Kupi! Kupi!!!
|
Blagdansko ozračje oduvijek je u meni izazivalo ushite oduševljenja blago poškropljena sitnim naramcima sjete. Sve mi je tada tako lijepo, smireno, idilično i nestvarno. Moj Grad okićen kao novogodišnja jelka, ljudi koji, zaboravljajući na brige i probleme, hrle jedni drugima u susret iskazujući silnu želju da pomognu, veseli osmijesi persona nakrcanih prigodnim sitnicama iz obližnjih veletrgovina. Čak i onaj val koji oplakuje kamen omiljene mi plaže, čak i taj val kao da je tolerantniji, mekši, umiljatiji pa umjesto da ga, tjeran silinom bure, mrvi i rastvara, on ga miluje, draška sveudilj se smiješeći bijelom krijestom pjene. Eto u takvom raspoloženju, krenusmo Drugić, Prvić, Herostratica i ja u pribavljanje potrepština kako bi mi ovo sveto doba bilo još ljepše nego što po defaultu već jest. Naš odabir bio je veliki trgovački lanac čiji naziv ne smijem izgovoriti jer ne želim podlijeći kapitalističkoj navadi reklamiranja (obaviješten sam da je ovaj blog iznimno čitan i praćen, op.a.) ali mogu reći da se rimuje sa riječi "Retro". I tako, Drugić je ugodno zavaljen u kolica koja bez problema progutaju količine namirnica za koje je potrebno izdvojiti mjesečne plaće, Prvić leluja u mislima vježbajući, predmnijevam, baletne korake za svoj inicijacijski nastup (vidi prethodne postove, op.a.) Herostratica uzima sa polica sve što je neophodno jednoj familiji a ja… ja vam čeljadi nisam potrošački tip. Ja samo promatram, uspoređujem, kontroliram. Primjećujem tako da je Nesquick od 100 grama za 1.34 kn jeftiniji nego u konkurentskoj trgovini. Odmah potom predajem se analizi zašto je 5 kila brašna Tena čak za 5 kuna skuplje od onog drugog istina, nepoznatog proizvođača. Dok prolazim pored polica sa Medolinom, Čokolinom i Grisolinom pokušavam se sjetiti da li su se zalihice mojih kćeri ispraznile ili…. Ali čekajte, čekajte, zastanite ovdje na trenutak, ne dajte da vas ugoda mine i na trenutak se vratite u prethodni dan, skupa sa mnom. Vratimo se, dakle, u jučer popodne u onaj trenutak kada mi je Herostratica, nakon što se vratila sa posla rekla: - Znaš, kupila sam auto. Izgovorila je to tako hladnokrvno kao da izgovara nešto uobičajeno, svakodnevno. - Kupila si auto? – iznenađeno ću ja – Kakvo auto? Otkud sad to? Ne razumijem…mislim… - bio sam zaista zbunjen. - A eto. Kupila sam ga. Htjela sam. - Ali …ali…ma…koje auto? – upitam da bih prevladao zbunjenosti i, zašto ne priznati, konsterniranost. - Eno ti ga vanka, pogledaj kroz prozor. Na proširenju ispred kuće, stajala je neka plavičasta limena kutijica koja je, na prvi pogled izgleda zaista automobilistično. Međutim, ubrzo sam shvatio da se varam, bio je to Tico. Daevu Tiko! * E tako, dragi čitatelju, sad se opet vratimo u ono idilično ozračje kada familija Herostratište obilazi police velike trgovačke kuće. Nehajno sam šetao između užurbanih ljudi sve dok nisam naišao na izlog s čokoladama. Iznenada, kao da mi je neka sjena preletjela preko očiju i ja posegnem za čokoladom sa jogurtom, kojeg inače, najblaže rečeno, ne volim. Vidjevši što držim u ruci naglo sam se trgnuo, u čuđenju se okrenuo prema ženi a ona se samo smješkala? - Što je bilo, zašto se smiješ? – začuđeno sam je upitao. - Ma ništa, ništa. Vidjet ćeš – tajanstveno će Herostratica i nastavi dalje. Nije prošlo ti 2 minute a opet isto. Ovaj put sjena je bila tamnija a stvar..stvar koju sam držao u ruci bila je neki sirni namaz. Prezirem sirni namaz. Na trenutak sam opet došao svijesti, s gađenjem odbacio tu..tu stvar…a Herostratica se sveudilj smijela, čak su me i djeca gledala s interesovanjem. A onda je krenula bujica. U glavni mi je bubnjalo, moji udovi rastrčali su se na sve strane neovisno od moje volje a neki nepoznati glas samo je ječio: Kupi! Kupi! Rastrčao sam se po trgovini i nemilice trpao u košaru. Nije bilo tog artikla koji mi baš u tom trenutku nije trebao. Trpao sam i trpao, brašno, 20 spužava za pranje suđa, deternđent, još deterđenta, 25 kila čokolina. Nije prošlo puno vremena a košara je već bila puna. Između bakarala i vrećica šećera izvirala je zbunjena Drugić radujući se obilju koje se srušilo na njeno biće. Kao u magnovenju, primjetio sam i Herostraticu kako u korpu trpa kreme, parfeme, kristalne čaše ali nisam se bunio. Stao sam u beskrajni red na kasi a u glavi mi je zvonila pjesmica "Jingle bells". - 4.534 kune gospodine. Imate li našu karticu? -To me na trenutak vratilo iz hipnoze i vratilo mi sjećanje. Zabezeknut pogledao sam u košaru, pa onda u prodavačicu pa opet u Herostraticu. Svi su šutjeli i čekali moju reakciju. Nije bilo mogućnosti povrata na staro. Nisam bio ekscesan tip, račun je trebalo podmiriti. Ipak, pitao sam se, odakle ovoliko stvari u košari? Tko je sve to nabacao. Sigurno mi je netko ugradio čip kojim će od mene napraviti kapitalističkog potrošača – razmišljao sam dok sam birao jednu od svojih 85 kreditnih kartica. Na izlazu iz trgovine upitao sam Herostraticu: - Je li, zašto me nisi upozorila? Zašto si mi dozvolila da kupim sve to? - Nije bilo izbora. Nisam te mogla spriječiti. - Ma kako zaboga, kako znaš? Zašto nisi pokušala. Samo se nasmijala, pogledala onim svojim ogromnim očima i rekla: - Znaš, ono auto što sam kupila jučer… - Auto – upitao sam začuđeno – misliš na Tika? - Ma da, Tiko. Zapravo, nisam ga htjela kupiti. Jednostavno mi se dogodio neki klik, bila sam kao u snu a već slijedeći trenutak, zatekla sam se na potpisivanju kupoprodajnog ugovora. Ne mogu to objasniti. Jednostravno ne znam što se dogodilo. - Aha, ne znaš – rezignirano ću ja sada već uvjeren u urotu svjetskih razmjera – a kad ti ja pričam o špijunima ti se samo smiješ i ništa ne vjeruješ. A kako placebo vjeruje, a? Kako ona vjeruje? - Možda si u pravu. Možda si ovaj put ipak u pravu – uzvratila je žena dok se sa radija razlijegala prekrasna božićna pjesma "U sred vrijeme godišća". Blagdanska idila. Mali Isus nam se porodi.... |
