Snivaj zlato moje...
|
Drugić je napunila godinu dana u svom životnom kalendaru pa je red, tako barem nalažu bolji običaji, da je predstavim virtualnoj zajednici. Dakle, Drugić je neopisivo lijepa ali intelektualno sasvim prosječan jednogodišnji ženski potomak. Rođena mažoretkinja ili manekenka. Već je vidim kako vrti palicu oko prsta dok sa drugaricama stupa preko Straduna, glupavo koketirajući sa lokalnim vaterpolistima. Hm..da.. Hvala na pitanju – jede odlično. Samo oni koji imaju djecu koja odbijaju jesti (a ja imam Prvića koja rado jede samo sirup i Životinjsko carstvo), znat će da je to istinski Božji blagoslov. Ipak, sa spavanjem je ponešto drugačije. Ili, da budem u potpunosti točan, u zadnje vrijeme spavanje je postalo problematično. Već nekoliko dana, negdje oko ure iza ponoći, kratkim urlikom ledi mi krv u žilama, te time kao da najavljuje još jedan, nešto intenzivniji urlik koji će se dogoditi aproksimativno cca oko 2 ure iza ponoći. Netom što sam usnio, slijedi konačno buđenje oko 3 sata iza ponoći a to izgleda ovako: Najprije počne meškoljenje, kratki nepovezani zvukovi, mlataranje nogama, a onda podizanje na noge u svom krevetiću. Otprilike tada, budim se i ja i gledam je kako se zbunjena, rukama drži za rešetke a onda ih pruža prema meni. Te ispružene ruke, kao molba vapijućeg u pustinji, to je čeljadi moja teško gledati. Zato ja sklapam oči nadajući se da je sve san i da iza kapaka lako mogu pobjeći. Ali avaj. Nakon što strpljivo pričeka nekoliko trenutaka (kao da joj taj poček daje legitimitet za sve ono što će se kasnije dogoditi) slijedi: - Mmmmm… Ja šutim i dalje, molim Boga da se vrati u horizontalu iako znam da je takva mogućnost ravna izgledima gladijatora u Areni s lavovima. - Mmmmm…aaaa…aaaaa uuuaa ….. - Dobro, dobro evo me, ne deri se – konsterniran, dižem se iz kreveta, prebacujem je preko rešetki i ubacujem u veliki krevet. Dva, tri puta zalamata svim udovima kao da se zahvaljuje, a onda započinje s aktivnostima. Palcem i kažiprstom, nimalo nježno, počne mi čupati žilu kucavicu na vratu (ta joj je omiljena) i ubacivati već spomenuti kažiprst u nos. Nastojim ne reagirati, trpim sveudilj se nadajući da će, ako sam miran, jednostavno prestati i resetirati se. Eh, puste želje… Nakon što me je izgrebla, ispritiskala, izgnječila… počinje se dizati na sve četiri u namjeri da krene preko ruba kreveta. Najviše voli silaziti glavom naprijed što baš i nije najbolja ideja uzimajući u obzir da je riječ o prilično visokom krevetu. Zato je ja sprječavam, nimalo nježno pritiskajući je za leđa. Ne buni se pretjerano, možda je, u svojoj besprizornoj bezobraštini, svjesna da mi kopa ranu i da je minimum koji mora podnijeti, to grubo vraćanje u ležeći položaj. Ipak, ne odustaje. Ona se diže, ja je vraćam. Ali ona pokušava opet i opet. Stalno nadire. Kada joj ta igra konačno dipizdi, ponovo počne kopati po mojoj žili kucavici koja jedva da je predahnula. U tim momentima dolazi mi na pamet spasonosna ideja o lansiranju Drugića kroz prozor. Ideja me, srećom po sve, ne drži dovoljno dugo jer ne ipak smo na 6. katu. Što bi rekli susjedi? Psovke polagano zamiru u meni, nastupa opća rezignacija. Nada ipak postoji. Praksa je pokazala da joj već negdje malo prije 5, sve dosadi pa odluči ponovno zaspati. Promatram je dok joj se pogled lagano magli a onda tone, tone u nemirni san. Ja sam sretan jer ostaje mi još gotovo 2 sata spavanja. Ali preksinoć sam je prevario, ipak sam ja stari igrač. Kada je zaurlikala prvi put, pogledao sam na sat, vidio da je to onaj prvi koji dolazi na uru iza ponoći, nehajno se nasmiješio i nastavio spavati. Urlik u 2 također me ostavio ravnodušnim, znajući da nije konačan. Tek lagana nervozra tinjala je u očekivanju trećeg znaka Geofizičkog zavoda kada sam bio spreman na novu taktiku. U tri je počelo meškoljenje a ja, lukav kakav jesam, nisam čekao da se razbudi nego sam je, brže bolje prebacio u veliki krevet, gdje je nastavila spavati kao da se (skoro) ništa nije dogodilo. U jednom trenutku, uputila mi je prijekoran pogled, srce mi je zastalo od strave, ali brzo je zatvorila oči i nastavila spavati. Lukava je Drugić, pokazuje kao da je, već sa godinu dana, izučila školu dubrovačke diplomacije. Kada sam je noćas u 3 ure iza ponoći prebacio u krevet prema uspješnom planu od prekjučer, nije se bunila. Dapače, samo se nasmijala i nastavila spavati. Do 5. A onda nastupa valpurgin pir. Kao da se htjela osvetiti za prespavanu prekjučerašnju noć. Izvela je sve iz opsežnog repertoara smicalica. Zaspala je u 7 manje kvarat, točno 5 minuta od obveznog, svakodnevnog buđenja. Ali neka. Ona mene misli zajebavati? MENE? Večeras joj spreman nešto novo. Nešto opako. Pa da vidimo čija baba crnu vunu prede…. |
