Spustite zavjese...ugasite svijetla....
|
Dogodilo se to prije više od dva mjeseca, kampanja za predsjedničke izbore bila je tek u povojima. Žena i ja bili smo okupirani nekim ontološkim prijeporima u kuhinji, kad smo začuli uzbuđeni poziv naše sedmogodišnje Prvić: „MAMA...TATA...MAAAMAA...dođite vidjeti kako Jadranka Kosor pleše kolo!! S velikim upitnikom (Times New Roman, Bold, Italic, 48) iznad glava, žurno smo se uputili prema dnevnom boravku da bi na televiziji ugledali Jacu kako, s osmijehom zrele jabuke, veselo cupka u krug dok joj drűga s lijeve strane veselo izvikuje: „Ijuijujuuu...:“ Bijeg u malu digresiju: Kada se k nama, u Južne provincije, doselila jedna oriđiđi Slavonka, svi smo sa simpatijama pratili njezino veselo izvikivanje na svadbama i sličnim manifestacijama. S vremenom, simpatije je nestalo da bi polako prerasla u otvorenu mržnju kada smo shvatili da „ijuijujuuu...“ u njezinoj verziji nije prikladan samo kod izvođenja slavonskih bećaraca. O, ne. Znala je ona „zaijukati“ i na „Smoke on the water“. Da nesreća bude veća, bez problema bi nadglasala Ritchijevu solažu a to mi, stari rockeri, nismo mogli oprostiti. Uglavnom, u čemu je problem što Jaca pleše kolo pitat ćete se vi, pametni moj auditorijume?!? Pa zapravo, to i nije neki problem (sve dok Prvić zna i za Tamaru Obrovac i Hladno pivo) ali stvarno...stvarno mi ide na milokleez činjenica da sedmogodišnje dijete zna tko joj je predsjednik Vlade. U kakvoj sam zabludi glede društveno-političkog odgoja vlastitih kćeri shvatio sam kada je moja četverogodišnja Drugić, onako coolerski reagirala na sestrin ushit: „Pa što? I Stjepan Mesić sigurno zna plesati kolo. Može li gore od ovoga? – pomislio sam, a u danima koji slijede uvjerio sam se da može. I to puno gore. Bombardiranje predizbornim sloganima počelo je sramežljivo ali se kao caulerpa taxifolila proširilo čitavim medijskim prostorom. Nije bilo načina obraniti se od ove napasti. Počeo sam gasiti televiziju, izbjegavati domaće internetske portale, prestao kupovati tiskane medije ali sve je bilo...uzalud. Opaki predizborni slogani, kao 25. sličica, duboko su se uvukli u moju podsvijest. Sjećam se da sam tako, raspravljajući nešto sa ženom uvjereno uzviknuo: „Ali meni ta privilegija pripada!“. Ona se samo nasmijala i odgovorila: "Misliš kao Zmijskom oku?" U prvi trenutak nije mi bilo jasno o čemu ona to rogobori a onda sam shvatio da izgovaram rečenicu jednog od predsjedničkih kandidata. E tu sam pukao čeljadi. Naprosto pukao. Uzeo sam televiziju, tog modernog Belzebuba, isčupao je iz zida i bijesom pravednika bacio je kroz prozor. S četvrtog kata. Mir koji je preplavio moju dušu kratko je trajao. Čuo sam nekakav neobični romor, nagnuo se kroz prozor i dolje u prizemlju, ispred ulaznih vrata zgrade, iz potpuno razbijene televizije kao glas Duha iz čarobne svijetiljke čulo se: „ali ako glasujete za mene....“ Kriknuo sam, rukama pokrio uši potpuno tronut, misleći da sam dosegnuo dno. Ali ne, ni to nije bilo najgore. Mene, Joba Pravednoga, čekala su još gora iskušenja. Prije dva dana, dok smo žena i ja, svatko pod svojom svijećom bili zadubuljeni u svoje knjige, iznenada sam se prenuo shvativši da tišina koja nas okružuje, nikako ne može biti normalna. Barem ne dok u kući imaš dvije malodobne kćeri. A one su se igrale u svojoj sobi. Kakva li je to neobična igra u kojoj „ni glasa čuti nije“? – zapitao sam se i odmah krenuo to i provjeriti na licu mjesta. Krenuo sam prema sobi, zastao na vratima koja su bila odškrinuta i oslušnuo. Imao sam što i čuti. Ovo je transkript igre mojih Prvić i Drugić: Prvić: ...Ne. Nećeš. NEĆEŠ!!! Drugić: Oćuu. Reći ću te tati!!! Prvić: Nećeš. Ja sam se prva sjetila. JA SAM TREĆI HRVATSKI PREDSJEDNIK!! Drugić: Baš me briga. Onda ću ja biti doktor Andrija. DOĐITE K MENI. DOĐITE K MENI.... Prvi: Ali ja sam za ponosnu Hrvatsku!!! Drugić: E i ja sam za ponosnu SKIVACKU!!! Prvić: E nisi! Drugić: E baš jesam. Eto i što mi možeš? Baš jesam... I još su one toga izgovorile ali više nisam mogao čuti. Nisam mogao čuti jer mi je pažnju privukao luster u kuhinji. Treba mi još samo čvrst konop - pomislio sam i odmah potom sjetio se hrabrog indijanskog selebritija Sitting Bulla (ako se ne varam) koji je uoči povijesne bitke kod Litle Bighorna proročanski uzviknuo: „Danas je odličan dan za umiranje“! |
