.

Sinjska Alka je viteška igra koja se igra svake godine i to prve nedjelje u kolovozu a u spomen obrane grada Sinja od Osmanlijske vojske. Naime, godine 1715. Mehmed paša Bosanski je napao Sinj, ali ga je obranilo 500 Sinjana i protjeralo Osmanlije u bijeg!

Pravila igre:

Alkari gađaju željezni kolut (alku) s četiri pregrade u punom trku na konju.
Alka je visoka tri metra od zemljišta trkališta.
Pogodak "u sridu" donosi tri boda, u gornju pregradu dva, a u jednu od dvije donje jedan bod.
Pogodak "u sridu" popraćen je bucnjem "mačukule" ("mužara") sa Sinjske tvrđave.
Postignu li dvojica ili više njih jednak broj bodova natjecat će se do pobjede: "pripetavanje".
Alka ima dvije generalne probe:
b a r u - trči se dva dana prije
i
č o j u - trči se uoči Alke.

Slična natjecanja održavala su se tijekom srednjeg vijeka u Francuskoj i Italiji, ali je Hrvatska očuvala tradiciju i izvodi je do danas!

S pravom se Sinjani diče, a s lažom pojedinci!!!

Hrvati su vrijedni radnici.
Pošteni i obrazovani.

Tako su nekada mislili Venecijanci o Hrvatima.
Kako i ne bi kad su Hrvati masovno naseljavali prostor na Lagunama od 13.-15. st. i aktivno se uključivali u život Mletačke Republike.

Bili su vrsni obrtnici (zlatari, kožari, krojači, staklari), brodograditelji u mletačkom arsenalu, vojnici.......

Upravo zbog toga su mletačke vlasti odlučile jednu od svojih najprometnijih luka nazvati Riva degli Schiavoni - Obala od Hrvata, jer su na tom mjestu Hrvati iz Dalmacije, Istre i Boke Kotorske uplovljavali brodovima kao došljaci u Veneciju.

Ako danas dođete na Rivu degli Schiavoni, osim što ćete se kao Hrvat osjećati ponosno kad ugledate ploču s posvetom Hrvatima, moći ćete popiti i dobru kavu. .....jeeeeee, to nam odgovara!!

Većini Zagrepčana ne sviđa se što se Varšavska ulica preuređuje (ili devastira?) od strane privatnog poduzetnika koji izgled ulice mijenja po svojim kriterijima i ukusima.

Što bi Grad Zagreb mogao učiniti da se infrastruktura mijenja za javno, a ne privatno dobro?

Uzmimo da se današnje zgrade ukrašavaju umjetničkim djelima, kao što se to radilo u srednjem vijeku.
Zamislite da investitor, pred dovršavanjem arhitektonskog zdanja, uposli slikara da oslika zidove zgrade (freske).
Bi li se to svidjelo građanima? Možda ne bi svima, no ako bi se raspisao javni natječaj na kojem bi slikari prijavili svoje radove, a građani odabrali onaj koji im se najviše svidi možda bi cijeli slučaj oko preuređenja Varšavske ulice poprimio posve drukčiji kontekst.

Na primjer TORPEDO i HARTERA u Rijeci prostori su koji su namjenjeni u službi umjetnosti, i premda mnogi žale da nisu preuređeni u gospodarske svrhe (što su nekada i bili) ipak se oko toga ne diže tolika prašina.

Možda je to (još jedan) dokaz da umjetnost pobjeđuje n e g a t i v n o.